Zanimljivosti

Ponovo se zavihorila zastava BiH u svijetu: Zlato za hafiza Almira Kapića

Hafiz Almir Kapić još jednom je osvojio zlato boreći se na međunarodnom takmičenju brazilske Jiu-jitsu IBJJF federacije. Takmičenje je održano jučer u Amsterdamu.

“Ponovo se zastava Bosne i Hercegovine zavihorila, a ono što je mene posebno obradovalo jeste prisustvo nemalog broja Bošnjaka koji žive u Holandiji i koji su svojom podrškom uveličali ovaj turnir”, kaže hafiz i šampion Kapić

On se zahvalio svima koji su mu pružili podršku tokom ovog takmičenja.

“Hvala svima na nesebičnoj podršci, mojoj braći iz Arene i onima koji su bili uz mene tokom priprema. Zahvaljujem se džematu Amsterdam na srdačnom dočeku i našem Malak hotel agency koji mi je omogućio da se na najbolji način spremim za ovaj turnir u odličnim uslovima za sve vrste sportskih priprema.”

Almir Kapić se ovim sportom bavi od 2011. godine i do sada je više buta bio svjetski prvak.

Saff.ba

Islam

Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš

Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu…

Svi smo u jednom periodu života bili bezbrižni, ali koliko još da tako živimo udaljeni od Allaha? Obraćam se vama, moji vršnjaci, jer vas najbolje poznajem. Pijemo kahve zajedno, razgovaramo i, hvala Allahu, mnogo vas osjeća da je islam ispravan put kojim treba krenuti, iako ne praktikujete propise islama, primjetna je vaša žudnja za Allahom, za odgovorima o životu i smrti, a vjerujte, mi braćo i sestre, moji vršnjaci, da vam ništa i niko bolje odgovore ne može ponuditi od islama, pa se usuđujem napisati da onaj ko ima loše mišljenje o islamu, samo nije pročitao dovoljno o islamu.

Zato, dok smo mladi, moramo krenuti putem učenja naše vjere i praktikovanja naučenog, veoma brzo ćete primijetiti smirenost i bolji osjećaj u prsima, koji ne biste prodali ni za kakve pare, sada je vaša bezbrižnost sa veoma jakim razlogom, pokajali ste se Allahu, radite dobra djela i čuvate se grijeha onoliko koliko možete, vjerujete da nema istinskog božanstva osim Allaha i šta god vas zadesi, strpite se zbog Allaha i nagrade koja vas očekuje na onom svijetu, ovo je bio samo mali uvod u ono što ću vam u nastavku ispričati, a to je moja priča zbog čega sam počeo učiti svoju vjeru, a da bih veoma brzo, hvala Allahu, počeo naučeno i da primjenjujem u životu.

Moja priča ide ovako…

Nakon završene osnovne škole ušao sam u čarobni svijet rock muzike, kažem čarobni jer kad si u tom fazonu, uglavnom te boli briga za sve, sanjaš o velikoj karijeri muzičara i kako puniš stadione, ali, hvala Allahu, ništa se od toga nije ostvarilo jer moj talent za muziku nije bio onoliki koliki sam mislio da jeste. Iako se u mojoj kući klanjalo, ja nisam bio taj koji je padao Allahu na sedždu, majka je znala da moli da makar samo akšam klanjam jer ima najmanje rekata ali ništa, moje je srce bilo udaljeno od Allaha. Dok bi ezan učio, ja bih slušao Mejdene, Sabat, Deep Purple, da mi Allah oprosti zbog toga. Onda, kako sam se približivao kraju srednje škole, sve sam više uviđao da je svijet muzike pun zabluda, prijatelji koji su išli sa mnom na svirke, glumili su pijanstvo, skakali smo kao nafiksani iako nikada nismo vidjeli ni prašku neke droge, nego smo bili tinejdžeri koji furaju, a furali smo pogrešno…

Godina je 2014., sada sam već četvrti srednji, i ta godina bila je početak mog interesovanja za vjeru, iako sam i tada daleko bio od ibadeta i bilo kakvog praktikovanja islama. A onda je krenulo… Jedan po jedan, momke koje sam poznavao uživo ili preko Facebooka počeli su da nestaju sa dunjaluka, jedan se ugušio, drugi poginuo u saobraćajnoj nesreći, treći umro od plućne bolesti, a ja i dalje nemaran! Kako mladost zna da zavara čovjeka, u jednom trenutku si zdrav, a u drugom te već nema. Jedina prilika da uradiš mnogo dobrih djela jeste ako ih počneš raditi već sada. Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu. Nije trebalo dugo da shvatim da mi je bolje slušati doktora Safeta jer se osjećam ljepše, a i čovjek šta god da kaže, osjećam da je u pravu, sve ja znam da je to tako, ali i dalje nisam praktikovao ništa.

Onda, hvala Allahu, nekoliko dana prije ramazana krenem u džamiju, hajde, rekoh, da ne kažu evo ga za ramazan samo i neće ga biti opet poslije ramazana. Nas je stid doći u džamiju jer smatramo da će nam neko reći gdje si bio dosad, šta si čekao, je li ti to nisi znao gdje je džamija, ali niko ništa nije govorio, uglavnom stariji ljudi su me prihvatili i lijepo sa mnom postupali, ezan uči, ja više ne slušam muziku, nego slušam ezan u džamiji, kako prelijep osjećaj. Onda počnem intezivnije da učim svoju vjeru, iako sam išao nekoliko godina u mekteb shvatio sam koliko zapravo ne znam, dok nisam dublje počeo da izučavam i tragam za odgovorima, tada sam spoznao savršenstvo islama i molim Allaha da me usmrti u islamu, da ne skrenem sa pravog puta…

Zato, dragi brate i cijenjena sestro, nemoj da ti mladost prolazi u disko-klubu, ako malo bolje razmisliš, ta zabava zaista ne može usrećiti čovjeka i donijeti mu istinsko zadovoljstvo. Nemoj, brate, da misliš da smrt ne može preteći tvoju mladost, može itekako. Mislio je to Belmir pa je otišao sa svoje 23 godine, mislio je to Harun pa je umro sa 19 godina, mislio je to Halil pa se ugušio sa svoje 22 godine, a zar Melek smrti ne može svakog trenutka doći i po nas, kakav bi se zaista želio vratiti svome Gospodaru? U majici Metallice sigurno ne, bez namaza sigurno ne, bez lijepog postupanja prema roditeljima i ostalim u svojoj okolini sigurno ne. Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš…

Zastani, razmisli, savjetujem te i molim te kao tvoj brat u vjeri, ako želiš lijep život i na dunjaluku i ahiretu, ako želiš odgovore na kompleksna pitanja koja nas muče, ako želiš da osjetiš zadovoljstvo u prsima – uči svoju vjeru, obavljaj namaz, uči Kur’an, slijedi sunnet. Molim Allaha da nas što više uputi i učvrsti na Pravom putu!

Tekst poslao brat M. D.

NUM

Islam

Ne zamarajte se doktore, ja sada umirem

Ne zamarajte se doktore, ja sada umirem

Jedan plemeniti šesnaestogodišnji mladić iz Rijada, isčekujući sabah u džamiji uči Kur’an. Nastupio je ikamet, pa je on odložio mushaf i stao u saf da klanja farz. Ali melek smrti je već stigao po njega. On pada, te ga brzo odvoze u bolnicu.
Doživio je težak srčani udar. Vodila se teška borba za njegov život. U jednom trenu blago je stisnuo prst ljekara. Ljekari su se (po)nadali da će ga uspjeti vratiti u život. Nešto je šaputao, pa mu se ljekar približio da čuje šta govori.
Međutim, njegovo srce je u potpunosti prestalo da kuca. Ljekar koji je slušao njegove posljednje riječi je sjeo i počeo plakati. Sada su, nakon što je bilo jasno da je mladić preselio, svi prišli tom ljekaru i počeli ga tješiti. Jedni su mu govorili kako je gledao mnoge dok umiru, a drugi su ga pitali da li poznaje tog mladića?
A on im kaže: „Ovog mladića ne poznajem, ali su me potresle riječi koje mi je na uho, šaputao. Govorio je: „Doktore, ne zamarajte se oko mene. Ja umirem. Evo, upravo sada gledam u svoje mjesto u Džennetu. Ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!“
Bile su to posljednje riječi i posljednji udisaj jednog dobrog mladića! Tako se Gospodaru vraćaju plemenite duše!
Allahu naš, nemoj nam uzeti duše, osim u trenu kada si Ti s nama zadovoljan!
(Istinita priča)

Islam

Čuvaj se ogovaranja, jer to je gore od zinaluka

Zinaluk je smrtni grijeh i ko bi umro u samom činu zinaluka, umro bi bez dina, jer u momentu čina zinaluka, karađe i pijenja alkohola iman napušta tijelo i lebdi iznad počinioca sve dok to radi, ali ogovaranje je gore, jer je to jedenje mrtvog mesa svoga brata. Pa, je jedenje lešine najgore.

Ogovarati, znači, pričati o nekome ko je odsutan ono što on nebi volio da se priča, makar bila istina. Ako bi na njega lagali, onda to nije ogovaranje, već potvora i laganje. Da potvrdimo, ogovaranje je baš pričanje istine o svom bratu koju on ne voli, jer kad je on odsutan, on je za nas tada mrtav, jer ga nema i nećemo ga promijeniti iza leđa pričajući, već samo veći problem napraviti.

Ako nemamo hrabrosti u lice govoriti, onda je kukavički iza leđa govoriti. Eto zinaluk, ako učinimo mođemo da se pokajemo i da nam Allah oprosti, ali koga ogovorimo nema oprosta doknam taj koga smo trehali na halali. Zato je Malik Ibn Dinar rekao:“ Ako bih ikoga trehao, onda bi svoju mater ogovarao, jer najbolje je da njoj dam svoja dobra djela.

Biće kusurata na Sudnjem danu kad budemo gledali kako svoja djela dajemo, baš onima što ih ne volimo, jer njih smo najviše trehali. Kad su neki rekli Maliku da je nekoga ogovorio, on je samo rekao:“ Ne volim ja njega toliko da bi mu svoja djela poklanjao.“

Nekom alimu su prenijeli kako su ga dobro ogovorili, pa je rekao:“ Ni prstom nisam makao, a zaradio.“ Ovog opasnog grijeha se malo ko sačuvao. Zato što više spominjemo ljude od Allaha, a spominjanje ljudi je bolest, a spominjanje Allaha je lijek. Zato smo ovako duhovno obolili. Onaj ko puno spominje Allaha, nema kada zikiriti leševe, ljude.

Svijet

Hafiza iz Foče koju je odlikovao njemački predsjednik

Adelu Kazija je 2017. nagradio Joachim Gauk zbog njenog angažmana u društvenom radu.

Adelu Kazija je životni put vodio na mnoge strane, ali je životne nedaće nisu nagnale da se otuđi od svijeta, već suprotno – gdje god je bila pružila je ruku i pomoć onima koja je najviše trebala.

Rođena je u bh. gradu Foči, ali je zbog ratnih strahota izbjegla u Zenicu. Zatim je jedno vrijeme bila u Jordanu, da bi posljednjih godina svoj dom svila u Njemačkoj.

Angažirala se u humanitarnom radu što je prije nekoliko godina i njemačko društvo prepoznalo – dobila je priznanje predsjednika ove evropske sile za društveni rad.

Majka, supruga, hafiza (žena koja zna Kur'an časni napamet), za Al Jazeeru govori o svome životu, ali i motivima koje mlade iz BiH tjeraju da život nastave daleko od domovine…

Za svoj rad dobili ste i priznanje njemačkog predsjednika. Možete li nam reći nešto više o tome?
Priznanje za društveni rad sam dobila prije nešto više od dvije godine, od tadašnjeg predsjednika SR Njemačke, Joachima Gaucka. Do toga je došlo nakon mog dvogodišnjeg volonterskog rada u pomoći izbjeglicama koji su, u valu dolaska u Njemačku 2015. godine, u velikom broju pristigli u grad u kojem živim. Namjera mi je bila da makar malo doprinesem njihovom boljem životu u, za njih, novoj i nepoznatoj sredini.

Ne tako davno, i mi u BiH prošli smo slične strahote koje i ti ljudi prolaze. Dužnost nam je suosjećati se sa njima i pomoći im koliko možemo. U to vrijeme je bio potreban veliki broj volontera, a ja sam, zbog mog poznavanja arapskog jezika, na samom početku, na neki način bila „zlata vrijedna“. U mom gradu tada nije bilo skoro nikoga ko je govorio i arapski i njemački jezik. Najviše sam se angažovala kao prevodilac u kolektivnim centrima za smještaj, pomažući pri upisu djece u škole, pri posjetama ljekaru i sl.

Moj rad su prepoznali i veoma cijenili predstavnici Ureda za izbjeglice u gradu Gaggenau, ali takođe i naša Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj (IZBNj). Predstavljena sam ministarstvu u Štutgartu, a oni su me predstavili i tadašnjem predsjedniku SR Njemačke g. Gaucku. Ubrzo nakon toga sam dobila poziv iz njegovog kabineta.

Prijem kod predsjednika Gaucka i kancelarke Angele Merkel ostat će mi u trajnom sjećanju kao jedan od najvažnijih vidova priznanja za moj rad. Posebno mi je bilo drago što sam na taj način mogla predstaviti ženu Bošnjakinju, muslimanku sa hidžabom, koja je integrirana u ovo društvo, aktivna i nastoji pomoći drugima. U razgovoru sa prisutnima bilo je vidljivo interesovanje za moj angažman, kao žene muslimanke ali i općenito Islamske zajednice i bošnjačkog naroda.

Još jedna zanimljivost i velika čast, tokom tog prijema, bila je to da je predsjednik upravo odabrao mene da tokom ručka sjedim za njegovim stolom, i tako sam imala priliku malo duže razgovarati sa njim i ukratko predstaviti svoj rad i razgovarati o našoj BiH.

Čime se sada bavite u Njemačkoj? Dosta vremena posvećujete humanitarnom radu i radu na unapređenju kvalitete života svih zajednica…
Kada sam, prije devet godina, došla u Njemačku, ni slutila nisam da ću raditi sve ono što danas radim. Mislila sam da će biti teško, meni kao ženi koja nosim hidžab, u ovoj zemlji naći odgovarajući posao. Međutim, ubrzo sam shvatila da može biti drugačije, uz puno truda i volje.

Prije svega, potrudila sam se da naučim njemački jezik što prije, onoliko koliko je trebalo za svakodnevnu komunikaciju. Pokušala sam da se aktiviram u gradu u kome živim, da dam svoj doprinos koliko mogu. Tako sam ubrzo, sa mojom mentoricom Ingrid Chaventre i par divnih žena, pokrenula projekat koji se zvao “Anne in Gaggenau“ koji je imao za cilj da što više žena, koje nisu imale priliku da nauče njemački jezik, to što prije postignu, jer je, kao što znamo, poznavanje jezika jedan od osnovnih koraka ka integraciji u društvo.

U te svrhe organizovali smo kurseve učenja jezika, razna druženja, posjete staračkim domovima, pozorišne predstave… Mnoge od tih žena su se na taj način naučile dovoljno njemački jezik da se same sporazumijevaju, lakše su se zaposlile ili čak nastavile svoje školovanje u Njemačkoj.

Uporedo sa tim, od samog dolaska, aktivna sam u svom džematu (vjerska zajednica) u kojem je moj muž imam, radim sa ženama, omladinom i djecom u mektebu. Pokušavamo da u našem džematu okupimo što veći broj Bošnjaka, onih koji vole svoju vjeru, ali i matičnu domovinu i da na neki način i ovdje pronađemo tračak te svoje domovine kroz razna druženja i manifestacije koje organizujemo u našem bosanskom i duhu naše Islamske zajednice.

Kao hafiz Kur’ana smatram da sam dužna da prenosim kur’ansku poruku, da podučim što više osoba pravilnom učenju i nastojim da ih motivišem da uče Kur’an, razmišljaju o njemu i pokušaju da primjene Božje riječi u svom životu koliko mogu više. Zbog toga i činjenice da sam jedina Bošnjakinja, hafiz Kur'ana, koja živi ovdje, aktivna sam u Islamskoj zajednici Bošnjaka u Njemačkoj, gdje i dalje radim kao koordinator u radu sa izbjeglicama, ali i u podučavanju žena i omladine Kur'anu i našoj lijepoj vjeri islamu.

Pored toga, cilj mi je i pripadnike drugih religija u mom gradu i okolini upoznati sa islamom, sa Kur’anom, pokazati im makar djelić ljepote i mudrosti koja se nalazi u njemu. Mislim da je to jako važno u ovom vremenu kada većina o islamu ima loše mišljenje i predrasude. Zato sam aktivna u interkulturalnom i međureligijskom dijalogu, u projektima različitih religija, gdje sam obično prisutna kao govornik i predstavnik Islamske zajednice.

Da li nam možete reći nešto više o svome životnom putu, od BiH do Njemačke?
Rođena sam u Foči. Uslijed agresije na našu zemlju, kao i mnogi moji vršnjaci, nažalost nisam baš mogla uživati u svome djetinjstvu. Iz Foče smo morali izbjeći i u tom ratnom periodu sam sa svojom porodicom boravila u Zenici. Biti izbjeglica u vlastitoj zemlji nije bilo lahko, mislim da otud i empatija prema ovim ljudima koji dolaze ovdje tražeći utočište od rata.

Udala sam se veoma mlada i sa svojim mužem nastavila školovanje u Jordanu. Za mene je to bio prilično zahtjevan period, privikavanje na novi život i obaveze. Ubrzo sam dobila blizance, tako da su te 2-3 godine nakon učenja arapskog uglavnom protekle u školskim i porodičnim obavezama, kao i raznim životnim izazovima, onemogućivši mi da se posvetim mojoj velikoj želji, učenju Kur'ana napamet.

Nakon fakulteta, u Jordanu smo odlučili ostati još neko vrijeme. Moj muž je upisao postdiplomski studij, a ja sam taj period iskoristila kao priliku za učenje hifza, što sam, hvala Bogu, nakon 18 mjeseci i uspjela, i konačno svoj cilj privela kraju. U novembru 2007. godine pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proučila sam cijeli Kur’an i tako postala jedna od bosanskohercegovačkih hafiza.

Naš cilj je bio vratiti se u BiH nakon školovanja i tu ostati, ali kao i mnogi mladi ljudi u našoj zemlji, imali smo poteškoća da nađemo stalni posao i nakon par godina dobili smo priliku da dođemo u Njemačku i radimo u jednom od naših bošnjačkih džemata, u sastavu IZBNj, što smo i prihvatili.

Vjerovatno ste u kontaktu sa mnogim mladima iz BiH koji bi željeli preseliti u Njemačku. Šta Vam oni govore, koji su razlozi odlaska iz domovine za njih?
Većinom je to strah za njihovu budućnost kao i budućnost njihove djece.

Ljudi odlaze zbog toga što ne mogu naći zaposlenje, zasnovati porodicu ili zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, zbog neadekvatnosti obrazovnog sistema, nefunkcionalnosti sistema, zbog obespravljenosti, beznadežnosti, korupcije, deprimirajuće političke situacije u zemlji… To su najveći razlozi zašto mladi ljudi napuštaju svoju zemlju i traže bolje uslove za život negdje drugo.

Šta bi, po Vašem mišljenju, Bosna i Hercegovina, njene vlasti i kompletno društvo trebali promijeniti kako bi napredovali?
Svako progresivno društvo cijeni svoj ljudski potencijal, naročito mlade i obrazovane ljude.

Nažalost, bosanskohercegovačko društvo ne možemo svrstati među takve, jer se odriču tog svog najvrjednijeg resursa. Ukoliko se želi zaustaviti, ili makar ublažiti, ovaj masovni odlazak mladih ljudi neophodno je što prije da se u cijeloj zemlji osigura okruženje u kom će ljudi, a naročito mladi ljudi, željeti da žive.

Mladi trebaju sigurnost i perspektivu, bolji obrazovni sistem, pristup tržištu rada, stambenu politiku, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, uslove za poslovanje, itd. Jednostavno, popraviti generalni kvalitet života mladog čovjeka.

Šta poručujete mladima koji odlaze iz BiH u potrazi za poslom i sigurnošću?
Odlazak iz BiH ne bi trebao da bude cilj, nego posljednja solucija za osiguranje kvalitetnog života. No, ukoliko se ipak odluče za odlazak iz svoje zemlje, savjetujem im, prije svega, da što prije nauče jezik zemlje u koju odu, da nastave svoje školovanje, da se obrazuju i aktivno uključe i integrišu u društvo.

Međutim, veoma je važno da ne zaborave ko su i odakle potiču, da čuvaju svoj jezik, svoj identitet, da njeguju odnose sa svojom zemljom, a to mogu najbolje kroz razna bosanskohercegovačka kulturna i vjerska udruženja. Posebno želim naglasiti potrebu uključivanja u naše džemate u dijaspori, tj. uključivanjem u Islamsku zajednicu Bošnjaka, koja je najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta svojih pripadnika.

Takva mladež može da bude most između BiH i zemlje u kojoj živi i da pomogne razvoju svoje domovine u budućnosti.

Izvor: Al Jazeera