Islam

Ko nema emaneta, on nema ni vjere

‘’Potrebno mi je hitno hiljadu dinara kako bih isplatio trgovcu za odjeću koju sam kupio od njega, a nemam načina da mu se izvinim, jer on živi u gradu na drugoj obali i dobro zna da ja ispunjavam obećanje, da sam iskren i da ne lažem. On me čeka u svom gradu, a brod ide ujutro poslije sabaha, pa šta da radim, moj Bože’’, govorio je samom sebi trgovac Jusuf.  Zatim je nastavio glasno razmišljati: ‘’Mislio sam da imam dovoljno novca kod sebe, ali kada sam kupio haljine ženi i kćerki, i kada sam saznao koliko koštaju, vidio sam da ih neću moći platiti. Sada ne znam odakle da to namirim. Moj Allahu, olakšaj mi ovaj problem i pomozi mi da ga riješim! Moja rodbina i prijatelji koje poznajem nemaju taj novac i ako bih njih pitao, samo bi ih doveo u nezgodnu situaciju. Pa, šta da radim?! Ah, sjetio sam se! U susjednom gradu, na onoj strani živi trgovac Abdullah koji je poznat kao darežljiv čovjek i dobročinitelj, ako ga posjetim i zatražim od njega hiljadu dinara, možda će mi dati.

Međutim, ja se s njim dobro ne poznajem i osim pozdrava koji jedan drugom uputimo kada se ponekad sretnemo, nikakve druge veze nemamo. Zato, Jusufe, nemaš šta izgubiti, idi tom čovjeku odmah i u Allaha se pouzdaj.’’ Jusuf je otišao Abdullahu koji mu se mnogo obradovao i, između ostaloga, rekao mu: ‘’Kakvo iznenađenje! Ovo je prvi put da me zijaretiš u mojoj kući. Dobro došao, dobri čovječe!’’ Lijepo ga je primio i osmijeh sa njegovog lica nije silazio. Ugostio ga je kao dragog gosta i prijatelja, a onda ga je upitao šta ga je dovelo kod njega. O tome Jusuf priča: ‘’Bilo me je stid zbog toga, jer prva posjeta trebala je biti bez nekih posebnih zahtjeva i potreba, ali mene je muka natjerala i rekao sam mu da sam došao da tražim pozajmicu od hiljadu dinara. On mi je sav sretan rekao: ‘Sve što mogu učiniti za tebe, ja ću učiniti, jer tvoja posjeta me obradovala, a posebno zbog toga što si ti trgovac koji je poznat svima po iskrenosti i čuvanju emaneta. Da si poslao i nekog drugog, ja bih ti to dao, ali meni je svakako draže što si ti došao.’’’ Nakon toga Abdullah je rekao: ‘’Ja nimalo ne sumnjam u tebe i tvoje ispunjavanje emaneta, ali nama je Allah naredio da u trgovačkim poslovima uzmemo svjedoke prilikom sklapanja ugovora.’’ Na to je Jusuf odgovorio: ‘’Ja nikako ne poričem istinu koju si spomenuo, međutim zbog brzine i nedostatka vremena ja sam zaboravio na svjedoke, a u ovom gradu nemam nikoga ko bi mi bio zastupnik, a brod sutra ide na drugu stranu. Vremena je malo, pa možeš li prihvatiti da nam Allah bude svjedok za ono što ćemo dogovoriti i utanačiti.’’ Abdullah je bez oklijevanja odgovorio: ‘’Dovoljan nam je Allah kao svjedok!’’ Obradovan takvim odgovorom, Jusuf je rekao: ‘’Ja također uzimam Allaha za svjedoka i molim Ga da mi pomogne da ti na vrijeme vratim novac.’’ Abdullah mu je dao hiljadu dinara i Jusuf je zadovoljan otišao kući. Za novac je kupio platno i dobro ga prodao i zaradio toliko da je mogao isplatiti haljine i vratiti dug od hiljadu dinara.

O vraćanju tih zlatnika Jusuf je ispričao: ‘’Došao sam na obalu i čekao brod, međutim nije ga bilo. Pitao sam da li postoji neka druga veza do tog grada i dobio sam negativan odgovor. Onda sam odlučio potražiti neki drugi način da pošaljem novac kako bi Allah bio zadovoljan, a mi smo Njega za svjedoka uzeli. Ponavljao sam u sebi dovu: ‘Gospodaru moj, olakšaj mi i pomozi. Ti si mi dosta i ja se samo u Tebe uzdam.’ U tom trenutku mi je naumpalo da uzmem veliko drvo pored kojeg sam stajao na obali i da u njemu napravim rupu i stavim hiljadu dinara, i napišem pismo svome prijatelju i da mu se izvinim što nisam mogao doći i zahvalim mu na pomoći koju mi je učinio. To sam i učinio, i uz novac sam stavio i pismo, a nakon toga bacio sam drvo u more nadajući se da će stići u prave ruke. Da me je bilo ko vidio, vjerovatno bi rekao da nisam normalan, jer kako ću zlatnike stavljati u šupljinu drveta koji mogu ispasti dok drvo budu nosili morski valovi i da postoji mogućnost da ga uzme neko drugi ili da novac nikada ne dođe u ruke pravog vlasnika. Međutim, ja sam bio svjestan da sam Allaha uzeo za svjedoka i da se moj prijatelj složio s tim, i bio sam ubijeđen da će mi Allah pomoći da svoj emanet izvršim kako treba.’’ Istog dana je i njegov prijatelj Abdullah izašao na obalu da čeka Jusufa ili nekog koga je on poslao sa novcem, međutim nije dočekao ništa od toga. Razmišljao je šta ga je moglo zadržati da ne dođe i gledao u drvo koje su valovi izbacili na kopno. Pomislio je da bi bilo dobro da to veliko drvo uzme i ponese kući za ogrev i da se ne vraća praznih ruku. Tako je i učinio, ali kada je došao kući i rasjekao drvo, vidio je novac i pismo u njemu. U tom trenutku niko nije bio sretniji od njega. ‘’Kako je to naumpalo Jusufu, ko mu je to predložio i zašto je to uradio?’’, pitao se Abdullah. Zatim je sam sebi dao odgovor: ‘’Da nije iskren prema Allahu i da se samo u Njega nije pouzdao, ne bi to učinio. Hvala Allahu koji mi je omogućio da upoznam ovako iskrenog prijatelja, a malo je takvih prijatelja.’’ Nije prošlo puno vremena a Jusuf je došao u grad i donio Abdullahu hiljadu dinara izvinjavajući se što je zakasnio sa vraćanjem duga.  Međutim, Abdullah mu je tada rekao da je u drvetu našao zlatnike i Jusufovo pismo, i dodao: ‘’Allah je vratio novac koji si poslao u drvetu, jer si se istinski pouzdao u Allaha i jer si čovjek koji drži do emaneta.’’ (Sahih El-Buhari)

Saff.ba

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.