Islam

Sjena me probudila na sabah

U sjenci pokajanja

Rođen sam i odrastao u kući iskrenih vjernika, insana koji obavljaju namaz, sa iskrenim namjerama, ljubavi i svemu što bi roditelj i trebao osjećati prema svom djetetu. Otac me uvijek nekako primamljivao na namaz, nikad silom, uvijek bi nešto izmislio da bi me privukao. U to vrijeme, sjećam se kao sad, bile su popularne YU-GI-OH sličice i sva djeca su to skupljala. Bio si faca ako si imao “ždek” karata (bunt ili paket svih tih) pa me moj otac jednog dana iznenadi i reče mi: “Ako budeš sa mnom išao na akšam, kupit ću ti paket tih karata.” U meni je dječačko srce skakalo od sreće prema kartama.

I tako je i bilo: uputih se sa svojim ocem ka džamiji. U mislima samo karte, kako ću sa svojim drugarima to podijeliti, kako ću se hvaliti da su moje najbolje, mislim da ću biti najbolji. Naravno, ne upratih ništa, znam da se treba saviti, saget, prije tog malo oprati, i to je to. Izašli smo iz džamije i uputili se prema obližnjoj trgovini. Otac kō otac, sve svom sinu, svom djetetu samo da ga pridobije, i kupi mi tri paketa tih sličica. Od dragosti sam ga zagrlio, poljubio, ni ne pomišljajući na džamiju ili namaz. Bio sam faca s tim kartama, imao sam tu neku najvažniju “kuća straha”, ili kako već, a ubrzo sam ih i izgubio igrajući “cijela-pola”, bliže ili dalje.
_____________

Vrijeme je teklo, a ja sam postajao sve stariji i stariji. Punim osamnaestu godinu, mašallah. Otac mi reče: “Sad ti se, sine, piše sve što uradiš!” Kao dijete bio sam nestašan i problematičan za neke. Upis u srednju školu i upoznavanje loših drugova ponovno me vratilo na karte! Ali, sad nisu dječije karte, nego karte opasne po život, kocka, poker, klađenje. Roditelji, sretni što imaju srednjoškolca, bili su uporni da me privuku na namaz, a ja sam uvijek išao i lažno padao, i prljav, i sav u neznanju. Nije to neznanje, nego nikad nisam želio saslušati šta i kako. Ponesen šejtanom, u glavi mi je uvijek bilo kako ću doći do novca, kako ću kupiti cigarete (i propušio sam se tad) i kako ću imati da odigram Utrke pasa, kako ću se kladiti. Sve mi je otac davao, i ne znajući ko sam iza toga, uvijek me viđao u džamiji kraj sebe, i nije mogao ni zamisliti da sam takav i da mu to radim. Nije mogao ni pomisliti šta sebi samom radim i sramotim roditelje. Naravno, poslije određenog trenutka, prvo je čuo za loše ocjene, pa za vladanje i izostanke sa časova, a na kraju sam i morao ponavljati taj razred. Sve je uradio hudi otac, prešao preko svega. Ponovo sam se upisao u neku stručnu školu, propao iz tehničke.

Mogao sam biti uzor, neko i nešto u životu, a sad samo šegrt ili pomoćnik. I to je halal posao i pošteno, ali govorim o svom padu. Završio sam i školu tad mi se posrećilo s kockanjem. Često sam dobijao na slotovima, raznim igrama. Nosio sam kući harame, kupovao braći od harama, pa čak i svojoj majci davao. Prolazilo je tako vrijeme, dok sam kockao, otimao od oca ne znajući da ga potkradam, on je sve saburao, mislio bit će od mene insan, dat će Allah, ali nikad ništa. I dođe taj dan crni, kad sam bio bijesan na mnoge što su me otkucali ocu za kocku i onda on poveza film, i tad sam dobio batine kakve nisam u životu. Da, imao sam tad dvadeset i kusur godina, živio pod njegovim krovom, i on me hranio, i pričao mi, i molio me: “Pa što, sine, pa kako, pa vidi šta si svom babi učinio, osramotio me kod svih, a ja na namazu, mati ti, svi u vjeri, a vidi tebe. Bilo mi ga je žao tad i priznao sam mu za sve te godine kockanja, kako šta, kome sam šta prodavao, i sve u detalje. I on mi je opet dao priliku da budem insan!
___________

Kada sam se tad udaljio od kocke, sjeo sam kod kuće i razmišljao o svemu: nemam posla, promijenio sam dvije-tri firme, neće me niko. Sjeo na, otvorio ovaj Facebook, listam, gledam djevojke, pomislim da je i meni, Bože, kakvu djevojku, i bude tako. Ono što kažu s mreže, ljubav preko veze. Bila je mnogo lijepa, ali s manama sličnim mojim i sa istom situacijom iz vjerničke kuće. I krenuli smo mi, išlo nam je, ja pun sebe hvalisanja, lažnog govora da idem u džamiju, da dajem zekat, da sam ovo-ono, nekako je i pridobijem, a ona željna kajanja, uplašena, i uvijek mi je govorila da ćemo ispraviti jedno drugo, da joj je želja da se pokrije i da bude odana Allahu, što se meni sviđalo s jedne strane, a s druge nije. Prolazili su dani te naše ljubavi, ali ubrzo je čula ko sam ja, i da sam je lagao i napustila me usred ramazana kad sam joj pisao da postim, a i tad sam je lagao, Allah da mi oprosti! On je taj Milostivi, i On jedini prašta kome On hoće i upućuje koga On hoće.

Skrhan, nikakav, žestoko zaljubljen, ostavljen, u sobi sjedim, plačem, vraća mi se film sav, psujem na sebe i sve postupke, vrijeđam tu svoju voljenu osobu preko poruka (i molim da mi halali i oprosti), izgovaram joj razne uvrede, zbog čega, nisam znao u toj ljutnji, a samo znam da sam je volio kao nijednu do tad. Nekako sam zaboravio na sve to, opet krećem, stižu me Božije opomene. Dolazi đavo po svoje, dolazi mi policija, upetljan u neku pljačku, jer sam viđen sa tim i tim osobama. Čuo sam samo: “Kriv si, ti si, što si to radio!” Ono, što se kaže, dobio dobro po turu, zakon svoje uradio iako nisam to učinio, nego sam samo pomagao te osobe što su pljačkale, pa me povezali jer njima nisu mogli ništa. Nisu imali nikakve dokumente. Njihova matična zemlja je daleko.

I tako ponižen, s krivičnom prijavom, bez posla, nalazim se vani. Roditelje nisam vidio jer me strah pogledati ih, spavao sam po autima od prijatelja, po napuštenim štalama, šupama i sl. Nekako sam zarađivao za neki sendvič i koješta samo da preživim, a bilo mi je teško, ali nikad nisam zamolio Allaha za bilo kakvu pomoć niti mi je naumpadao osim u lažima. Vratio sam se nekako u kuću, smilovao se otac opet, ali ovaj put po njegovim pravilima: “Evo ti stan, živi, evo ti sve, ali s nama nećeš boraviti.” Sav sretan, željan sna, mislim samo da mi je leći, i zaspao sam. Probudio sam se i pogledao gdje sam, pogledao svoje tijelo, sebe, plačem, mršav, nije redovna ishrana, ali sebi kažem da sad opet imam stan i da će biti bolje, da ću se snaći.

Međutim, prošlo je nekoliko dana od toga, kao i sve do tada, ugasio sam računar i legao spavati, bez ikakvog alarma, nisam imao nikakav telefon, kunem se Allahom, tog jutra mi je pokucala sjena, na prozoru, bio je mrak. Sav preplašen, iz sna gledam šta je, opet se vratim na jastuk spustim glavu, nije prošlo ni minut, opet nešto oko prozora i, kunem se Allahom, glas mi govori: “Spasi se, idi na sabah, spasi se, idi na sabah!” Ustao sam iz kreveta nikad uplašeniji, ne znam ni koliko je sati, niti šta i kako, opet se vratio na prozor, nema ništa. Obučem se, ali nešto fali… Šta? Abdest, abdest fali, čistoća. Nisam se smio usuditi otići prljav.

Tog jutra saprao sam se hladnom vodom nabrzinu i uzeo abdest. Znao sam kako se uzima i čisto sam ga uzeo i izgovorio sam šehadet, učio sam šta sam znao. Konačno se oprao i čist sam, i imam abdest, dezorijentisan polazim ka džamiji, nemam ni sata ni telefona, ništa osim računara koji je ugašen. Tog jutra osjetio sam neki miris. Poseban miris, bilo je posebno, to ne mogu opisati. Došao sam pred džamiju, ugašeno, mrak, gledam u nebo da li je vrijeme sabaha ili ne, ne znam. Odem na obližnju klupu i sjednem. Plačem kao dijete, plačem kao nikad, i smirio sam se.

Dolazio sam do džamije jedno pet-šest puta, ali bila je zaključana. Vidim nema nikoga, krenem da se vratim kući, i zakoračio sam deset koraka i ugledah sjenku. Bio je to jedan komšija, džematlija, koji mi je rekao: “Hajde, brate, hajde u džamiju, brate, evo ključa! Hajde, ulazi, hladno je. I uđemo u džamiju, na sabah-namaz. Opet uzmem abdest i klanjao sam dva rekata. Utom su počele dolaziti džematlije, dolazi moj otac, moj brat, i taj sabah je meni bio sve u životu. Od tada sam istinski počeo da klanjam. Od tog dana sam sve vratio, Allah mi dao ponovo ljubav, dao mi olakšanje u duši, srcu, to se ne može opisati. Divan li je On naš Gospodar, Gospodar nebesa i Zemlje!

Opet sam u istoj sobi, isto sve, samo s osmijehom, s vjerom iskrenom, s mnogo prijatelja iskrenih, s velikim ponudama o poslovima. Pare dolaze ni sam ne znam kako, Allah povećao nafaku, zdravlje me služilo uvijek, Allahu hvala. Neka je mir Božiji na sve vas!

BRAT E. R.

Num

Svijet

Istanbulu: Prazne ulice u jednom od najmnogoljudnijih gradova svijeta

U Istanbulu, koji je jedan od najmnogoljudnijih gradova svijeta i tokom cijele godine ugosti na milione turista iz svih dijelova zemaljske kugle, večeras vlada nezapamćena tišina, a zbog mjera koje su turske vlasti poduzele radi sprječavanja širenja koronavirusa, javlja Anadolu Agency (AA).

Prazne su ulice Istanbula nakon što je na snagu stupio policijski sat, uveden u cilju suzbijanja širenja nove vrste koronavirusa. Policijski sat u gradu na dva kontinenta počeo je u 21 sat po lokalnom vremenu.

Tišina je nastupila na ulicama i trgovima grada sa milionima stanovnika.

Policijski sat se poštuje u svim dijelovima Istanbula. Policijske snage napravile su i kontrolne punktove i provjeravat će dozvole onih koji se kreću.

Na nekim dijelovima se mogao vidjeti manji broj građana koji su čekali gradski prevoz do kuće ali i manji broj turista.

Anadolija

Region

Ovo je rudar koji je poginuo nakon što su se na njega srušile tone uglja

Ivan Čajić (43), radnik Rudnika mrkog uglja “Bogovina” kod Boljevca, poginuo je na radnom mjestu kada ga je zatrpala i, najvjerovatnije, ugušila velika količina uglja.

“Naš drug je sišao u rovni bunker kako bi motikom pokušao da malo razgrne ugalj”, pričaju njegove kolege.

U jednom trenutku, motika mu je ispala. Ivan je pokušao da je dohvati, ali se baš tada obrušilo nekoliko tona uglja koji ga je zatrpao.

“Odmah smo pokušali da ga izvučemo, ali smo uvidjeli da na taj način ne možemo da mu pomognemo”, pričaju rudari.

Otrčali smo do prekidača i pustili traku da se kreće. Sve je potrajalo između 10 i 12 minuta, dodaju.

“Tih nekoliko metara, koliko je trebalo da traka spusti ugalj, trajali su nam kao godine. Onda smo ugledali, najprije, noge, pa, tijelo i na kraju se pojavila i glava”, istakle su kolege nesretnog rudara.

Po riječima radnika, kada su ga pronašli, usta su mu bila puna sitnog uglja.

“Bio je vezan, međutim kada mu je motika ispala iz ruke on je kazao nadzorniku “jao ode mi lopata”. Nadzornik mu je rekao “nema veze, pusti lopatu, naći ćemo je kod zibrohranilice”. Međutim, kada se okrenuo, posljednje riječi su mu bile “odoh i ja”, pričaju radnici, koji naglašavaju da je oko 2,5 metra bio zaglavljen u uglju koji ga je zatrpao.

Radiosarajevo.ba

Zanimljivosti

Ronaldo ispričao dirljivu anegdotu o Maradoni i njegova dva sata na ruci

Bivši brazilski nogometaš Ronaldo Luis Nazario De Lima izrazio je svoju tugu zbog smrti Diega Maradone, istakavši da je ostavio neizbrisiv trag. Istovremeno, Brazilac je ispričao jednu od anegedota tokom druženja s Malim zelenim.

Na Ronaldovoj konferenciji za novinare na kojoj je kao aktuelni predsjednik analizrao trenutnu situaciju u Real Valladolidu, brazilski as je izdvojio i trenutak za odavanje počasti Maradoni, s kojim je bio veliki prijatelj.

“Diego je bio spektakularan, sretan, veseo i ostavio nam je veliko nasljeđe u nogometu. Svi smo bili zaljubljeni u njega i njegov gubitak je za žaljenje. Jako je teško. Bilo je vrlo tužno čuti tu vijest. Iznenadilo me. Promijenilo je živote mnogih ljudi, bio je inspiracija i za mene, a bili smo vrlo bliski u posljednjih 10-15 godina”, rekao je Ronaldo koji je potom ispričao dirljivu anegdotu koja odražava velikodušnost i humanost Maradone.



“Jednom kada je stigao u Madrid da me posjeti i da gleda utakmicu, došao je s dva sata na ruci. Objasnio mi je za večerom da je to zato što mu je dva sata darovala njegova kćerka i od tada ih nikada nije skidao. Na kraju večere poklonio mi je jedan. Nisam ga htio prihvatiti, nisam mogao, ali naljutio se što ne prihvatam. Na kraju sam ga morao uzeti i uvijek ću ga čuvati kao uspomenu. Kao podsjetnik na njegovu velikodušnost i dobrotu”, rekao je legendarni Brazilac.

Diego Maradona je preminuo od srčanog udara prošle srijede u 61. godini, a FIFA je uputila dopis svim nacionalnim nogometnim asocijacijama da minutom šutnje u ligaškim takmičenjima odaju počast legendi svjetskog nogometa.

Klix.ba

Region

Nurkić se posebnom porukom i fotografijama osvrnuo na posljednja dešavanja u Srebrenici

Najbolji bh. košarkaš Jusuf Nurkić posljednjih dana u centar pažnje dospio je prepucavanjem preko društvenih mreža s liderom Naroda i pravde i bivšim košarkašem Elmedinom Konakovićem, a danas se odlučio okrenuti drugoj i aktuelnijoj temi.

Naime, Nurkić je na svom Facebook profilu podijelio fotografiju na kojoj nosi majicu u znak sjećanja na genocid u Srebenici te jednu od majki ovog grada koja je žali za gubitkom svojih bližnjih.

Očito je Nurkić razočaran današnjim dešavanjima iz Srebrenice gdje su otkrivene izborne prevare za koje su osumnjičena tri člana SDP-a koji su pogodovala kandidatu za načelnika Mladenu Grujičiću.

Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Prolijevat će krv, a neće se libiti od zla kojeg čine! Ako im dadneš prisegu na vjernost – prevarit će te, a ako ti se obrate – lagat će te, ako im se povjeriš – iznevjerit će te, a kada ne budeš sa njima – ogovarat će te”, napisao je Nurkić uz fotografije.

Podsjetimo, predsjednik SDP-a Srebrenica Bego Bektić te Enver Hamzić i Muamer Sandžić sumnjiče se da su nedozvoljeno koristili lične podatke bh. građana za glasanje putem pošte iz Srbije te fiktivnim glasovima pogodovali kandidatu za načelnika Grujičiću, kao i Socijaldemokratskoj partiji BiH.

Klix.ba