Islam

Islamski ummet je postao mulj koji nosi bujica

Piše: Ahmed Taha /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se od Sevbana, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Bojim se da će doći vrijeme kada će se narodi sa svih strana okupiti protiv vas kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre.” Neko od prisutnih je upitao: ”Allahov Poslaniče, hoće li se to desiti zbog toga što će muslimani tada biti malobrojni?” Odgovorio je: ”Naprotiv, tada će muslimani biti mnogobrojni, ali će ličiti na mulj koji bujica nosi. Allah će iz srca njihovih neprijatelja odstraniti strah, a u srca muslimana će ubaciti vehn.” Na pitanje šta je to vehn, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.” (Sunen Ebu Davud (4297); Musned Ahmed ibn Hanbel (21890))

Sociološka analiza stanja muslimanskog ummeta

Ove riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, liče na svojevrsnu sociološku analizu, kako muslimanskog ummeta, tako i svih drugih naroda, i one u sebi sadrže veličanstvenu mudrost i smjernice koje ukazuju na to da se radi o riječima iz riznica poslanstva.

Hadis započinje upozorenjem islamskom ummetu na približavanje vremena kada će se drugi narodi okupiti protiv muslimana, što je izraženo u Poslanikovim riječima: ”Bojim se da će doći vrijeme”, ili ”uskoro će doći vrijeme”. Možda ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi o približavanju vremena u kojem će se drugi narodi okupiti protiv muslimana, imaju isto značenje kao i Allahove riječi o približavanju Sudnjeg dana: ”Bliži se Čas i Mjesec se raspolutio!” (El-Kamer, 1.), tj., ne misli se konkretno na vrijeme u kojem su živjeli ashabi, iako se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njima obraćao kada je ovo govorio.

Naime, islamski ummet je u vrijeme Sevbana, radijallahu anhu, pa sve do prvog perioda dinastije Abbasija, bio ponosan i snažan ummet od kojeg su svi strahovali i pravili hiljade kalkulacija prije nego bi se odlučili da ga napadnu.

Možda se ova asocijacija odnosi na mongolski napad sa istoka i križarski sa zapada na Bagdad i njegov pad, iako su se uzroci okupljanja drugih naroda protiv muslimana počeli događati i nazirati još sa početkom vladavine nasljednih dinastija.

Bilo kako bilo, ”okupljanje neprijatelja” protiv muslimana jasno ukazuje na to da je to vrijeme u kojem msulimani postaju lagan plijen i zalogaj, tako da ih neprijatelj bez problema može napasti, opljačkati njihovo bogatstvo i porobiti njihove žene i djecu, kao kad neko poziva ljude na besplatni ručak.

Razlozi okupljanja drugih naroda protiv muslimana

Prvo: moć ne poznaje mirovanje i statičnost. Jaki narodi ili nacije nastoje nametnuti svoju volju i svoju kulturu slabim narodima, kao vrstu dominacije, hegemonije i izvlačenja bogatstva iz ruku njegovih vlasnika. Ljudska historija poznaje razne oblike i vrste zla ove moći kada se ona pokreće radi prolaznog, materijalnog zadovoljstva ili užitka vlasti bez moralnih ili vjerskih skrupula, i tada ona postaje nadmoćna i razorna sila koja na putu ostvarivanja svojih želja i aspiracija zgazi milione ljudi. Slabe nacije – bez obzira na njihovu religiju ili ideologiju – okusile su zlo ove sile.

Drugo: islamski ummet je sâm po sebi meta sljedbenicima zablude.

Priroda i ciljevi islamskog ummeta sami po sebi čine ovaj ummet metom u koju su uperene strelice sljedbenika zablude, i sukob između istine i zablude je dio zakonitosti ovog života, pa čak i ako je islamski ummet snažan, moraju postojati neke vrste trzavica, sukoba i izazova, a šta tek reći za situaciju kada islamski ummet oslabi i pretvori se u mulj koji bujica nosi?

Zato je Časni Kur’an upozorio muslimane da ne budu nemarni u pripremanju snage i naredio im je okupljanje i jedinstvo na zajedničkoj riječi: da se čvrsto drže Allahovog užeta i da se ne svađaju, a ako dođe do prepirki i svađa, zabranio im je unutrašnje sukobe i borbe, a naredio potpomaganje u dobročinstvu i čestitosti.

Teško je da neko može zamisliti okupljanje narodâ protiv drugog naroda, osim u slučaju kad su ovi manjina, zato su ashabi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Hoće li se to desiti zbog toga što će muslimana tada biti malo?”, pa je uslijedio odgovor: ”Naprotiv, tada će muslimani biti mnogobrojni, ali će ličiti na mulj koji bujica nosi.”

Ovaj izraz je jedinstven i vrlo precizan, jer raštrkanog mulja po površini vode ima mnogo, ali to mnoštvo nema nikakvu vrijednost. Bujica i vodena struja ga nosi kud god hoće, on nema vrijednosti, niti svojom voljom određuje pravac svoga kretanja, već završava tamo gdje ga bujica baci.

To je opis stanja naroda (ummeta) koji je u raspadu i čije se mnoštvo pretvara u puke gomile ili grupacije koje nemaju međusobnu vezu, niti identitet koji ih ujedinjuje, niti cilj kojem streme, već idu tamo kuda ih bujica nosi, tako da taj narod, u ovom slučaju islamski ummet, gubi svoju djelotvornost i vođstvo, a duh koji je u njemu umire.

Kako dolazi do uspona jednog naroda?

Ako govorimo o narodima općenito, formiranje svakog naroda mora se kombinirati sa srodnom kulturom, zajedničkim vezama i jedinstvenim ciljem za koji svi rade. U tom slučaju, narod ostvaruje materijalnu snagu i impuls (želju) za dominacijom nad materijalnim bogatstvima i ostvarivanjem maksimalnog uživanja u životu, čak i ako su sredstva koja koristi do tog cilja pogrešna.

Međutim, postojanje cilja, ambicije, volje i želje za izvrsnošću i superiornošću, čini ove narode učinkovitim i odlučnim, a toga nema u stanju ”mulja kojeg bujica nosi”, već u stanju napretka, vođstva i upravljanja, kada uspijevaju nametnuti svoju snagu, volju, svoju ideju i mjerila slabim narodima.

Ako govorimo isključivo o islamskom ummetu, onda treba kazati da stvaranje i izgradnja ovog ummeta ima posebnu prirodu. Njega je utemeljio Časni Kur’an, a Allah mu je spomen uzdigao kada je objavio: ”Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?” (El-Enbija’, 10.)

Islamski ummet nije arapska nacija, niti je on uopće vezan za određenu naciju (etničku skupinu), a niti za određeno vrijeme, već je on nastavak poslaničke povorke kroz stoljeća, i Allah je učinio – bez obzira na naciju, boju kože, spol, jezik ili zemlju – da bude najbolji ummet ili narod koji se pojavio među ljudima i da bude svjedok, učitelj i nositelj Božanske poslanice na temelju koje će graditi svoj život na zemlji.

Sve ono čemu su ljudi skloni da se ponose i hvališu, kao što je nacija, jezik, rasa i spol, jeste oblik neznanja (džahiljjet) koji je islam u startu eliminirao. I taj duh stalno kola i živi u ummetu, pa kad se učini da je malaksao, klonuo i da se skoro ugušio, on se ponovo rodi i oživi.

Vehn i njegov utjecaj na život islamskog ummeta

Ono što je očigledno jeste da se islamski ummet u trenucima klonulosti i malaksalosti, pretvara u mulj koji nosi bujica, spomenut u navedenom hadisu, i u takvom stanju on se ne može ponovo uzdići i doživjeti svoj preporod bez duha islama. Stoga su svi pokušaji uspona i preporoda islamskog ummeta bez islama bili neuspješni, i samo su još više povećali njegovu slabost, klonulost i vehn.

Vehn koji pogađa srca znači osjećaj ranjivosti, gubitka, straha i kolebljivosti, osjećaj gubitka volje i prepuštanja volji, želji i udarcima nadošle bujice. To je osjećaj ravnodušnosti i nezainteresiranosti za stvar ummeta, prihvatanje poniženja, te gubitak dostojanstva i bilo kakve želje za otporom i odbranom.

To ne znači gubitak materijalne snage kao jednog od uzroka pobjede, već gubitak volje za pobjedom i prihvatanje poraza i predaje. To je slabost koja uništava sve resurse i izvore snage muslimana, i uzrokuje njihov nazadak u svim aspektima života i moći.

Čim splasne duh islama kod muslimana, odmah vehn uzme maha na svim životnim poljima: u politici, ekonomiji, društvu, svijesti i percepciji. Vehn je slabost duše od aktivnosti i odlučnosti, apatija i kukavičluk u pogledu džihada i borbe na Allahovom putu, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli.” (Ali Imran, 146.)

Narod koji pokazuje vehn i slabost – ili se ne misli podići i oduprijeti – obznanio je da je postao ”besplatni obrok” i on sâm poziva svoje neprijatelja da se okupe za ”sofrom” bez straha od bilo kakvih reakcija od strane onih protiv kojih su se okupili.

Uzrok vehna

Kako je već objašnjeno, vehn znači ljubav prema prolaznim dunjalučkim blagodatima i strah od smrti, kao i strah od džihada na Allahovom putu. Vehn također uzrokuje bolest individualizma, egoizma i samoživosti, ne pridajući nikakvu važnost i vrijednost ummetu kao cjelini. U takvoj situaciji islamski ummet postaje mulj koji nosi bujica, dolazi do cijepanja i podjela među muslimanima na razne frakcije i grupacije, kidaju se duhovne veze koje su ih povezivale, a njihovo materijalno bogatstvo postaje lahak plijen neprijateljima. U tom stanju svaka jedinka se povlači u sebe, narušava se socijalna ravnoteža i događa se civilizacijski krah ummeta.

Možda se u hadisu pod ljubavlju prema dunjaluku misli na nadmetanje i borbu zbog prolaznih dunjalučkih blagodati, a najopasniji aspekt te ljubavi je ljubav prema bogatstvu i moći (vlasti), i na putu do tog cilja ne biraju se sredstva, sve je dozvoljeno. Upozoravajući ummet na ovu slabost i bolest, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tako mi Allaha, ja se za vas ne bojim siromaštva, već se bojim da vam se ne otvori dunjaluk kao što se otvorio onima prije vas, pa da se zbog njega ne budete natjecali kao što su se natjecali oni prije vas, i da vas onda ne upropasti kao što je upropastio one prije vas.” (Buharija)

Možda je ”ljubav prema dunjaluku i mržnja prema smrti” metafora za gubljenje motivacijskog duha i odustajanje od nošenja Božanske poslanice i svega onoga što se pod tim podrazumijeva, kao što je aktivizam, pozivanje u islam, džihad, rad i odricanje, jedinstvo muslimana i jedinstvenost njihovog cilja. Mržnja prema smrti je pokazatelj da ne postoji želja za susretom sa Allahom i pripremom za Ahiret.

Dakle, musliman živi na ovome svijetu da bi se pripremio za drugi, vječni svijet, i on žudi za ahiretskom kućom, pa zbog toga ne mrzi smrt, već se priprema za nju, jer on, kao musliman, najviše žudi za ahiretskim životom. Stoga se u njega ne uvlači osjećaj straha i pohlepe koji bi ga spriječili da nastavi životnu borbu.

Iako se ovaj hadis odnosi na bolest i uzroke bolesti, on također na implicitan način ukazuje na put liječenja, a to je prelazak iz stanja ”mulja kojeg bujica nosi” u stanje preuzimanja inicijative i vođstva, te zaustavljanje ove velike bujice i neprihvatanje da nas ona nosi kuda hoće.

Predaja nije put, već odupiranje bujici i njeno odbijanje snagom onoga ko želi preuzeti vlast nad svojim odlukama, te postati slobodan, a ne biti rob kretanju slijepe bujice, onoga ko želi da se transformira iz ”mulja kojeg bujica nosi”, u plemenitog i slobodnog čovjeka koji vodi i usmjerava tokove života prema pravednom hilafetu na zemlji, koji se uzdiže do nivoa ljudskog dostojanstva i najuzvišenijih imanskih visina, koji gradi veličanstvenu civilizaciju koja ne podliježe vehnu, slabostima, tiraniji i smutnji, te koji trasira put najboljem ummetu koji se pojavio na zemlji

Saff.ba

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.