Zanimljivosti

Mladen Jeličić Troka: Ramazan je radost i nemuslimanima

Rodih se u Sarajevu, ni kriv ni dužan, bez da me je iko pitao želim li ja to, pa čak želim li uopće biti rođen. No eto, dogodilo se. Po pričanju mojih, tada jako mladih roditelja, bili na izletu, na Trebeviću i dogodio se ja. Po brojanju u nekim dijelovima Kine to bi bio datum mog rođendana, no ovo je i tada bila Bosna, a valjda će i ostati.

Jedno od mojih vrlo jasnih prvih sjećanja je: ja se penjem uz Trebević s mamom i tatom vezan nekim kaiševima, kako ne bih pao. Napravio ih je moj tata od kaiševa u koje su se vezivale deke-ćebad koje su nosili prostirali na travu i na njima sjedili uz izvor na Dobrim Vodama. Prije odlaska na izlet svraćali smo kod čika Omera Šehovića koji je imao pekaru na uglu, gdje je sada apoteka, došlo vrijeme da ljudi više trebaju lijekove, no domaći mirisni ukusni kruh. Bila su tri brata Šehovića i svaki je imao po pekaru. Jedan na vrh Bjelava, drugi na Provarama i treći Omer na ćošku Čekaluše. Sva trojica su radili tepsijaše, vekne crnog i bijelog kruha, predivne aščijske slane kifle i bajne somune. U ta vremena je većina Sarajlija taj pekarski uradak zvala “SAMUN”. Taj miris i ukus djetinjstva me nekako uvede u jedan od meni dražih mjeseci, mjesec ramazana.

Ne brinite neću si uzeti za pravo da govorim o religijskom, duhovnom i drugim aspektima i značaju ovog svetog mjeseca muslimanima. Jedino im od srca želim da im se post u hair uzme i da ga s lakoćom isposte. Moja dječija sjećanja su vezana recimo za činjenicu da moj dedo Milan strastveni pušač nije pušio u haustoru tokom ramazana da ne bi dim došao do dede Nezira. Baka je najčešće za ručak servirla sendviče i neka nemirisna uglavnom hladna jela jer su kod Kreča i djeca postila. Ja nisam smio da jedem bilo šta u našoj bašti tokom mjeseca posta. No, u vrijeme iftara je bio pravi događaj, baka bi obično pravila male bankete. Toliko o ondašnjem poštovanju komšiluka.

Miris somuna je ono što me u trenu prenese u djetinjstvo. Stajanje u redu za friške, vruće, tek pečene somune. Miris je ostao no ukus ni nalik. Uz izvinjenje svim pekarima grada nijedan somun koji sam probao u posljednjih desetak godina osim onih kod Poričanina i meni apsolutno najukusnijih-starinskih iz Pekare Vrbanjuša, u Golobrdici ne zaslužiju naziv somun, možda lepinja. Kod spomenute dvojice pekara je još uvijek znatno prisutan čurekot, aromatični začin. Ujedno čurekot je izuzetna biljka, ulje čurekota je po novijim saznanjima sjajan lijek za mnoge bolesti alergijskog tipa. Znali su to i stari, a u jednom hadisu piše da je čurekot sveta biljka i da liječi od svih bolesti osim od smrti. Kada već pomenuh zdravlje napomenut ću i zdravstvenu korist od posta. Post je jedna od najstarijih metoda liječenja i očuvanja zdravlja. Hipokrat tata današnje medicine savjetovao je bolesnima da se umjesto lijekova liječe postom, “Glad je majka zdravlja”. Ovu izreku Sarajlije su iskustvom naučili tokom agresije na grad.

Mojim odrastanjem sam došao u povlašteni položaj da budem pozivan u kuće prijatelja na iftare. To je u mom sjećanju ostalo kao nebrojeno mnogo lijepih vatrometa, ukusa, mirisa, boja, vrsta jela, sreće zajedničkog jela i okupljanja.

U onaj vakat zjafet (jelovnik-meni) običavao je sadržavati ne manje od 10 do 15 jela. Neka od jela su mi ostala do danas u sjećanju. Ponekada mi se dogodi da osjetim ustima ukuse zeljanice Mene Karkin, bamije Advije Pašić, kadun butića Šefike Mujezinović, smokvica Lejle Šahović, bureka komšinice Bahre Krečo, šljivopite Đenite Pašić. Mogao bih nabrajati desetine jela, no neka su mi pobjegla iz sjećanja. Zijafeti su se u zavisnosti od broja gostiju, uglavnom familije sastojali od dvanaestak jemeka-jela. Domaćice su jako pazile na zastupljenost i redoslijed jela. Smjenjivali su se topla, hladna, slana, slatka, jača, a potom laganija. Sve je uglavnom bilo precizno iznošeno i upotpunjavalo šarenilo i izgled na koji su domaćice i ašćibule posebno polagale pažnju. Adet je bio da se poslužuje prvo šerbe od ruže đulbešećerke, potom je išla obavezna onomad rijetka hurma, češće suha požegaća ili smokva, pa lagana čorbica tirit. Onda neki od čimbura, pite, dolme, paluze, bosanski lonac, keške, hošafi, ćevabi uz obavezni slatki ćevab, kiselo mlijeko, pileći pilav, janjeći, crveni, žuti, zeleni pilav ( žsa ukuhanim paradajzom, dodatnim šafrano ili peršunom u većoj količini koji su davali boju pilavima), boza, kadun butići, sutlijaš s tarčinom-cimet…… Danas gotovo uopšte ne poštujemo i ne njegujemo iznimno bogatu tradicionalnu bosansku kuhinju. Ukoliko se malo zagnjavite, moj prijedlog vam je da počnete sa “BOSANSKIM KUHAROM” Alije Lakišića. Potom možete pronaći mnogo putopisa o Bosni iz raznih perioda pisanih od svjetskih putnika, gdje s divljenjem pišu o našoj hrani. Nije nemoguće naći ni prave studije historičara koji su proučavali i pisali o bogatstvu naše kuhinje. Neki tvrde da su večere imale 30-50 jela.

Danas je sve to bar meni nekako zbrzano, nalik na fast food ponudu, a od intime kućnih iftara se došlo do javnih “priredbi”. Ne zamjeram sve se mijenja, ali mi niko ne može oduzeti divne uspomene.

Nutricionisti danas predlažu da iftar treba početi hurmama-datulama i vodom s malo limuna, potom nešto od voća, napraviti pauzu, bistre supu te lagano glavno jelo lakše probavljiva mesa, riba, krompir, riža, svježe salate, povrće. Meni ovo liči na zapadnjački obrok, bez mašte i bez predivnih ukusa koje nudi bogatstvo bosanske kuhinje.

Evo nasumičnog izbora nekih od iftara koji se nude, naravno neću spominjati imena restorana. No, moram reći da su nemaštoviti i da su ugostitelji krivi za izumiranje predivnih jela naših starih.

1. Hurme, limunada, begova ćorba, pita, teletina u sosu, salata, tufahija.
2. Hurmu, topu, bistru supu, salatu, kombinaciju teleće pečenje s piletinom, limunadu, baklavu, kafu.

3. Hurma, topa, somun, limunada, voda, povrtna supa, glavno jelo: piletina s roštilja ili piletina u kajmak sosu i prilog (riža ili krompir), salata, kola

4. Hurma, topa, somun, limunada, voda, begova čorba, glavno jelo: ramstek u sosu od gljiva i riža ili krompir, salata, kolač.

5. Hurma, limunada, topa, somun, begova čorba, svježa salata, glavno jelo: bečka šnicla sa riža/pekarski krompir, desert i kafa…..

I tako u nedogled, bez mašte, bez gledanja u stare recepte. Od mene vam jedan recept iz davnina poetičnog jela od imena preko mirisa pa do ukusa.

Kadun butić

Sastojci:

1 kg mljevene junetine, sol, biber, voda, fildžan ipo riže, sok od jednog limuna 3-4 grančice sitno sjeckanog peršuna, 150 gr mladog kajmaka, 2-3 grančice mlade nane, 2 supene kašike putera, 1-2 jaja, brašno.

U meso umiješamo sitno sjeckan peršun i nanu, dodamo 3 fildžana vode, so, biber. Rižu dobro operemo, pa je skuhamo s 3-4 fildžana vode. Iscijedimo i ohlađenu umiješamo u meso. Od te mase pravimo nešto veće ćevapčiće jajolikog oblika, dužine 5-6, širine 2 centimetar. Jaja pjenasto umutimo. Svaki “butić” uvaljamo u brašno potom u jaja i pržimo na maslu ili puteru petnaestak minuta. Služimo toplo premazano kajmakom ili hladno s limunom.

interview.ba

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.