Region

Na današnji dan u avionskoj nesreći poginuo je Džemal Bijedić

Povodom ove godišnjice objavljujemo tekst historičara Husnije Kamberovića o liku i djelu Džemala Bijedića, objavljenom na stranici Historiografija.ba

Na današnji dan 1977. godine u avionskoj nesreći, na planini Lisin iznad Kreševa, poginuo je političar Džemal Bijedić. U nesreći su poginuli i njegova supruga Razija Bijedić, te još šest putnika i članova posade. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju.null

Povodom ove godišnjice objavljujemo tekst historičara Husnije Kamberovića o liku i djelu Džemala Bijedića, objavljenom na stranici Historiografija.ba:

KO JE BIO DŽEMAL BIJEDIĆ?

Vijest o pogibiji Džemala Bijedića izazvala je šok. Kako je bilo moguće da avion predsjednika Vlade leti iz Beograda po izuzetno lošem vremenu, kakvo je tada bilo, preko bosanskih planina prema Sarajevu, kada je bilo jasno da je taj let veoma rizičan? Treba imati u vidu činjenicu da je tada i predsjednik države, Josip Broz Tito, bio van Jugoslavije, u zvaničnoj posjeti nekim arapskim zemljama!

DAKLE, KO JE BIO DŽEMAL BIJEDIĆ?

Teško je ukratko opisati Džemala Bijedića. Jedni su u njemu skloni gledati samo «okorjelog komunistu», drugi ga prikazuju kao «žrtvu zavjere», koji je ubijen jer je bio «prvi Musliman predsjednik jugoslavenske Vlade»; jedni su u njemu gledali Hercegovca koji je bio u grupi onih političara koji su sredinom 1960-ih godina pokrenuli proces integracije zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire, što je označilo skidanje hipoteke ustaštva sa tog dijela naše zemlje, dok su neki baš u tome vidjeli otvaranje prostora za oživljavanje ustaške ideologije; jedni, poput srpskih seljana iz Vučje Luke na Crepoljskom kod Sarajeva, smatrali su ga »ocem ovoga kraja», jer je tu često dolazio, pomogao da se napravi put, uvede električna energija, izgradi vodovod i tako dalje, dok su drugi smatrali kako je on «žrtva srpske zavjere». Hrvati iz zapadne Hercegovine još uvijek pamte (a valjda i cijene) ulogu Džemala Bijedića u otvaranju njihovoga kraja od sredine 1960-ih godina, a pričalo se da su i srpska djeca iz Vučje Luke, kada bi se Džemo samo pojavio, trčala putem i vikala «Evo Džeme». Veliki dio Muslimana je u Džemalu Bijediću vidio «našeg čovjeka», Muslimana koji je obnašao najvišu funkciju koju je jedan Musliman obavljao u socijalističkoj Jugoslaviji. Kada je poginuo mnogi su to doživjeli kao ubojstvo «jer je Musliman».null

Zapravo, Džemal Bijedić je bio vrlo kompleksna politička pojava. Njegova politička karijera nije bila isljučivo uzlazna. Od prosječnog đaka u osnovnoj školi i mostarskoj Gimnaziji, sa odslušanih 8 semestara Pravnog fakulteta u Beogradu i prosječnim ocjenama iz položenih ispita, Džemal Bijedić se 1971. godine popeo na poziciju predsjednika jugoslavenske Vlade, faktički «drugog čovjeka» u Jugoslaviji. Odmah poslijeTita! Prije toga, on je prevalio put od sekretara Mjesnog komiteta Komunističke partije u Mostaru pred Drugi svjetski rat, preko oficira OZNA-e do predsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine 1967. godine. No, on je jedan od rijetkih političara koji je imao velike političke padove i uspone, a da padovi nisu bili rezultat velikih afera, niti su usponi bili spektakularni: neposredno nakon Drugog svjetskog rata Džemal Bijedić je bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Bosne i Hercegovine, potom 1948-1949. obavlja dužnost generalnog sekretara Vlade BiH i predsjdnika Komiteta za zakonodavstvo i izgradnju vlasti Vlade FNRJ, a 1949-1950. načelnik je Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine. Iako nikome nije pošlo za rukom da mu «prikači» informbirovštinu, premda je takvih pokušaja bilo, Bijedića u 1950-im godinama uklanjaju iz Sarajeva i vraćaju u Hercegovinu. Bio je to politički pad, ali je on istodobno označio i prilično veliki početak: obnašajući funkciju sekretara Oblasnog komiteta Komunističke partije za Hercegovinu, a potom kao predsjednika sreza Mostar, Džemal Bijedić je «očvrsnuo» kao političar i jako je puno naučio o politici i političkim odnosima.

Prije svega, naučio je da na političke pojave ne gleda izolirano. Vidljivo je to, na primjer, iz zapisnika sa jednog sastanka Sreskog komiteta Komunističke partije u Mostaru s početka 1956, na kojem se govorilo o nacionalizmu i šovinizmu. Dok su se mnogi utrkivali u pronalaženju i osudi šovinizma (jedan je učesnik kao primjere šovinizma na prostoru sreza Mostar – koji je tada obuhvatao veći dio Hercegovine, čak kao argumente za jačanje šovinizma navodio i to što neki đaci po školama ne žele govoriti «tačno» nego «točno», i umjesto «opština» govore «općina»), Džemal Bijedić kaže kako šovinizam nije obilježje samo Mostarskog sreza, nego je to prisutno i u drugim dijelovima zemlje (on ističe primjer Subotice, ne želeći navoditi slične primjere iz Bosne i Hercegovine). Već je to ukazivalo kako je Džemal Bijedić kao političar postao zreliji. Naredne, 1957. godine, Džemal Bijedić je bio uvodničar na posebnom Savjetovanju Sreskog komiteta Komunističke partije u Mostarskom srezu, a u diskusiji je govorio o odnosu komunista prema religiji, te u vezi s tim o velikim kampanjama isključivanja iz Saveza komunista onih koji se na bilo koji način uključe u religiju. Bijedić je osudio takve pojave, i istakao kako treba biti tolerantan i time pokazao zavidnu političku zrelost. On je osudio ponašanje jednog čovjeka, ateiste, koji je na nekom crkvenom zboru isključio struju u crkvi i time izazvao revolt stanovnika vjernika, koji su za to optuživali političke lidere. Bijedić pravilno zaključuje da se takvim ponašanjem samo nanosi šteta Savezu komunista. Ili, navodi primjer kada su komunisti sazvali neki zbor birača u vrijeme kada se održava veliki crkveni skup. «Ako se radi o jednom takvom području gdje ljudi odlaze u crkvu ja nikada ne bih zakazivao zbor u 9 sati nego u 11 sati. Treba biti toliko elastičan i sve ono što se može politički treba iskoristiti. (…) Antireligiozna propaganda, ako je vulgarna, samo može da nam šteti, a kod nas stvarno postoji jedna jaka i pravilna antireligiozna propaganda preko štampe, škola i sl. Sve je to ustvari jedna vrlo zdrava antireligiozna propaganda. Na primjer, nastavnik preko nastave prirodopisa vrši tu propagandu. Nikakva zdrava i korisna antireligiozna propaganda nije to kad sin svom starom ocu baci sa zida ikonu».

Takvi njegovi stavovi otvorit će Bijediću vrata za povratak iz Sreza u vlast na razini Republike. Sredinom 1963. on je izabran za predsjednika Republičkog vijeća Skupštine SRBiH, a 1967. za predsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine, te 1971. J. B. Tito ga je poredložio za poziciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. U međuvremenu je nekoliko događaja bitno utjecalo na njegovu karijeru. Prije svega, 1960-te godine su doba kada se počinje odvijati proces smjene političkih elita na jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj političkoj pozornici. Nova bosanskohercegovačka politička elita značajnije ističe potrebu afirmacije posebnosti Bosne i Hercegovine. Naime, krajem 1960-ih godina zbog političkih odnosa u Jugoslaviji, Josip Broz Tito je podsticao jačanje tzv. političke periferije u Jugoslaviji (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo, Vojvodina) kako bi postigao određenu ravnotežu u odnosu na Srbiju i Hrvatsku. U tom smislu on je podsticao bosanskohercegovačke lidere da se BiH ponaša što samostalnije u odnosu na političke centre u Srbiji i Hrvatskoj. Kako bi se ojačala ta jugoslavenska politička periferija (Bosna i Hercegovina) bilo je nužno integrirati pojedine regije u okvire te periferije (odnosno pojedine političke bosanskohercegovačke periferije integrirati sa centrom: zapadnu Hercegovinu i Bosansku krajinu čvršće integrirati sa centrom u Sarajevu). Džemal Bijedić je bio dio bosanskohercegovačke političke elite koja je od sredine 1960-ih godina uspješno vodila tu politiku integracije Bosne i Hercegovine. On je imao značajnu ulogu u integraciji zapadne Hercegovine, te afirmacije muslimanske nacije (a afirmacija muslimanske nacije se mora sagledavati u tom širem kontekstu kontroliranog jačanja političkih periferija, ali ne radi odvajanja od političkog centra, nego radi onemogućavanja centra da svojim nesmotrenim potezima ugrozi postojanje državne zajednice).

To zalaganje za jačanje nadležnosti republika u odnosu na federaciju, Bijedić je možda najbolje iskazao na sjednici Komisije o izmjenama republičkog Ustava 30. septembra 1968, kada je, pod njegovim predsjedanjem, razmatran nacrt Izvještaja ove Komisije. Bijedić je naglasio da se iz javnih rasprava može zaključiti kako ustavnim amandmanima iz 1967. godine «odnosi između federacije i republike nisu dovoljno precizirani», jer je federacija za sebe zadržala velike kompetencije, posebno u zakonodavnoj oblasti, što dovodi do smetnji u funkcioniranju Vijeća naroda. Potrebno je, veli Bijedić, odnose federacije i republika «tako postaviti da uloga republike dođe jače do izražaja. Republike treba da dobiju daleko veća prava i kompetencije, a samim tim da preuzmu na sebe i veću odgovornost».

U to doba Bijedić je i član Savezne komisije za izmjene Ustava. Nije to bilo prvi put da Džemal Bijedić radi u nekoj od komisija za izradu ili izmjene Ustava. Naime, on je tokom 1946. on je bio potpredsjednik Odbora za pretres Nacrta prvog Ustava Bosne i Hercegovine. Djelovanje ovoga odbora je zanimljivo i zbog toga što je u njegovom prijedlogu grba Bosne i Hercegovine bilo predviđeno «polje okruženo žitnim klasjem. Klasje je dolje povezano trakom na kojoj je ispisan datum 1-VIII-1944. Između vrhova klasja je petokraka zvijezda. Usred polja nalazi se obris bosanskohercegovačkih planina, a naprijed buktinja koju drže tri ruke» (koje su sombolizirale zajednicu Srba, Hrvata i Muslimana). Međutim, na kraju je ipak usvojen naknadni amandman, po kojemu se iz Nacrta utava briše datum 1-VIII-1944 (datum Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu), i dio «koju drže tri ruke».

Iz sredine 1960-ih godina ostale su zabilježene burne rasprave u Saveznoj komisiji za izmjene Ustava. Bijedić je uvijek nastupao sa pozicija zaštite većih prava republika i pokrajina. Kažu da je jednom prilikom, nakon što je postao predsjednik SIV-a i imao velikih teškoća u donošenju odluka na saveznoj razini zbog ustavnih rješenja kojima je i sam dobrano doprinio, izjavio Titu: «Da sam znao da ću biti predsjednik Vlade, ne bih bio za veto i ovakve odnose u saveznim organima».

MUSLIMANSTVO NASUPROT JUGOSLAVENSTVA

U ovom jačanju posebnosti Bosne i Hercegovine tadašnja vladajuća politička elita u BiH, a dio te elite je bio i Džemal Bijedić, vidjela je mogućnost za nacionalnu afirmaciju pojedinih zajednica. Iako bi se iz današnje perspektive mogle staviti stanovite primjedbe na neke segmente tadašnje politike nacionalne afirmacije, pa u tom smislu i ne djelovanje Džemala Bijedića, ostaje teško oboriva činjenica da je Bijedić imao veliki utjecaj u suprotstavljanju nadnacionalnim ideologijama, koje su u to doba bile ubačene u politički i javni diskurs. Na jednom skupu Bijedić je govorio o nacionalnim problemima u vezi sa BiH, pojavama negiranja njezine višenacionalne strukture i tako dalje. Istakao je svojatanja Bosne i Hercegovine od strane njezinih susjeda, ali i pojave bošnjaštva i jugoslavenstva, koje također smatra vrlo opasnim za opstanak Bosne i Hercegovine. «Ovim fenomenima kao supranacionalnim ili nacionalnim treba da se pokriju (a zašto ih pokrivati kada je to naše bogatstvo) ove međunacionalne specifičnosti koje postoje u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji. Ovakva shvatanja su opasna ne samo za unutarbosansko nego i za unutarjugoslovensko jedinstvo. Ta stanovišta su danas usamljena i mi ih moramo žigosati. Truju nam sredinu i naše odnose. Ona su nacionalistička i šovinistička. Mi moramo polaziti od činjenice da su Srbi u Bosni i Hercegovini dio srpske nacionalnosti, Hrvati hrvatske, a da Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati nego takođe jedan poseban nacionalni individualitet sa svojom istorijskom prošlošću, svojom kulturom, unutrašnjom psihičkom konstitucijom, željama, stremljenjima i osjećajima isto kao Srbi i Hrvati. Međutim, na ovo treba dodati odmah slijedeću i vrlo važnu konstataciju: sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini žive skupa, moraju da žive skupa i to je njihovo najbolje rješenje (…) Njihovi nacionalni individualiteti moraju da se poštivaju, oni u javnom i društvenom životu proporcionalno moraju da učestvuju, to su vitalni narodi i sposobni da iz svojih redova daju sve vrste kadrova potrebne našoj društvenoj zajednici (…) Mi danas znamo šta je jugoslavenstvo kao nova nacionalna kategorija i do čega ono dovodi ako se nameće narodima, mi takođe znamo šta je bošnjaštvo, znamo šta je nacionalizam, šovinizam, znamo gdje najprije u sferi mađunacionalnih odnosa dolazi do defekata».

Bijedić je govorio i o pojavi ideje o jugoslavenskoj naciji, ali je postavljao pitanje opravdanosti te ideje. «Zašto bismo mi, na, primjer, ukidali ove razlike koje postoje među našim narodima bilo u istorijskom, bilo u kulturnom ili jezičkom smislu. Upravo te raznolikosti su naše bogatstvo i mi njih treba da njegujemo». Bijedić veli da ideja jugoslavenstva nije prihvaćena, jer je ona «trebala zamijeniti jedan nacionalni kvalitet drugim nacionalnim kvalitetom. To objektivno nije odgovaralo ni jednoj naciji ni narodnosti u Jugoslaviji, jer je ona značila negaciju nacionalnog individualiteta», a, s druge strane, ideja jugoslavenske nacije je «najčešće značila unitarizam, nepotrebni centralizam i mnoge druge zahvate koji su odlučivanje o najbitnijim tokovima života udaljavali od mase. To je objektivno značilo stvaranje uslova da preko centralnih tijela, bilo federacije ili Republike, birokratija dolazi do potpunog izražaja, kako prilikom raspodjele sredstava tako i u kadrovskoj politici, jer je u svojim rukama koncentrisala moć raspoređivanja, odlučivanja, kažnjavanja, nagrađivanja itd.». On veli da u vrijeme kada sve nacije jako vode računa o svom nacionalnom identitetu «jugoslavenstvo kao nova nacionalna kategorija bilo bi suvišno i često bi predstavljalo masku za mnoge nepravde koje bi se u ime jugoslavenstva mogle da nanesu narodima i narodnostima«.

TRAGIČAN KRAJ

Džemal Bijedić je u dva mandata bio predsjdnik SIV-a. To je bilo doba ozbiljnih političkih sukoba u Jugoslaviji, i velikih ekonomskih problema sa kojima se Bijedić kao premijer morao nositi. Ekonomske teškoće u Jugoslaviji, koje su bile djelomično i odraz velike krize u svjetskoj ekonomiji, te posebno velike privredne recesije sredinom 1970-ih godina, praćene krupnim političkim razlikama, snažno su utjecale na Bijedićev položaj. On je imao bezrezervnu Titovu podršku. Čak, kada je na nekim sjednicama u partijskom vrhu Jugoslavije bio izložen kritikama, posebno iz Hrvatske i Srbije, Tito bi znao intervenirati i kazati kako daje punu podršku «drugu Džemi». A, «drug Džemo» je uspijevao dobiti naftu za jugoslavensku privredu iz Kuvajta i Iraka po najnižim mogućim cijenama!

Ali, nisu svi bili zadovoljni njegovim vođenjem Vlade. Nisu svi bili sretni što on ima punu Titovu podršku, i što Bosna i Hercegovina uvijek stoji iza njegovih odluka. I što su te odluke vodile računa o Bosni i Hercegovini i njezinoj afirmaciji. Nije Džemal kriv što je poletio avionom prema Sarajevu, u vrijeme velike magle, i što baš tada Tito nije bio u zemlji. Nije Džemal kriv što su neki detalji oko njegove smrti ostali nerasvijetljeni. I nije Džemal Bijedić kriv što se njegovo djelovanje i dan-danas različito doživljava. To je sudbina većine političkih lidera. Ne samo na našim prostorima, piše Husnija Kamberović.

Autor: Husnija Kamberović / historiografija.ba

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.