Islam

Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš

Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu…

Svi smo u jednom periodu života bili bezbrižni, ali koliko još da tako živimo udaljeni od Allaha? Obraćam se vama, moji vršnjaci, jer vas najbolje poznajem. Pijemo kahve zajedno, razgovaramo i, hvala Allahu, mnogo vas osjeća da je islam ispravan put kojim treba krenuti, iako ne praktikujete propise islama, primjetna je vaša žudnja za Allahom, za odgovorima o životu i smrti, a vjerujte, mi braćo i sestre, moji vršnjaci, da vam ništa i niko bolje odgovore ne može ponuditi od islama, pa se usuđujem napisati da onaj ko ima loše mišljenje o islamu, samo nije pročitao dovoljno o islamu.

Zato, dok smo mladi, moramo krenuti putem učenja naše vjere i praktikovanja naučenog, veoma brzo ćete primijetiti smirenost i bolji osjećaj u prsima, koji ne biste prodali ni za kakve pare, sada je vaša bezbrižnost sa veoma jakim razlogom, pokajali ste se Allahu, radite dobra djela i čuvate se grijeha onoliko koliko možete, vjerujete da nema istinskog božanstva osim Allaha i šta god vas zadesi, strpite se zbog Allaha i nagrade koja vas očekuje na onom svijetu, ovo je bio samo mali uvod u ono što ću vam u nastavku ispričati, a to je moja priča zbog čega sam počeo učiti svoju vjeru, a da bih veoma brzo, hvala Allahu, počeo naučeno i da primjenjujem u životu.

Moja priča ide ovako…

Nakon završene osnovne škole ušao sam u čarobni svijet rock muzike, kažem čarobni jer kad si u tom fazonu, uglavnom te boli briga za sve, sanjaš o velikoj karijeri muzičara i kako puniš stadione, ali, hvala Allahu, ništa se od toga nije ostvarilo jer moj talent za muziku nije bio onoliki koliki sam mislio da jeste. Iako se u mojoj kući klanjalo, ja nisam bio taj koji je padao Allahu na sedždu, majka je znala da moli da makar samo akšam klanjam jer ima najmanje rekata ali ništa, moje je srce bilo udaljeno od Allaha. Dok bi ezan učio, ja bih slušao Mejdene, Sabat, Deep Purple, da mi Allah oprosti zbog toga. Onda, kako sam se približivao kraju srednje škole, sve sam više uviđao da je svijet muzike pun zabluda, prijatelji koji su išli sa mnom na svirke, glumili su pijanstvo, skakali smo kao nafiksani iako nikada nismo vidjeli ni prašku neke droge, nego smo bili tinejdžeri koji furaju, a furali smo pogrešno…

Godina je 2014., sada sam već četvrti srednji, i ta godina bila je početak mog interesovanja za vjeru, iako sam i tada daleko bio od ibadeta i bilo kakvog praktikovanja islama. A onda je krenulo… Jedan po jedan, momke koje sam poznavao uživo ili preko Facebooka počeli su da nestaju sa dunjaluka, jedan se ugušio, drugi poginuo u saobraćajnoj nesreći, treći umro od plućne bolesti, a ja i dalje nemaran! Kako mladost zna da zavara čovjeka, u jednom trenutku si zdrav, a u drugom te već nema. Jedina prilika da uradiš mnogo dobrih djela jeste ako ih počneš raditi već sada. Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu. Nije trebalo dugo da shvatim da mi je bolje slušati doktora Safeta jer se osjećam ljepše, a i čovjek šta god da kaže, osjećam da je u pravu, sve ja znam da je to tako, ali i dalje nisam praktikovao ništa.

Onda, hvala Allahu, nekoliko dana prije ramazana krenem u džamiju, hajde, rekoh, da ne kažu evo ga za ramazan samo i neće ga biti opet poslije ramazana. Nas je stid doći u džamiju jer smatramo da će nam neko reći gdje si bio dosad, šta si čekao, je li ti to nisi znao gdje je džamija, ali niko ništa nije govorio, uglavnom stariji ljudi su me prihvatili i lijepo sa mnom postupali, ezan uči, ja više ne slušam muziku, nego slušam ezan u džamiji, kako prelijep osjećaj. Onda počnem intezivnije da učim svoju vjeru, iako sam išao nekoliko godina u mekteb shvatio sam koliko zapravo ne znam, dok nisam dublje počeo da izučavam i tragam za odgovorima, tada sam spoznao savršenstvo islama i molim Allaha da me usmrti u islamu, da ne skrenem sa pravog puta…

Zato, dragi brate i cijenjena sestro, nemoj da ti mladost prolazi u disko-klubu, ako malo bolje razmisliš, ta zabava zaista ne može usrećiti čovjeka i donijeti mu istinsko zadovoljstvo. Nemoj, brate, da misliš da smrt ne može preteći tvoju mladost, može itekako. Mislio je to Belmir pa je otišao sa svoje 23 godine, mislio je to Harun pa je umro sa 19 godina, mislio je to Halil pa se ugušio sa svoje 22 godine, a zar Melek smrti ne može svakog trenutka doći i po nas, kakav bi se zaista želio vratiti svome Gospodaru? U majici Metallice sigurno ne, bez namaza sigurno ne, bez lijepog postupanja prema roditeljima i ostalim u svojoj okolini sigurno ne. Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš…

Zastani, razmisli, savjetujem te i molim te kao tvoj brat u vjeri, ako želiš lijep život i na dunjaluku i ahiretu, ako želiš odgovore na kompleksna pitanja koja nas muče, ako želiš da osjetiš zadovoljstvo u prsima – uči svoju vjeru, obavljaj namaz, uči Kur’an, slijedi sunnet. Molim Allaha da nas što više uputi i učvrsti na Pravom putu!

Tekst poslao brat M. D.

NUM

Islam

Ne zamarajte se doktore, ja sada umirem

Ne zamarajte se doktore, ja sada umirem

Jedan plemeniti šesnaestogodišnji mladić iz Rijada, isčekujući sabah u džamiji uči Kur’an. Nastupio je ikamet, pa je on odložio mushaf i stao u saf da klanja farz. Ali melek smrti je već stigao po njega. On pada, te ga brzo odvoze u bolnicu.
Doživio je težak srčani udar. Vodila se teška borba za njegov život. U jednom trenu blago je stisnuo prst ljekara. Ljekari su se (po)nadali da će ga uspjeti vratiti u život. Nešto je šaputao, pa mu se ljekar približio da čuje šta govori.
Međutim, njegovo srce je u potpunosti prestalo da kuca. Ljekar koji je slušao njegove posljednje riječi je sjeo i počeo plakati. Sada su, nakon što je bilo jasno da je mladić preselio, svi prišli tom ljekaru i počeli ga tješiti. Jedni su mu govorili kako je gledao mnoge dok umiru, a drugi su ga pitali da li poznaje tog mladića?
A on im kaže: „Ovog mladića ne poznajem, ali su me potresle riječi koje mi je na uho, šaputao. Govorio je: „Doktore, ne zamarajte se oko mene. Ja umirem. Evo, upravo sada gledam u svoje mjesto u Džennetu. Ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!“
Bile su to posljednje riječi i posljednji udisaj jednog dobrog mladića! Tako se Gospodaru vraćaju plemenite duše!
Allahu naš, nemoj nam uzeti duše, osim u trenu kada si Ti s nama zadovoljan!
(Istinita priča)

Islam

Čuvaj se ogovaranja, jer to je gore od zinaluka

Zinaluk je smrtni grijeh i ko bi umro u samom činu zinaluka, umro bi bez dina, jer u momentu čina zinaluka, karađe i pijenja alkohola iman napušta tijelo i lebdi iznad počinioca sve dok to radi, ali ogovaranje je gore, jer je to jedenje mrtvog mesa svoga brata. Pa, je jedenje lešine najgore.

Ogovarati, znači, pričati o nekome ko je odsutan ono što on nebi volio da se priča, makar bila istina. Ako bi na njega lagali, onda to nije ogovaranje, već potvora i laganje. Da potvrdimo, ogovaranje je baš pričanje istine o svom bratu koju on ne voli, jer kad je on odsutan, on je za nas tada mrtav, jer ga nema i nećemo ga promijeniti iza leđa pričajući, već samo veći problem napraviti.

Ako nemamo hrabrosti u lice govoriti, onda je kukavički iza leđa govoriti. Eto zinaluk, ako učinimo mođemo da se pokajemo i da nam Allah oprosti, ali koga ogovorimo nema oprosta doknam taj koga smo trehali na halali. Zato je Malik Ibn Dinar rekao:“ Ako bih ikoga trehao, onda bi svoju mater ogovarao, jer najbolje je da njoj dam svoja dobra djela.

Biće kusurata na Sudnjem danu kad budemo gledali kako svoja djela dajemo, baš onima što ih ne volimo, jer njih smo najviše trehali. Kad su neki rekli Maliku da je nekoga ogovorio, on je samo rekao:“ Ne volim ja njega toliko da bi mu svoja djela poklanjao.“

Nekom alimu su prenijeli kako su ga dobro ogovorili, pa je rekao:“ Ni prstom nisam makao, a zaradio.“ Ovog opasnog grijeha se malo ko sačuvao. Zato što više spominjemo ljude od Allaha, a spominjanje ljudi je bolest, a spominjanje Allaha je lijek. Zato smo ovako duhovno obolili. Onaj ko puno spominje Allaha, nema kada zikiriti leševe, ljude.

Islam

Vjerski običaji Bošnjaka: Rođenje djeteta i nadijevanje imena

Brak i bračna zajednica između muškarca i žene, kao osnovna ćelija ljudskog društva, ima svoje izvorište i u osnovnim izvorima islamskog učenja – Kur’anu i hadisu. Krajnja svrha bračne zajednice, po islamskom učenju, pored međusobnog usrećenja njezinih članova, jesu djeca i potomstvo.[4]

Kur’an i hadis ubrajaju djecu u najljepše ukrase i vrijednosti ovog svijeta, a položaj roditelja uzdižu na stepen neprikosnovenosti. Otuda islamska praksa i običaji poklanjaju veliku pažnju bračnom životu, posebno djeci i njihovom životu i odgoju.

Rođenje djeteta u braku predstavlja za roditelje veliki događaj u životu. Za taj dan oni se pripremaju, posebno majke. To su dani velikog iščekivanja, radovanja i strahovanja u isto vrijeme.

Poznato je da su se žene u nas, ranije, porađale kod svojih kuća, obično uz pomoć neke starije, spretne i iskusne žene, zvane eba ili, ponegdje, ebejka. To su bile, u neku ruku, babice ili primalje, koje su pomagale porodilji kod poroda i, ujedno, poslije poroda odrezivale novorođenčetu pupčanu vrpcu i kupale ga obično prvih sedam dana.

Kada bi trudnica osjetila porod, ona bi, po dogovoru, obavijestila ebu. I u višečlanoj porodici ebu je obavještavao, obično, porodiljin muž, krijući to od ostalih ukućana. Pored ostalih priprema za porođaj, eba bi (ili svekrva, ili porodiljina majka), u nekim našim krajevima, pripremila tri kocke šećera na koje je proučeno 36. poglavlje Kur’ana (Ja-Sin). U toku porođaja eba bi, pri nastupu bolova, davala porodilji kocke šećera na koje se to poglavlje proučilo da bi se porođaj olakšao, ubrzao i sretno završio po poroclilju i novorođenče.

Bio je običaj da porodilja u imućnim kućama leži četrdeset dana u jatak-odaji i za cijelo to vrijeme muž ne bi kod nje ulazio.[5] U tom vremenu dolazile su joj majka, sestre, rodice, kone i prijateljice. Kod porodilje su bile obično svekrva ili zaova, jetrva ili porodiljina majka. U siromašnijim kućama porodilja je ležala obično sedam ili četrnaest dana nakon porođaja.

Tako je bilo nekad, a kako je sad?

Kao i u svim drugim sferama ljudskog življenja, tako su i u pogledu uvjeta, poimanja i svakodnevne prakse kod zdravstvene zaštite uopće, pa i u sferi ginekološke i akušerske zdravstvene zaštite žena, nastale neslućene promjene za relativno kratko vrijeme. Ono stoje za običnu ženu i njezinu okolinu u nas, unazad pedesetak godina, bilo nepojmljivo, to je danas nužna, normalna i obična stvar.

Danas je žena, u najviše slučajeva, od ranog začeća pa do porođaja, pod stalnim nadzorom specijalističke ljekarske službe i brigom porodiljskih savjetovališta i slično. I sam porođaj se redovno obavlja u bolnicama, u kojima porodilje, i poslije porođaja, ostaju potrebno vrijeme pod ljekarskim nadzorom.

Izmjenom uvjeta nošenja i rađanja djeteta bitno su se izmijenili i mnogi običaji koji su za to vezani.

O onome što se ranije običavalo činiti poslije porođaja i onom što je, u tim prilikama, uz stanovite razlike, običavano činiti i danas, moglo bi se reći sljedeće:

Žene koje dolaze porodilji na mubareć, donose ili šalju babinje. To su prigodna, lagahna i posebno pripremana jela za porodilju. Od slanih jela to su: šehrija – čorba, prijesnac, polagani burek i slično. Od slatkih jela najčešće su to: rešedija, đenećija, sutlija, muhalebija i dr. Babinje su se nekad nosile porodiljama u bakarnom, kalajisanom i savatli posudu s istim kubali poklopcima. Sve je bilo smješteno na mahramom pokrivenoj tepsiji.

Na mubareću se gošće časte najčešće: kahvom, šerbetom, baklavom, hurmašicama, burekom i si.

Dijete se dariva radi sreće i nafake. Dar mu se daje “na čelo” i stavlja pod uzglavlje. Bliža rodbina u imućnoj porodici dariva novorođenče u zlatu. Ostali ga darivaju u novcu. Poroclilja od muža, obično, dobiva prsten (tako je bilo bar ranije).

Prvih sedam dana, po običaju, novorođenče leži uz majku. Sedmi dan, pošto mu se nadije ime po islamskom običaju, novorođenče se povaljuje u bešiku, odnosno, u današnje doba, u kolica ili dječiji krevet, u kojima otada obitava.

Običaj je da novorođenče prvi put u bešiku spusti, uz učenje Euzubillah i Bismillah, zdrav, odrastao i napredan mladić iz uže porodice. U isto vrijeme neko od prisutnih uči neku kratku suru, ili jedan čyet iz Kur’ana (Fatiha ili Ihlas, naprimjer).

Prvi izlazak porodilje s djetetom, poslije četeresnice, jest posjeta ebi, a zatim majci, ako je ima. I kod jedne i kod druge posjete porodilja nosi prikladne poklone, zavisno od svog imovnog stanja i mjesnih običaja.

Poseban ugođaj u muslimanskoj porodici, poslije rođenja djeteta, predstavlja nadijevanje imena djetetu po islamskim običajima. Roditelji nastoje svome djetetu odabrati i nadjenuti lijepo ime, kako po izgovoru tako i po lijepom značenju. O nadijevanju lijepih imena djeci postoje brojne Poslanikove, a.s., izreke.[6]‘

Skoro je ustaljen običaj kod muslimana da se nadijevanje imena djeci obavlja na jedan skroman, ali ipak svečan i islamski način. Obično se sedmi dan po rođenju djeteta okupi najbliža rodbina i bliski prijatelji u kući dječijih roditelja, uz prisustvo mjesnog ili nadležnog imama koji obavlja sami čin nadijevanja imena novorođenčetu po islamskim običajima.

Pošto majka, posebno za tu svrhu, okupa, namiriše i obuče dijete u čistu, lijepu i svečanu opremu, ona ga preda u ruke imamu, koji s Bismillah i tekbirom preuzima dijete i s njim u naručju se okrene prema kibli i potom mu na desno uho, lagahnim glasom, prouči ezan, a na lijevo ikamet. Iza toga imam sjedne i prouči jedan odlomak iz Kur’ana, zatim prouči uobičajenu prigodnu dovu, koju prisutni poprate sa “Amin”! Poslije toga imam naglas izgovori dječije ime, odnosno nazove novorođenče njegovim imenom, koje su mu roditelji prethodno sami izabrali, i na kraju čestita roditeljima i zaželi djetetu i njima sreću, dug vijek, zadovoljstvo i sl.[7]

Ima slučajeva da se djeci, pored glavnih imena, po kojim se zvanično vode u matičnim knjigama, nadijevaju druga imena, po kojima se nazivaju i poznaju u svakodnevnom životu. Ona obično nastaju još u djetinjstvu, odmila, a onda kasnije preuzimaju funkciju imena i izvan obitelji.

Pored ustaljenog islamskog običaja oko nadijevanja imena djeci, postoje u nas, ponegdje, običaji o nadijevanju i predijevanju imena, koji imaju čisto narodni karakter. Prema narodnom vjerovanju roditelji, kojima se “ne da u djeci”, na više načina svojoj djeci nadijevaju ili predijevaju imena, najčešće ona koja imaju profilaktički ili totemistički karakter. Takvih imena ima i među muslimanskim imenima orijentalnog porijekla. Obično su to imena koja imaju značenja opasnih zvijeri, kao što su: Kurt (iz tur. kurt – vuk, kurjak), Arslan (iz tur. arslan – lav), Kaplan (iz tur. kaplan – tigar), Esed (iz ar. esed – lav) i dr. Na takva imena u nas ukazali su, između ostalih, Vuk Karadžić, u svome “Srpskom rječniku istumačenom njemačkim i latinskim riječima”, Beč 1852’. godine, kod tumačenja riječi VUK, kao i dr. Ismet Smailović u “Muslimanskim imenima orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1977. godine, str. 36-37. Najčešći način predijevanja imena u nas po narodnim običajima i vjerovanju iz navedenih razloga i motiva je tzv. “kumovanje”, koje naravno, nema nikakve veze sa islamskim učenjem i njegovim običajima. (Antun Hangi: n.d., bibliog. XXIV, str. 115-116.)

U većini slučajeva i s vrlo malim izuzecima muslimanska imena su u nas, kao i kod muslimana širom svijeta, orijentalnog porijekla. To ne znači da ta imena ne mogu biti i narodna, ako su prikladna i ako ispunjavaju kriterije muslimanskih imena.[8]

U nas je vrlo rano došlo do skraćivanja muslimanskih imena, naročito onih složenih (dvočlanih ili dvoriječnih), kao što su: Avdo od Abdullah, Semso od Semsudin, Zulfo od Zulfikar i dr. Na tu pojavu u nas prvi je ukazao Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli, poznat kao Evlija Celebi (rođen u Istanbulu, 25. marta 1611. godine, za koga se pouzdano ne zna gdje je i kada tačno umro, osim daje živio do iza 1682. godine), turski putopisac, u svom “Putopisu” (Sejahatnami), opisujući Sarajevo prilikom putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu 1660. godine.[9] Skraćena imena u nas često služe i imzyu hipokorističko značenje i upotrebljavaju se kao imena odmila i radosti. Takvih skraćivanja imena nema u orijentalnim jezicima iz kojih potječu naša muslimanska imena. (Dr. Ismet Smailović: n.d., bibliog. LXXVIII, str. 69.)

O načinu nastanka skraćenih muslimanskih imena u nas opširno je pisao dr. Ismet Smailović u prvom dijelu svog rječnika “Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini”, na str. 69-76, Sarajevo, 1977. godine.

Što se tiče samog nadijevanja skraćenih muslimanskih imena orijentalnog porijekla novorođenčadima po islamskim vjerskim običajima, moglo bi se reći, na osnovu ispitanih slučajeva i činjenica da se ona pojavljuju u matičnim knjigama, ranije i sada – da se takva imena nadijevaju novorođenoj djeci. I sami motivi njihovog nadijevanja na to ukazuju. To ujedno znači da skraćena imena u nas imaju, u najviše slučajeva, značaj i funkciju imena u svakodnevnom životu. Ranije su imami matičari (džematski imami) bili zvanično zaduženi da prilikom nadijevanja imena djeci i njihovog unošenja u matice rođenih, vode računa da se skraćena imena izbjegavaju. To je, ujedno, još jedan dokaz da su se ta imena i ranije nadijevala djeci.

[4] Jedna izreka Muhammeda, a.s., o braku i rađanju djece glasi: “Tenakehu tekaseru, fe inni ubahi bikumu-l-umeme jevme-l-kijameđ”, a znači: “Zenite se i množite, jer ću se na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću.” (Jakub Memić: “Izbor Poslanikovih hadisa”, str. 156, br. 698, Sarajevo, 1985. godine).

[5] Islamski običaj da muž ne ulazi kod porodilje dok ona leži poslije porođaja nastao je, najvjerovatnije, na osnovu islamskog propisa po kome je porodilji, dok ima čišćenje (zv. nifas), zabranjeno, između ostalog, spolno općiti.

[6] Jedna izreka Muhammeda, a.s., o nadijevanju lijepih imena djeci kaže: “Innekum tud’avnejevme-l-kijameti bi esmaikum ve esmai abaikum, fe ahsinu esmaekum”, a znači: “Vi čete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato nadijevajte vašoj djeci lijepa imena.”

[7] Sinanuddin Sokolović n.d., bibliog. LXXIX, str. 362-377.

[8] Husejn Đozo: Pitanja čitalaca i naši odgovori, Glasnik VIS-a, godina XXXIII/1970., broj 3-4, str. 17.

[9] Evlija Čelebi: n.d., bibliog. VIII, str. 116.

Iz knjige: “Vjerski običaji Muslimana/Bošnjaka”

Autor: Enver Mulahalilović.

Sarajevo : El-Kalem, 2013. 3. izdanje

Akos.bA

Islam

Poslanik i njegov sluga židov

Piše: Abdullah Hodžić (abshodzic@bih.net.ba)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., posjetio je jednu bolesnu osobu koja mu je bila vrlo draga. Posjetio je mladića židova koji je radio kao njegov lični sluga. Mladić mu je donosio vodu za abdest, primicao obuću i obavljao druge poslove. Toga dana, Poslanik, s.a.v.s., bio je uznemiren mladićevim odsustvom, pa je otišao njegovoj kući da se raspita za njega i njegovu bolest. Ušao je u kuću i sjeo pokraj mladićeve glave.

Riječi koje spas znače

Mladićev otac sjedio je naspram njega. Poslanik, s.a.v.s., posmatrao je mladića sa sažaljenjem, žalostan što umire tako mlad, i pozvao ga je da razmisli o onome što mu je bilo najpotrebnije u tom momentu, o vjeri sa kojom je trebao susresti svog Gospodara. Rekao mu je: ”Prihvati islam. Posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik.” Iz ovoga se razumije da je Poslanik sugerirao mladiću da prihvati islam kada je vidio da mu se smrt primakla, sa željom da se nastani u džennetskim prostranstvima, u duhu Poslanikova, s.a.v.s., hadisa: “Čije posljednje riječi budu da je samo jedan Bog – Allah, a da je Muhammed Njegov rob i poslanik, ući će u Džennet.”

Budući da je Uzvišeni Allah dostavio Objavu, poslao poslanike da je protumače, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora, te da čovjek nije predestinirano biće, jasno je da vjera, čije je mjesto u srži srca, nikada i ni od koga ne može biti nametnuta. Svako je apsolutno slobodan da odabere put kojim će ići, ali je i odgovoran za konsekvence i konačnu destinaciju. Sljedeća kur'anska načela govore u prilog tome i neprevaziđena su: “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (El-Bekare, 256); “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99); “Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš!” (El-Gašija, 21-22); “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem poći” (El-Kasas, 56); “A vama – vaša vjera, a meni – moja!” (El-Kafirun, 6). A da svako neće moći izgovoriti kelimei-šehadet na kraju svog kratkotrajnog dunjalučkog života, svjedoči sljedeći frapantan, zastrašujući i pouke vrijedan primjer za one koji su razumom obdareni i koji pouku primaju.

Naime, polovinom posljednje decenije prošloga vijeka, za vrijeme jedne od mojih posjeta SAD-u, posjetio sam u Čikagu dobrog prijatelja, koji je sa mnom studirao na Al-Azharu, u Kairu. Budući da je on radio kao imam u jednom od čikaških islamskih centara, neko ga je pozvao u državu Indianu da uči kur'anske ajete i dove za člana njihove porodice, koji je odbrojavao posljednje sate dunjalučkog života. U želji da budemo zajedno i da učinimo dobro djelo, zaputili smo se u mjesto udaljeno od Čikaga oko 200 km. Učili smo Kur'an i dove, s nadom da izgovori i preseli sa šehadetom. Iako je od tada do danas prošlo oko 15 godina, sa jezom se sjećam trezvena čovjeka, koji se, umjesto da izgovori šehadet, nervirao, vikao, proklinjao i psovao! Allahu ekber! Saznao sam da je te noći izdahnuo bez šehadeta! Subhanallahi ve bihamdihi, subhanallahil-azim! (Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah).

Teško je izgovoriti šehadet onome ko ne zasluži. Kako i da zasluži ako nikada ne klanja, ne ide u džemat, a abdest mu se uzima prvi put kada ga gasule i prvi put dolazi pred džamiju da mu mrtvom drugi klanjaju dženaze-namaz?! Allahu ekber! Pametnom je, doista, i išaret dovoljan. Mladić je bio spreman da prihvati Poslanikov poziv. On je bio Poslanikov sluga i za to vrijeme je upoznao Poslanikov karakter, lijepo ponašanje, vladanje i narav. Mladić je prepoznao u Poslaniku svojstva Božijeg poslanika. Znao je da Poslanik nije bio ni tlačitelj (tiranin, nasilnik, despot) ni prevarant. Međutim, još uvijek je osjećao potrebu za očevim odobrenjem, okrenuo je lice prema njemu i pogledao ga, moleći njegov odgovor i očekujući očevu dozvolu (pristanak). Vidjevši da se mladićev život brzo gasi, Poslanik, s.a.v.s., ga je ponovo pozvao da prihvati islam. U tom momentu, mladićev otac reče: ”Poslušaj Kasimovog oca (jednom Poslanikovom sinu bilo je ime Kasim). Reci ono što Muhammed od tebe traži.” Tada je mladić izgovorio riječi: ”Svjedočim da nema boga osim Allaha, i da si ti Allahov poslanik.”

Izgovorivši ove riječi, mladić je izdahnuo. Kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao iz mladićeve kuće, bio je oduševljen time što je Allah, dž.š., uputio mladića. Rekao je: ”Hvala Allahu, koji je pomoću mene spasio mladića od Džehennema.” Tada se okrenuo ashabima i rekao: ”Klanjajte dženaze-namaz svom bratu.” 1976. godine, na Staten Islandu, New York, u džamiji, za vrijeme moje prve posjete SAD-u, jedan Amerikanac, koji se vratio u okrilje islama, pričao mi je sa oduševljenjem kako je konačno uspio ubijediti majku da joj posljednje riječi budu: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu! Znao je on da je kelimei-šehadet vredniji kod Allaha, dželle šanuhu, ne samo od Zemlje i svega na njoj, već od cijelog kosmosa u kojem se nalaze milijarde galaksija, a u svakoj galaksiji milijarde zvijezda. Slavljen neka je Allah. Blago svakome onome ko razumije smisao života, koji nije ništa drugo do treptaj oka u poređenju sa vječnošću. A, ma ko mi bili i ma šta radili, valja sutra otići i susresti se sa svojim Gospodarom.

Lijep i korektan odnos prema ljudima – put ka njihovom srcu

Čuveni perzijski pjesnik i naučnik Omer el-Hajjam rekao je: “Čovječe, da živiš stotinu, petsto i hiljadu godina, pa šta?! Opet ćeš umrijeti.” Zato treba kao čovjek živjeti i biti od koristi svim ljudima i svim živim bićima. S druge strane, moj dobri prijatelj, rahmetli dr. T. B. Irving, profesor čuvenog Princeton univerziteta, SAD, koji je preveo Kur'an na engleski jezik, kao moto svoje knjige “Selections From The Noble Reading”, uzeo je kur'anski ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće” (El-Kasas, 56). Na moje pitanje da li se ovaj ajet odnosi na njegovu djecu, odgovorio je potvrdno. Zbog toga je bio tužan, a ne znam da li su mu se djeca kasnije odazvala Allahovom pozivu. Iz ovog događaja trebamo naučiti kako se Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema ljudima različitih vjera. Vrlo je značajno to što je odabrao mladića židova da bude njegov lični sluga. Koliko je ashaba čeznulo da budu počašćeni tom pozicijom? Koliko bi muslimana bilo presretno da su njihovi sinovi služili Poslaniku? Ipak, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je posao mladiću židovu. Ovo nam govori da trebamo imati balansiran, prijateljski i normalan odnos u ophođenju sa ljudima različitih vjera, bili oni židovi, kršćani ili drugi. U Poslanikovom ophođenju sa nemuslimanima nije bilo tenzija ni otuđivanja. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi došao do grupe ljudi u kojoj su bili muslimani, židovi i mušrici (idolopoklonici), sjeo bi sa njima, razgovarao i pozvao ih u islam. Sa njima bi se rastao prijateljski i srdačno, kao kada je i došao. Posjećivao je nemuslimane u njihovim kućama. Odazivao se na njihove pozive i svoju kuću otvarao za njih. Kao što smo vidjeli, unajmio je nemuslimana (židova) da bude njegov lični sluga (radnik) u porodici. Radeći kao ambasador BiH u Pakistanu od 2002. do 2005. godine, sa radošću i oduševljenjem sjećam se naše diplomatske porodice, čiji su članovi bili iz cijelog svijeta, različitih vjera, nacija, ideologija i drugih backgrounda. I danas komuniciram sa mnogim kao sa svojim najbližim i najdražim, a nekoliko ambasadora bili su i moji gosti u BiH, dok druge očekujem. Naravno, osjećanja su recipročna, uljepšavaju i osmišljavaju život i pretvaraju zemlju u globalno selo, čiji stanovnici imaju isti biološki život, isti početak i kraj i jednog i istog Boga. Ovo je znak moći, a ne slabosti. Druženje sa drugima je najbolji način da se drugi upoznaju sa islamom i muslimanima, kao narodom. To ruši barijere među ljudima i pruža im priliku da islam ispravno razumiju. To je razlog zašto je mladić židov prihvatio Poslanikovu, s.a.v.s., sugestiju (prijedlog) da prigrli islam. On je znao o islamu. Znao je kako se Poslanik, s.a.v.s., ponašao. Vidio je njegovu iskrenost, poštenje, čestitost, uzoritost i besprijekornost. Njegovo blisko poznanstvo sa Poslanikom, s.a.v.s., učinilo je da shvati da je Muhammed, s.a.v.s., bio zaista Allahov poslanik. Zato je on u najtežim, posljednjim momentima svog života, u smrtnom hropcu, mogao donijeti tako brzu odluku. Za Poslanika, s.a.v.s., hazreti Aiša je rekla: ”Bio je živi Kur'an.” Da je mladić primijetio kod Poslanika, s.a.v.s., išta što odudara od Božijih propisa, od najplemenitijih kodeksa života, teško bi prihvatio njegovu sugestiju i molbu. U kontekstu gornjega, citirat ću riječi njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, koji je rekao: ”I am not upset that you lied to me, I am upset that from now on I can't believe you” – ”Ja nisam uzrujan što si me lagao, već sam uzrujan što ti od sada nadalje ne mogu vjerovati”. Znao je mladić da je Poslanik, s.a.v.s., uvijek govorio istinu, kao i sada, pa je samo čekao očevu blagonaklonost. I tako je zaradio Džennet. Kada je Poslanik posjetio mladića u njegovoj kući, nije posjetio prominentnog (istaknutog) nemuslimanskog lidera ili zvaničnika. Mladić je bio obični sluga. Poslanik, s.a.v.s., ga je vrednovao kao ljudsko biće. ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)

Saff.ba