Islam

Teravija kroz historiju islama: I kršćani su voljeli slušati lijepo učenje Kur'ana na teraviji

Piše: Muhamed el-Muhtar Veled Ahmed / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čini se da su teravijski imami svojim melodičnim glasovima plijenili pažnju masa, čak i nemuslimana. Tako nam Hatib el-Bagdadi prenosi priču o imamu Aliju ibn Abdullahu el-Bardaniju (u. 984/375. h.g.), koji je bio poznat po nadimku ”Mustabanis”, pa kad je upitan kako je dobio taj nadimak, on je odgovorio: ”Predvodio sam teraviju u ramazanu i neki kršćani su čuli moje učenje Kur'ana, pa su ga pohvalili i rekli: ‘Glas ovog čovjeka je poput glasa Mustabanisa’, aludirajući na njihovog svećenika, nakon čega su me ljudi počeli zvati po tom nadimku.”

Dobar i lijep glas nije bio jedini faktor koji je pravio razliku između teravih-imama. Naime, jedan od razloga masovnijeg klanjanja za jednim imamom u odnosu na drugog bilo je kraće učenje Kur'ana u toku teravije što su mnogi klanjači voljeli. Tako Muhamed el-Fasi u djelu El-‘Ikdus-semin navodi da je veliki broj ljudi klanjao teraviju u haremu Mekke za imamom Ahmedom ibn Abdullahom el-Dûrijem, jer je skraćivao svoje učenje i brže je klanjao teraviju.

Politička zabrana

Prethodno smo spomenuli sektaške sporove i razilaženja oko legitimiteta teravije. Međutim, politička zabrana njenog uspostavljanja i klanjanja, uz pomoć vlasti, ostavila je mnogo više traga od različitih pravnih mišljenja koja su bila ograničena vremenski i prostorno.

Tako su Fatimije – osnivači ismailijske šiijske države – bili poznati po zabrani teravih-namaza tokom perioda njihove vladavine, što je uključivalo Magrib, Egipat, Šam i Hidžaz.

Ibn ‘Izari el-Merakeši (u. 1312/712. h.g.), u svom djelu El-Bejanul-mugrib fi ahbaril-Endelus vel-Magrib, navodi da su se Fatimije – dok su još bili u procesu osnivanja prije uspostave države – na početku ramazana obratile svojim sljedbenicima, nakon što se njihova da'va proširila u Tunisu, rekavši im: ”Ramazan je došao i po našem mezhebu se ne klanja teravija, jer to nije sunnet, već običaj koji je uveo Omer ibnul-Hattab. Stoga ćemo mi na jacija-namazu učiti duže sure i to će nam biti umjesto teravije.”

A Šemsudin Ebul-Muzaffer, poznatiji kao Sebt ibnul-Dževzi (u. 1256/654. h.g.), u djelu Mir'at ez-zeman, spominje da se El-Mensur Ismail ibnul-Kaim Biemrillah (u. 946/334. h.g.), suprotstavio praksi svoga oca i djeda, pa je uspostavio klanjanje teravije u toku ramazana u Tunisu prije dolaska fatimijskog halife u Egipat, 973/362. h.g.

Kako navodi historičar Ibn Sa'd el-Antaki (u. 1067/458. h.g.), drugi fatimijski halifa u Egiptu, El-Aziz Billah (u. 997/386. h.g.), zabranio je klanjanje teravije u Egiptu, što je jako teško palo muslimanima sunijama. Ali njegov nasljednik, El-Hakim Biemrillah (u. 1021/411. h.g.) privremeno je dozvolio klanjanje teravije, a zatim je to zabranio i zabrana je trajala deset godina, a muslimanima koji bi se usudili klanjati teraviju izricana je smrtna kazna. U svom djelu Itti'azul-hunefa’, El-Makrizi navodi da je 1010. godine, El-Hakim naredio da se ubije Redža ibn Ebu Husein, jer je klanjao teraviju u mjesecu ramazanu.

U Mesdžidul-Aksa'u u Kudsu,  šejh Salih Ebul-Kasim el-Vasiti, bičevan je toliko da je zamalo umro od silnih udaraca, jer se, kako navodi Ibn Asakir, usprotivio naredbi fatimijskog sultana da prekine klanjanje teravih-namaza.

Zatim je El-Hakim Biemrillah, 1018/408. h.g., dozvolio ponovno uspostavljanje teravije u džamijama, i izdao je službenu uredbu koja se čitala u egipatskim i drugim džamijama, i teravija se nastavila klanjati sve do njegove smrti. Naizmjenične zabrane i dozvole za teravih-namaz bile su jedan od primjera El-Hakimovih kontroverznih odluka po kojima je bila poznata njegova nestabilna era.

I u istočnom krilu abasijskog hilafeta, Hašašini – frakcija ismailijskih šiija koji su se odvojili od države Fatimija u Egiptu – zabranili su klanjanje teravije u toku ramazana u područjima koja su kontrolirali u Perziji i Horasanu, a zatim su dozvolili klanjanje teravije. 

Tako historičar Ibn Tagri Berdi (u. 1469/874. h.g.), u djelu En-Nudžum ez-zahire, navodi da je 1211/608. h.g., u Bagdad stigao glasnik Dželaluddina Hasana ( u.1221/618. h.g.), inače vlasnika tvrđave Alamut,  i obavijestio abasijskog halifu El-Nasira (u. 1225/622. h.g.) da su oni odbacili zabludjelo batinijsko učenje i da su počeli graditi džamije i mesdžide, te da klanjaju teraviju u toku ramazana, pa su se halifa i ostali muslimani obradovali toj vijesti.

Političke odluke vođene sektaškim predrasudama nisu bile jedine koje su zaustavile klanjanje teravije. Historijska djela zabilježila su također i neke opće krize poput epidemija i ratova koji su se poklopili sa dolaskom mjeseca ramazana, pa je, kao rezultat tih ratova i drugih kriza, prekinuto klanjanje teravije u potpunosti ili djelomično.

Mnoštvo mihraba kod Ka'be

Jedna od najčudnijih karakteristika uspostavljanja i klanjanja teravije u Mesdžidul-haramu u Mekki bila je mnogobrojnost mihraba i džemata shodno pravnim školama ili mezhebima, što je još jedna od historijskih scena razbijanja jedinstva islamskog ummeta kao rezultat mezhebskog i sektaškog fanatizma, čak i onda kad se muslimani zajedno nađu i sretnu u haremu Ka'be, njihove jedinstvene kible, i kada obavljaju obrede koji i svojom formom i svojom suštinom pozivaju na jedinstvo muslimana.

Stoga je bilo uobičajeno u tom vremenu, kako navodi Mudžiruddin el-‘Ulejmi el-Hanbeli (u. 1522/928. h.g.), u svojoj knjizi El-Uns el-dželil, da šafijski imam u namazu stoji ispred ”Mekami Ibrahima” prema Ka'bi, da hanefijski imam bude okrenut prema ”Hidžru Ismail”, da malikijski imam stoji u namazu između jemenskog i šamskog ugla, a da hanbelijski imam stoji u pravcu Hadžerul-esveda.

To je ružni običaj koji je započeo negdje od 1104/497. h.g., a nestao je tek nakon što je porodica Ali Saud preuzela vlast i kontrolu nad Hidžazom, 1923/1344. h.g.

El-Fasi navodi u svom djelu Šifaul-garam bi ahbari El-beledil-haram, da je imam Ebu Tahir es-Silefi bio na hadžu, 1180/576. h.g., i da je, opisujući mnoštvo mihraba u haremu Mekke i raspored klanjanja namaza, rekao: ”Šafijski imam je prvi predvodio namaz sljedbenicima šafijskog mezheba, prije malikija, hanefija i zejdija.”

Opisujući dolazak ramazana i ramazanski ambijent u Mekki, putopisac Ibn Džubejr, rekao je:  ”Kada je nastupio ramazan 1183/579. h.g., upriličena je proslava dočeka ramazana tako da je harem Ka'be bio obasjan svjetlima, a imami su se razišli po haremu da bi u različitim grupama ili džematima (shodno mezhebu koji su slijedili) klanjali teraviju. Svaka skupina se odvajala sa svojim imamom na jednu stranu harema Ka'be, i gotovo ni jedan ugao ili strana nije ostala bez učača Kur'ana koji im je klanjao teraviju u džematu, tako da je harem podrhtavao od glasova učača Kur'ana sa svih strana. Bilo je više teravih-imama iz iste pravne škole, tako da su malikije, naprimjer, imali trojicu imama koji su se smjenjivali u učenju.”

Prema El-Semhudiju, praksa mnoštva mihraba preselila se iz Mesdžidul-harama u Mekki i u Medinu i džamiju Al-Aksa u Kudsu, kao i u druge džamije.

Imam ibn Kesir (u. 1372/774. h.g.), u svom djelu El-Bidaje ven-nihaje navodi da je u emevijskoj džamiji u Damasku također bilo više mihraba za četiri mezheba, ali je u njegovo vrijeme vlast intervenirala da bi ujedinila muslimane u klanjanju teravije, pa su se ljudi okupljali i klanjali teraviju za jednim imamom.

Djeca teravih-imami

Među zanimljivim i neobičnim stvarima koje su povezane sa mjesecom ramazanom, jeste da su dječaci predvodili teravih-namaz u nekim velikim gradskim džamijama, a posebno u Mesdžidul-haramu u Mekki, iako je postojalo razilaženje među učenjacima u pogledu klanjanja teravija iza dječaka, kao što navodi Ibnul-Diya’ el-Hanefi (u. 1450/854. h.g.) u djelu Tarih Mekka el-mušerrefa vel-Mesdžidil-haram.

Jedan od najstarijih primjera ovakve prakse u prošlosti je ono što je spomenuo putopisac El-Makdisi, rekavši da narod Širaza klanja teraviju i da ih u namazu predvode dječaci.

U Hidžazu i Egiptu postao je običaj da dječaci predvode ljude na teraviji ako su hafizi Kur'ana i ako su navršili dvanaest godina života. Stoga kod putopisca Ibn-Džubejra nalazimo dosta podataka o tome da su dječaci predvodili teraviju u haremu Mekke, tako da su neki ljudi govorili: ”U ljepote islama ubraja se: klanjanje džuma-namaza u Bagdadu i teravije u Mekki”.

 Običaj da djeca predvode teraviju bio je prisutan i u vrijeme glasovitog putopisca Ibn Battute (u. 1377/779. h.g.), ali i nakon njega.

On je na jednom od svojih putovanja zapisao da svaki mezheb ima svoj poseban mihrab, te da svake neparne noći u posljednjih deset noći ramazana završavaju hatmu. Hatmama prisustvuju kadije, pravnici i uglednici. Hatmu završava sin (dječak) nekog od uglednika Mekke. Nakon što završi učenje hatme u toku teravije, postavi mu se minber ukrašen svilom, upale se svijeće i onda dječak održi govor prisutnima. Kad završi govor, njegov otac pozove ljude u svoju kuću gdje ih ugosti raznim jelima i slatkišima.

U svom djelu El-Dževahir ved-durer fi terdžemeti šejhul-islam Ibn Hadžer, Es-Sehavi spominje da je hafiz Ibn Hadžer el-Askalani predvodio ljudima teravih-namaz u haremu Mekke kada je imao dvanaest godina.

Broj rekata teravih-namaza

Što se tiče broja rekata teravih-namaza u prošlosti, on se razlikovao shodno pravnoj školi ili mezhebu. Ako uzmemo primjer dvije svete džamije, u Mekki i Medini, ustanovit ćemo da je broj rekata teravije koji se klanjao u njima bio različit više od hiljadu godina, a identičan broj rekata se u njima počeo klanjati tek sredinom četrnaestog hidžretskog stoljeća, pod vlašću porodice Ali Saud.

Mekelije su – prema Ibn Battuti – obično klanjali dvadeset rekata teravije, a zatim tri rekata vitr-namaza. Što se tiče Medinelija, imam En-Nevevi – na osnovu onoga što navodi El-Semhudi u djelu Vefau-l-vefa’ – pripisuje imamu Šafiji sljedeće riječi: ‘”Vidio sam da ljudi u Medini klanjaju trideset i devet rekata teravije, od kojih su tri vitr-namaz.”

A što se tiče broja rekata teravije u egipatskim džamijama, on se kretao između slobodnog mezhebsko-pravnog izbora i obavezujućeg broja rekata koji je nametala zvanična vlast. Ugvanom je to bilo, kako navodi El-Makrizi, 12 ili deset rekata teravije.

Tako je, dakle, kroz islamsku historiju, interes muslimana za teravih-namaz ostao velik i sveobuhvatan, jer je to najistaknutija karakteristika njihovog obilježavanja i proslavljanja ramazana, i u tome su učešće uzimale sve skupine i slojevi muslimanskog društva, muškarci, žene i djeca. Štaviše, putopisac Ibn Battuta spominje trg ili ulicu koja se zvala ”Pjevačka ulica”, rekavši da se u njoj nalaze džamije i da žene pjevačice klanjaju teravih-namaz u toku ramazana u tim džamijama u džematu i da je njihov broj velik, kao i muškaraca pjevača. 

Saff.ba

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.