Islam

Propast srca je u zanemarivanju samoobračuna

PIŠE: MUHAMED NASIRUDIN EL-UVEJD / PREVEO I PRILAGODIO: ABDUSAMED NASUF BUŠATLIĆ

Govoreći o samoobračunu ili muhasebi, Imam Maverdi ju je ovako definirao: “Muhaseba znači da čovjek svake noći analizira svoja djela koja je uradio u toku dana, pa ako ta analiza pokaže da je cijelog dana radio pohvalna i dobra djela, onda treba nastaviti i truditi se da mu svaki dan bude takav. A ako se pokaže da je činio loša djela i upadao u grijehe, onda se treba potruditi da ih popravi ukoliko je u mogućnosti, a ako nije, onda treba nakon lošeg uraditi dobro djelo i ono će ga izbrisati, te donijeti odluku da u danima koji dolaze neće činiti loša djela.”

O ti koji tvrdiš da vjeruješ u Allaha, da li si ikada u samoći preispitivao sebe i analizirao ono što si govorio i radio? Jesi li ikada brojao svoja loša djela kao što prebrojavaš dobra djela koja učiniš? Da li si ikada razmišljao o svojoj pokornosti Allahu i iskrenosti u ibadetu? Ako si to činio, sigurno si došao do zaključka da su mnoga tvoja dobra djela učinjena radi toga da se pokažeš pred ljudima, da se čuje za tebe, da stekneš ugled i naklonost ljudi, a ne Allahovo zadovoljstvo. To je stvar koja se dešava mnogim vjernicima, ali ako nakon toga nisi korio svoju dušu zbog licemjernog odnosa prema Allahu, onda si u teškoj poziciji. Jer, kako ćeš se sutra sresti sa Allahom i kako misliš zaslužiti Njegovu milost, kad si natovaren grijesima i dobrim djelim koja nisu urađena u ime Allaha?

Kur’an podstiče na samoobračun

Uzvišeni je objavio: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici. (El-Hašr, 18.-19.). Komentirajući ovaj ajet, šejh Abdurahman es-Sa’di rekao je: “Ovaj ajet je jasan dokaz o potrebi muhasebe i samoobračuna.”

Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: “Preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani, nastojte biti iskreni u djelima prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, vagajte svoja djela prije nego vam ih budu vagali. To će vam olakšati obračun na Sudnjem danu.”

A Hasan Basri je govorio: “Najlakši obračun na Sudnjem danu imat će oni ljudi koji su u ime Allaha vršili samoobračun na dunjaluku. Zastajali su pred svojim težnjama i odlukama prije nego bi ih pretvorili u djela, pa ako bi vidjeli da se radi o dobrim djelima, onda bi ih, nakon što bi očistili svoj nijet, uradili, a ukoliko bi vidjeli da se radi o hrđavim djelima ne bi ih činili. A najteži obračun na Sudnjem danu imat će onaj čovjek koji nije vodio računa o svojim djelima niti je vršio samoobračun, pa kada dođe Sudnji dan on će dobiti knjigu svojih djela, i zajedno sa onima koji su bili kao i on, uzviknuti: “Teško nama!” – govorit će – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” (El-Kehf, 49.).

Uistinu je pravo stradalništvo da čovjek bude nemaran prema ovoj stvari i da liči na ljude koji su zaboravili na Allaha i predali se svojim strastima, pa su učinili da i Allah njih zaboravi i da ih ostavi u njihovom nemaru kako bi zaslužili bolnu kaznu.

Važnost samoobračuna

Kur’an odgaja vjernike i postavlja se između njih i onoga što će ih odvesti u propast, ukoliko slijede njegove upute. Tako je Allah, dž.š., u Kur’anu pohvalio pokorne vjernike i one koji vrše samoobračun, strahujući od Njegove kazne, objavivši: Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiću. (El-Mu’minun, 57.-61.). Aiša, r.a., je pitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o značenju 60. ajeta spomenute sure: i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, rekavši: “Allahov Poslaniče, da li se to odnosi na one koji su pili alkohol i krali?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Ne, kćeri Es-Siddikova, već se to odnosi na one koji su postili, klanjali i sadaku dijelili, ali su strahovali da li će im njihova dobra djela biti primljena kod Allaha. To su oni koji su žurili da čine dobra djela.”

Ibn Kudame El-Makdisi je u svom djelu Minhadž el-kasidin, o muhasebi kazao sljedeće: “Čovječe, znaj da nemaš većeg nepijatelja od vlastite duše koja se nalazi u tvom tijelu. Ona je u svojoj osnovi sklona zlu i grijehu, a tebi je naređeno da je čistiš i ispravljaš i da je izvučeš iz okova i ropstva strasti u slobodu ibadeta i pokornosti samo Allahu. Ako je zapostaviš i ne budeš o njoj vodio računa, ona će ti postati neposlušna i kasnije ćeš teško uspostaviti kontrolu nad njom, a ako budeš vodio računa o njoj i stalno je korio za propuste, nadat je se da će ona postati smirena duša.”

Komentirajući ajet: I kunem se dušom koja samu sebe kori, Hasan Basri je rekao: “Nećeš sresti iskrenog vjernika, a da stalno ne kori svoju dušu. Samo nevjernik ide kroz život, a da nikada ne kori sebe zbog svojih grijeha.”

Spominjući način na koji vrši samoobračun, Ibrahim ibn Mihran je rekao: “Zamislio sam sebe u Džennetu kako jedem džennetske plodove i pijem sa njegovih rijeka i izvora, a zatim sam zamislio sebe u Džehennemu, kako jedem njegove gorke plodove i pijem rastopljeni mijed, okovan u vatrenim lancima, pa sam pitao svoju dušu: ‘Šta želiš od ovo dvoje?’ I kao da sam čuo odgovor: ‘Želim se vratiti na dunjaluk da radim dobra djela.’ Rekao sam joj: “Pa, ti si još uvijek na dunjaluku, zato radi dobra djela kako bi Džennet nastanila.”

Prenosi se da je Ibn Muallim vršio samoobračun kad je navršio 60 godina pa je izračunao da to, pretvoreno u dane, iznosi dvadeset i jednu hiljadu i petsto dana. Onda je gorko zaplakao i rekao: “Teško meni! Ako u svakom danu budem učinio samo po jedan grijeh to znači da sam učinio dvadeset i jednu hiljadu i petsto grijeha, a šta ako sam u svakom danu učinio po dvadeset hiljada grijeha!”

Imam Ahmed je zabilježio mudrost koja se veže za Davuda, a.s., i njegovu porodicu, a u kojoj stoji: “Pametan je onaj čovjek koji svoje vrijeme podijeli na četiri dijela: vrijeme koje će provoditi u munadžatima (otvorenim i skrenim razgovorima) sa svojim Gospodarom, vrijeme koje će provoditi u samoobračunu, vrijeme koji će provoditi sa svojim prijateljima koji će ga na lijep način posavjetovati i podsjetiti na njegove mahane i propuste, i vrijeme u kojem će se, svojim imanom, ispriječiti između želja duše i dunjalučkih strasti i slasti, ne dozvoljavajući joj da upadne u ono što je zabranjeno.”

Vehb ibn Munebbih prenosi predaju u kojoj se spominje da je jedan pobožni čovjek postio sedamdeset godina i jedanput je u dovi molio Allaha za svoju potrebu, ali mu dova nije uslišana. Onda se obratio svojoj duši, rekavši: “Zbog tebe sam ovako iskušan! Da u tebi ima hajra, moja dova bi bila uslišana.” Tada mu je sišao melek i rekao: “Ovaj trenutak u kojem si korio svoju dušu, vrijedniji je od tvog ibadeta sedamdeset godina, i znaj da ti je Allah uslišao dovu.”

Prenosi se od Ibn Mes’uda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je naveo primjer pravog puta, koji s obje strane ima zidove na kojima su vrata sa zastorima. Na početku puta stoji glasnik koji govori vjernicima: “Ustrajte na pravom putu i ne skrećite lijevo-desno! A kad god neko od njih pokuša otvoriti vrata na zidu, drugi glasnik govori: “Teško tebi! Ne otvaraj ta vrata, jer ako ih otvoriš stradat ćeš!” Zatim je objasnio šta to znači, rekavši: “Pravi put je islam, vrata u zidu su Allahove zabrane, a zid simbolizira Allahove granice, glasnik na početku puta je Kur’an, a drugi glasnik je Allahov opominjač u srcu svakog vjernika koji mu ne da da skrene s pravog puta.” (Sahih et-tergib vet-terhib). Vjernik je na dunjaluku poput zarobljenika koji nastoji da skine okove sa sebe, i neće biti siguran sve dok se ne sretne sa Allahom, dž.š., a On sa njim zadovoljan.

Istinski vjernik je u svojim očima malen

Prve generacije su žurile sa dobrim djelima i nastojali su da se približe Allahu i Njegovoj milosti kroz samoobračun, a zatim su strahovali hoće li im Allah primiti djela. Nikada se nisu obmanjivali svojim dobrim djelima, već su bili ponizni u ime Allaha i u vlastitim očima su bili maleni i bezvrijedni. Ibn Ebi Mulejke je rekao: “Zapamtio sam tirdeset ashaba koji su se bojali sebi licemjerstva i niko od njih nije tvrdio da mu je vjerovanje ravno vjerovanju meleka Džibrila i Mikaila.”

Ebu Bekr, r.a., je dugo plakao i govorio: “Poželim da sam stablo voćke s kojeg jedu ljudi i ptice i koje se na kraju posječe.” A Omer, r.a., je učio suru Et-Tur, pa kada je došao do sedmog ajeta: Kazna Gospodara tvoga sigurno će se desiti, toliko je plakao da se od toga razbolio. Znao je ostajati po nekoliko dana u svojoj kući vršeći samoobračun i plačući. Kad mu je Ibn Abbas, hvaleći ga, rekao: “Allah ti je dao pa si predvodio muslimane i osvojio mnoge zemlje šireći Allahovu vjeru”, Omer, r.a., mu je odgovorio: “Volio bih da se spasim, pa makar prošao bez nagrade i bez kazne.” Također se prenosi da je Omer, r.a., govorio Huzejfi, r.a.: “Ti si ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je on otkrio imena munafika. Tako ti Allaha, primjećuješ li kod mene ijedan znak licemjerstva i munafikluka?”

Osman, r.a., bi često stajao pored groblja i plakao toliko da bi mu se brada natopila suzama. Govorio je: “Kada bih bio između Dženneta i Džehennema, a ja ne bih znao hoću li u Džennet ili Džehennem, poželio bih da budem prašina dok se ne presudi koja od ova dva mjesta ću nastaniti.”

Alija, r.a., je također bio od onih ashaba koji su mnogo plakali i vršili samoobračun. Prenosi se da se najviše bojao dvije stvari: duge nade i slijeđenja strasti. Govorio je: “Što se tiče duge nade, ona čovjeka odvraća od razmišljanja o ahiretu, a slijeđenje strasti odvraća i udaljava od Istine.”

Imam Ahmed bilježi predaju od Katade da je on rekao: “Rekao je Isa, a.s., svojim učenicima: “Pitajte me, jer ja sam mehkog srca i neznatan u svojim očima.” Imam Ahmed također bilježi predaju od Abdullaha el-Ensarija u kojoj stoji: “Kada bi Davud, a.s., došao među Izraelćane, očima je tražio najprezreniju i najsiromašniju skupinu, pa bi im se pridružio i rekao: ‘Moj Allahu, siromah sjedi među siromasima’.” Prenosi se da su poznatog učenjaka Sufjana es-Sevrija na samrti posjetili Ebul-Ešheb i Hamad ibn Seleme, pa mu je Hamad rekao: “Zar nije došao trenutak da si siguran od onoga od čega si strahovao i da ideš ka onome čemu si se cijeli život nadao?” Odgovorio je: “Čovječe, zar smatraš da će se ljudi poput mene spasiti Vatre?” “Da, tako mi Allaha”, odgovorio je Hamad.”

Fudajl ibn Ijad je jedne prilike uzeo za ruku Sufjana ibn Ujejnu i rekao mu: “Ako misliš da je na Zemlji ostalo još ljudi koji su gori od mene i od tebe, onda je ružno to što misliš.”

A Mejmun ibn Mihran je govorio: “Čovjek neće biti istinski bogobojazan sve dok, prilikom samobračuna, prema sebi ne bude sumnjičav više nego prema svome ortaku u poslu.”

Vrste muhasebe

Postoje dvije vrste muhasebe: prije i poslije djela. Muhaseba prije djela znači da čovjek zastane kod prve želje i težnje da nešto uradi i da ne žuri sa djelom dok mu ne bude jasno da li je bolje to djelo uraditi ili ostaviti.

Ovo je vrlo važna stvar koja utječe na iskrenost u djelu. Bez prethodne muhasebe i samopropitivanja može se desiti da se djelo uradi bez iskrenosti, a onda od njega nema koristi. Zatim, kada se odluči da uradi neko djelo, vjernik mora vidjeti da li je u mogućnosti da to učini ili nije, ako nije ostavit će ga, da ne bi uzalud trošio vrijeme. A ukoliko je u mogućnosti da ga uradi, opet će zastati i razmisliti je li činjenje tog djela bolje od njegovog ostavljanja, pa ako se ispostavi da jeste onda će ga učiniti.

Ova vrsta muhasebe čuva vjernika od velikog i malog širka, ali također i od skrivenog širka.

Druga vrsta muhasebe je nakon učinjenog djela. Ona se sastoji od tri dijela: prvi dio se odnosi na samoobračun u pogledu pokornosti Allahu, tj. da li u toj pokornosti i izvršavanju naredbi ima propusta, kao što je nedostatak skrušenosti u namazu, kvarenje posta određenim grijesima poput ogovaranja, obezvređivanje hadža, bespotrebnim raspravama u toku hadžskih obreda i sl.

Drugo, samoobračun zbog djela koje je bilo preče ostaviti nego učiniti, kao što je primjer čovjeka koji klanja noćni namaz, pa prespava sabah koji je fard i sl. Treće, muhaseba u pogledu dozvoljenih stvari, da li su ta djela urađena u ime Allaha ili radi neke dunjalučke koristi.

Kako vršiti samoobračun?

Osim propitivanja i analiziranja riječi i djela, te korenja duše za propuste i pogreške, prve generacije muslimana su pribjegavale i ‘kažnjavanju’ svojih duša zbog propusta koje su napravili. A to je podrazumijevalo da vjernik privoli svoju dušu na stalnu pokornost i popravljanje nedostataka. Naravno, samokažnjavanje mora biti na način koji je primjeren islamu.

Naprimjer, Omer, r.a., je, kada mu je prošla ikindija u džematu, ‘kaznio’ sebe time što je kao sadaku udijelio posjed koji je vrijedio sto hiljada dirhema, a njegov sin Abdullah je, ukoliko ne bi klanjao namaz u džematu, kažnjavao sebe tako što bi cijelu noć proveo u ibadetu. Jedanput je zakasnio klanjati akšam, pa je dao osloboditi dva roba, iako namasko vrijeme nije bilo prošlo.

Sljedeći hadis također upućuje na jedan od načina samoobračuna. Naime, Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja noćni namaz sa deset ajeta neće se smatrati nemarnim, ko klanja noćni namaz sa sto ajeta bit će upisan u pobožne, a ko klanja noćni namaz sa hiljadu ajeta bit će upisan u one koji Allaha mnogo veličaju.” (Ebu Davud). Prenosi se da je Ummu Rebia, r.a., sažalijevala svoga sina koji je noću dugo plakao i zoru dočekivao u ibadetu, pa mu je govorila: “Sine, jesi li to ubio nekoga pa toliko plačeš?” “Jesam majko”, odgovorio je. Upitala je: “Reci mi sine ko je taj, pa da tražim od njegove porodice da ti oprosti, jer, tako mi Allaha, kada bi vidjeli kako plačeš i koliko se kaješ zbog toga, sigurno bi ti oprostili.” Odgvorio je: “Majko, to je moja duša.” A koliko je majka pravovjernih, Aiša, r.a., posvećivala pažnje svojoj duši i samoobračunu, svjedoči i ova predaja. Prenosi se od Kasima ibn Muhameda da je rekao: “Jednog dana sam posjetio tetku Aišu, r.a., i zatekao sam je da klanja duha-namaz. U toku namaza učila je ajet: Pa nam je Allah milost darovao i od patnje u gonju nas sačuvao i stalno ga plačući ponavljala. Ja sam onda izašao na tržnicu i obavio svoje poslove. Kad sam se vratio zatekao sam je u istom stanju, kako plače i ponavlja isti ajet i upućuje dove Allahu.”

Ko zapostavi samoobračun sam sebe odvodi u propast

Zapostavljanje samoobračuna, vjernika dovodi u situaciju da se utopi u moru strasti, poput nevjernika koji u svom sljepilu smatraju da će dobiti sve što požele i koriste svaku priliku da bi uživali u dunjaluku bez zahvalnosti Allahu i bez samoobračuna. Jer, oni nisu očekivali da će račun polagati. (En-Nebe’, 27.). Kada čovjek spozna suštinu života i svjestan je da će kabur nastaniti, onda osjeti poniznost prema Allahu, i ne obmanjuje se svojim dobrim djelima ma koliko krupna bila, niti potcjenjuje bilo koji svoj grijeh, ma koliko bio neznatan.

Ibn Mes’ud je govorio: “Vi idete kroz život čiji noći i dani brzo prolaze, vaše vrijeme je određeno, vaša djela zapisana, a smrt će doći iznenada. Ko posije dobro nadat je se da će požnjeti ono što je želio, a onaj ko posije zlo, požnjet će samo kajanje.”

Muhaseba proizilazi iz razmišljanja o Allahovim riječima, Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. (Ali-Imran, 30.). Zatim iz vjerovanja u ahiret i obračun pred Allahom, dž.š., kada svi ljudi budu prisutni na jednom mjestu, kao što stoji u Kur’anu: I bojte se Dana kad ćete se svi Allahu vratiti, kad će se svakome ono što je zaslužio isplatiti, – nikome krivo neće učinjeno biti. (El-Bekare, 281.). Ona proizilazi iz vjernikove vjere u cilj zbog kojeg je stvoren i svijesti da život nije igra i zabava i da će čovjek biti pitan za svoj život na Sudnjem danu. U tom smislu su kur’anske riječi: Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El-Mu’minun, 115.).

Zato, čovječe, vrši samoobračun i preispituj samog sebe! Razmišljaj o odlasku sa ovog svijeta i iskoristi slobodno vrijeme za teške trenutke koji dolaze. Prije nego što nešto učiniš razmisli dobro šta će biti upisano u knjigu tvojih djela, dobro ili loše djelo.

Saff

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.