Islam

Ne uskraćuj sebi nafaku grješenjem (Uticaj grijeha na ljudski život)

Brate, sestro, najtoplije vam preporučujemo da pročitate naredni tekst, koji govori o tome kako kobne poljedice na ljudski život ostavlja ustrajavanje u činjenju grijeha…

• Grijesi sprječavaju i umanjuju opskrbu. Nema sumnje da čovjek biva lišen opskrbe zbog grijeha kojeg počini. Kao što bogobojaznost pridobija opskrbu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći; i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.’’ (Et-Talaq 2-3) Također, ostavljanje bogobojaznosti donosi siromaštvo. To se shvata iz ovog ajeta. Onaj ko se ne boji Allaha, On mu neće dati izlaza i neće ga opskrbiti odakle se i ne nada, a pridobijanje opskrbe biva putem ostavljanja nepokornosti.

• Grijesi kuraže neprijatelje protiv čovjeka. To je kazna za one koji ih čine. Također, i šejtani postanu smioni pa ga uznemiravaju, zavode, prišaptavaju, zastrašuju ga, rastužuju i daju da zaboravi ono u čemu je njegova korist. Protiv njega se usude ljudski šejtani, prema onome što mogu da mu učine od uznemiravanja u njegovom odsustvu i prisustvu. Učini njegovu porodicu smionom protiv njega, njegove sluge, djecu, komšije. Ovo je dovoljno za ogavnost grijeha. Neka je Allah na pomoći.

• Grijesi slabe tijelo. Snaga vjernika potiče iz srca. Kada god ojača njegovo srce ojača i njegovo tijelo. Iako nevjernik može biti snažnoga tijela, on je najslabiji kada je potrebno, pa ga njegova snaga iznevjeri kada mu je najpotrebnija. Imam Ibnul-Kajjim, kaže: „Razmisli o snazi tijela Perzijanaca i Rimljana kako ih je iznevjerila kada im je bila najpotrebnija, kada su ih vjernici nadvladali snagom svojih tijela i srca.“

• Nestanak blagodati. Nepokornosti uklanjaju blagodati i dovode nedaće. Od roba ne ode nijedna blagodat osim zbog grijeha, a ne dođe mu nijedna nezgoda osim zbog grijeha, kao što spominje Alijj ibn Ebi Talib, radijallahu anhu,: „Nijedna nedaća nije došla osim sa grijehom, a niti je otišla osim sa pokajanjem.“ Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.’’ (Šura 30) I kaže: ‘’To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.’’ (El-Enfal 53)

Allah neće promijeniti blagodat koju je nekom dao sve dok se dotična osoba ne promijeni, pa pokornost Allahu preinači u nepokornost, zahvalu u nezahvalu, povode Njegovog zadovoljstva u povode Njegove srdžbe. Pa kada se promijeni, promijeni mu se i adekvatna kazna, a tvoj Gospodar ne čini nepravdu robovima. Ako nepokornost zamijeni pokornošću Allah će mu kaznu zamijeniti oprostom, poniženje ponosom. ‘’Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.’’ (Er-R’ad 11)

Kada si u blagodati čuvaj je. Jer grijesi uklanjaju blagodati. Čuvaj ih pokornošću Gospodaru robova.Jer se Gospodar robova brzo sveti.

• Grijesi brišu bereket života, opskrbe, znanja, djela i pokornosti. Općenito, brišu berekete Vjere i dunjaluka. Ni najmanjeg bereketa nećeš naći kod onoga koji čini nepokornost Allahu u njegovom životu, Vjeri i dunjaluku. – ‘’A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.’’ (El-’Araf 96) Grijesi su razlog za brisanje blagoslova u svemu. Musliman treba da bježi od grijeha sve dok ne zadobije bereket u Vjeri, dunjaluku i Ahiretu.

• Grijesi slabe čovjeka pred njegovom dušom. Ovo je jedna od najvećih kazni za grijehe. Oni ga iznevjere kada je čovjek sebi najpotrebniji. Svako je u potrebi da spozna ono što mu korsti i što mu šteti u njegovom životu, a i budućem svijetu. Najznaniji su oni koji su to najbolje podrobno spoznali. Grijesi iznevjere roba prilikom prikupljanja znanja i davanja prednosti stalnoj sreći nad prezrenom i prolaznom srećom. Grijesi ga pokrivaju od savršenstva ovoga znanja i zaokupiranosti onim što mu je najpreče i najkorisnije na oba svijeta. Kada čovjek zapadne u neugodnost i želi da je se riješi njegovo srce, duša i tjelesni organi ga iznevjere.

Tada je na stepenu čovjeka koji sa sobom ima sablju ali je prekrivena hrđom i stavljena je u korice tako da je nikada ne izvlači. Zatim mu se ispriječi neprijatelj i on želi da ga ubije, pa stavi ruku na dršku sablje i trudi se da je izvuče, ali ona ne izlazi. Neprijatelj ga iznenadi i nadvlada. Isto tako srce zahrđa od grijeha i biva napadnuto bolešću, pa kada se ukaže potreba za borbu sa neprijateljem ništa ne nađe. Rob se bori i opire i izlaže svojim srcem i dijelovima tijela shodno volji srca.

Ovim se želi reći da kada rob zapadne u nedaću ili iskušenje njegovo srce, jezik i tjelesni udovi ga iznevjere prema onome što mu je najkorisnije. Njegovo srce se ne preda pouzdanju u Allaha i pokajanju Njemu, poniznosti i predanosti pred Njim, niti ga njegov jezik podstiče na spomen.

• Jedna od posljedica grijeha jeste i da Allah kuje spletke protiv onoga ko ih kuje, da će prevariti onoga ko Njega nastoji prevariti, da će se ismijavati onome ko se ismijava, da će zavesti srce koje je skrenulo sa Istine. Sve su to kazne za grijehe. Molimo Allaha za spas.

• Grijesi uzrokuju tegoban život na dunjaluku i u berzehu, a na Budućem svijetu patnju. Sve su to kazne za grijehe. Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta: ‘’A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.’’ (Ta-ha 124)

Ibnul-Kajjim, kaže: „Tegoban život će pratiti onoga ko se udalji od onoga što je Allah objavio Njegovom Poslaniku, alejhisellam, i to će biti na dunjaluku, berzehu i na Dan povratka. Oko nije radosno, srce nije smireno, niti je duša spokojna osim sa njenim Gospodarem koji je Jedini Istina, a sve ono što se mimo Njega obožava je neistina. Čije oko osjeti sreću sa Allahom, u njemu će osjetiti sreću svako oko, a ko ne osjeti sreću sa Allahom, svoju će dušu iz žalosti rastrgati za dunjalukom.“

• Otežavanje svih poslova. Ovo je jedan od najvećih posljedica koja pogađa griješnika. Ne krene činiti nijednu stvar a da mu se ona ne zatvori ili mu bude preteška. Ko se bude Allaha bojao On će mu svaku stvar olakšati, a ko zapostavi takvaluk, svaka stvar će mu biti teška. Čuditi se kako rob pronalazi puteve dobra i koristi, a koristi su mu zatvorene i putevi otežani, a u isto vrijeme ne zna odakle mu je dato.

• Život griješnika se skrati i nestaje njegovog bereketa, i tako mora biti. Kao što dobročinstvo povećava život, griješenje skraćuje život. Učenjaci su se razišli oko toga, pa je jedna grupa rekla: Skraćivanje griješnikovog života znači odlazak i brisanje blagoslova njegovog života. Ovo je istina i ovo je jedan od utjecaja grijeha.

Druga skupina je rekla da ga uistinu skraćuje kao što se uskraćuje opskrba. Uzvišeni Allah je za bereket u opskrbi dao mnoge povode koji je umnožavaju i uvećavaju. Bereket u dužini života ima mnoge povode koji ga uvećavaju. Nije isključeno da se život može povećavati jednim, a skraćivati drugim povodima. Opskrba, smrtni časovi, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo iako su određenje Gospodara, Azze ve Dželle, On ipak određuje što želi putem povoda koje je učinio da ih njihovi uzroci iziskuju. Sljedeća skupina je rekla: Utjecaj grijeha na smanjenje dužine života je sadržan u tome da je suština života u životu srca.

Čovjekov život su samo vremena njegovoga življenja sa Allahom. To su sati njegova života. Dobročinstvo, takvaluk i pokornost povećavaju ova vremena koja su suština njegovog života, i nema drugog življenja osim ovoga. Kada se rob udalji od Allaha i zaokupira grijesima, izgube se oni istinski dani njegovog života.

• Allah, Azze ve Dželle, otklanja strahopoštovanje prema griješniku iz srca stvorenja. Ovo je jedna od kazni za grijehe. Nema sumnje da on postane prezren kod njih, oni ga potcjenjuju, kao što je on sebe zapostavio i potcijenio. Koliko čovjek voli Allaha, toliko ga vole i ljudi. Koliko se pribojava Allaha, toliko ga se pribojavaju i ljudi. Koliko respektuje Allaha i Njegove zabrane, toliko ga respektuju i ljudi. Kako će rob narušiti Allahove zabrane a u isto vrijeme željeti da ljudi ne naruše njegove zabrane. Kako se može olahko odnositi prema Allahovom pravu, a da ga Allah ne učini prezrenim kod ljudi.

Kako može potcjenjivati nepokornosti Allahu a da ga ljudi ne potcjenjuju? Uzvišeni kaže: ‘’Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi kaznu i zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.’’ (Hadž 18)

Autor: Dr. Seid El Kahtani – iz knjige: “SVJETLOST BOGOBOJAZNOSTI I TAME GRIJEŠENJA”

NUM

Islam

Brak sa pogrešnom osobom

Tako je i bilo, na kraju sam se udala za čovjeka koji je imao svoju firmu, vozio je najnovijeg mercedesa, uvijek je bio u odijelu, kad god bismo došli kod majke i oca, majka je uvijek lebdjela. Bila je sretna i zadovoljna što sam se tako bogato udala, što joj pred kuću stiže napucano i dobro auto, laskalo joj je što su komšinice uvijek upirale prstom u auto, kao da je to neka sreća…

Odrasla sam u porodici koja je bila daleko od vjere, od Allaha, od svega što je islamsko. Majka mi je uvijek govorila da bih se trebala udati za čovjeka koji je svoj čovjek, drugim riječima, za čovjeka koji je imućan i koji ima para, da u tom životu nikad neće biti svađe i nemira. Tako je i bilo, na kraju sam se udala za čovjeka koji je imao svoju firmu, vozio je najnovijeg mercedesa, uvijek je bio u odijelu, kad god bismo došli kod majke i oca, majka je uvijek lebdjela. Bila je sretna i zadovoljna što sam se tako bogato udala, što joj pred kuću stiže napucano i dobro auto, laskalo joj je što su komšinice uvijek upirale prstom u auto, kao da je to neka sreća.

Majka je toliko voljela zeta, dičila se da ima zeta šefa, koji vozi bijesno auto, zeta koji sve i svašta kupuje kćerci joj i s kojim je ona sretna, kćerka joj ima sve što poželi, sve im je na dugme… a stvarnost je bila posve drugačija. Ja apsolutno nisam bila sretna, tek nakon par mjeseci braka sam uvidjela da sreća nije u bogatstvu, da sreća nije u debelom novčaniku. Muž bi odlazio rano na posao, dolazio kasno navečer, uvijek išao na sastanke, pokušavao svoje neprisustvo nadoknaditi novcem. Brak nam je postajao sve više monoton i besmislen. Osjećala sam se kao u zatvoru, i ta “ljubav” je počela da lapi, to nije brak kakav sam zamišljala.

Imala sam previše slobodnog vremena po danu i uvijek bih se dosađivala. Najviše bih vrijeme provodila pred TV-om i na računaru. Tako sam gledala sve i svašta na računaru, tako sam naletjela na vjerska predavanja i ono što me je čudilo jeste to da sam postajala sve zainteresovanija da slušam predavanja, nisam mogla prestati, pa sam svakog dana gledala po jedno. Moje srce i razum kao da su postajali drugi, kao da više nisam bila ista osoba, počela sam razmišljati o vjeri, o drugom životu, o smrti. Uvijek sam mislila da je smrt kraj, umreš i nema te više, ali sam tek otkrila pravu istinu, smrt je tek početak pravog života.

Uskoro sam počela i klanjati, u početku je sve to bilo samo rutinski, poslije sam počela plakati na sedždi, plakala sam slušajući učenje Kur’ana, plakala sam kad god bih stala na namaz, jer veću slast od od namaza nisam nikad okusila. Moj život je počeo da ima smisla. Naletjela sam na neke tekstove, kakvog muža treba izabrati i opet sam plakala, jer sam ja izabrala onog koji nije imao ništa od stvari koje vjera nalaže. Koje vjera nalaže da bismo bili sretni. Pravila sam plan kako da mužu kažem za sve to, nekako sam željela preko noći da i on počne klanjati, željela sam da budemo skupa u tome, kontala sam da će nam brak dobiti neki smisao, ali nažalost nije.

Dugo sam se spremala da mužu kažem da sam počela klanjati, i kad sam mu rekla, on je samo ravnodušno rekao: “Ko ti je to rekao, što će ti to?” Ja sam mu rekla da smo mi stvoreni da bismo klanjali, da smo dužni izvršavati Allahove propise, na šta je on samo odmahivao rukom. Stalno sam pokušavala doprijeti do njega, željeći mu omiliti vjeru, međutim on je bio sve dalje i dalje od toga. Ja bih uvijek pored svoje serdžade stavljala još jednu, nadajući se da će i on stati na namaz… to sam radila pune dvije godine, on nikad nije ni pomislio da klanja. On mi je postajao sve više odvratniji, znala sam da sam se udala za pogrešnu osobu.

Nikad poslije odnosa se ne bi okupao, nikad ne bi učio bismillu, radio je sve suprotno onome što je Allah naredio. Ja sam postajala sve nesretnija s njim, htjela sam se i pokriti, ali mi je on rekao da to neću raditi dok sam pod njegovim krovom. Kad god bismo otišli kod majke, glumila sam da je sve uredu, mada je i ona kao majka mogla osjetiti da nešto nije uredu. Nakon nekoliko mjeseci, ja sam odlučila da mu kažem da želim živjeti islamski brak, da me strah smrti, da se želim spremati za Ahiret, da želim s mužem započeti dan s namazom i završiti s namazom, želim muža s kojim ću klanjati i učiti Kur’an, muža koji će me upućivati na dobro, a ne muža dunjalučara.

Dala sam mu rok od mjesec dana, rekavši mu da ako se ne promijeni i ne počne praktikovati vjeru da ću otići od njega, na šta je on rekao da mogu odmah otići, jer on to nikad neće raditi. Tako je i bilo, rastali smo se sporazumno, rastala sam se iz vjerskih razloga. Majka me u početku napadala: “Pa sine, auto, kuća, firma, sve ste imali…” Imala sam majko sve, a ništa imala nisam. Nimalo ti sretna nisam bila. Majki je bilo šta će narod reći, pa sramota je, na šta sam joj jasno rekla: “Majko, nikog neće biti briga ako ja odem u vatru. Allah mi je otvorio oči i postala sam svjesna šta želim u životu, želim muža vjernika, a ne muža koji živi za dunjaluk.”

Imala sam mnogo sestara u vjeri, one su skoro sve bile udate i uvijek bi mi nekog nudile da se udam. U početku nisam željela o tome da mislim, željela sam da prođe neko vrijeme, da dođem sebi, da shvatim šta se desilo. Nakon pola godine, jedan fin i hairli brat mi je ponudio brak, tražio je da ide mom babi da pita za ruku. Majka iako nije bila sretna što se udajem za vjernika, nekako je to opravdavala riječima: “Bolje da se uda, nego da ostane sama.” Sve smo dogovorili, brat je stigao pred našu kuću, u golfu 2, majka je vidjevši tako “loše” auto odmah rekla: “Pa zar ovo vozi?” A šta bi ti majko da vozi avion, da ti raste ego i ponos, da ima narod šta pričati i dičiti se, a da ja uvijek ustajem i liježem nesretna. Odmahnula je rukom, i pozvala ovog mladića u kuću i njegove roditelje.

Njegovi roditelji su se toliko razlikovali od mojih, bili su vjernici, mama mu je bila pokrivena, babo je bio baš fin i nurli čovjek, znala sam da je to to što želim. Dogovorili smo vjenčanje za 10 dana. Majka je bila tužna, baš tužna što se udajem za čovjeka koji je građevinski majstor i za čovjeka koji ne vozi bijesno auto. Ali me nije bilo briga, ja sam osjećala i znala da je to pravi. Pokrila sam se na dan vjenčanja, tako da sam za jedan dan doživjela dva velika mubareka, dvije velike sreće. Imam brak kao iz snova, dobila sam ono o čemu sam maštala i uvijedjela da sreću ne čini novac nego vjera.

Zato apelujem na sve sestre da se udaju, da ne gledaju šta koji brat ima, neka gledaju samo vjeru, pa će sve dobiti, ja ovaj mir, rahatluk i sreću ne bih dala ni za šta na svijetu. Apelujem i na majke da gledaju za koga će im se kćerka udati, nemojte misliti ako je neko imućan i bogat da ima sve, nego savjetujte kćerke da se udaju za dobre vjernike, za osobe s kojima će napredovati u vjeri. Ne dozvolite sebi majke drage da vam kćerke budu nesretne, a vjerujte mi da je svaka koja je udata za osobu koja ne klanja, nesretna, svaka. Moja mama je preselila na ahiret prošle sedmice i tek je sad uvidjela da nije bila sreća u mercedesu nego u golfu, jer je se njen bivši zet nikad ne bi sjetio, dok moj dragi i mili muž, uvijek dovi za nju i moli Allaha da joj oprosti i smiluje joj se.

Sestrice moje, pazite se i birajte muža vjernika, sve ćete imati, uzmite pouku iz moje priče.

Sestra N. N.

NUM

Islam

Kada strahuješ za nekoga svog reci: Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!

Jakub a.s. je izrekao riječi koje su zabilježene u Kur'anu i koje će se učiti do Sudnjega dana. On je svojim sinovima, koji su, da bi ponovo dobili hranu u Egiptu, morali sa sobom povesti brata Benjamina, rekao: ”Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!”
Zamisli, Jakub a.s. kada se pobojao za svoga sina Benjamina nakon što je ostao bez sina Jusufa, rekao je ove riječi.
Zato, kada strahuješ za bilo koga svoga, ili za bilo šta od svoga imetka, reci: ”Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!”
Nakon ovih izgovorenih riječi, Jakubu a.s. vratili su se i Jusuf i Benjamin, zatim je pozvan od strane svoga sina Jusufa, koji je postao ministar finansija, da dođe sa kompletnom porodicm i živi u sigurnosti i izobilju u Egiptu.

Saff.ba

Islam

Koje sure iz Kur’ana treba učiti u vremenima depresije i stresa?

Pojedine sure iz Kur’ana su posebno vrijedne i važne za učenje tokom perioda anksioznosti i depresije, budući da njihove poruke i značenja mogu olakšati i otkloniti teška psihička stanja, uz Božiju pomoć…

Dunjalučki život nije posut ružama. Kao ljudska bića, često patimo zbog slomljenog srca, tuge i iskušenja. Svaka od tih situacija nas može odvesti u depresiju. Međutim, ponekad nam i ne treba razlog da budemo depresivni, a kada se to desi obaveza nam je da potražimo pomoć. Allah, dželle še’nuhu, je objavio Kur’an kao uputu ljudskom rodu sve do Sudnjeg dana, dajući nam vodič koji nam može pomoći u depresivnim stanjima. Pojedine sure iz Kur’ana su posebno vrijedne i važne za učenje tokom perioda anksioznosti i depresije, budući da njihove poruke i značenja mogu olakšati i otkloniti teška psihička stanja, uz Božiju pomoć.

Sura El-Inširah – (Širokogrudnost)

Allah, dželle še’nuhu, je zajedno s surom Ed-Duha – Jutro, objavio i suru El-Inširah – Širokogrudnost. U njoj, Uzvišeni poručuje Muhammedu, sallallahu alejhi we sellem, da je On otklonio unutarnju bol i tugu koju je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, osjećao zbog Objave Kur’ana i teškoća s kojima se susretao. Allah Uzvišeni naglašava kako će On uzdignuti spomen Svog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, širom zemaljske kugle, a danas ne prođe niti jedna sekunda, a da se na nekom dijelu Zemlje ne čuju riječi ezana: „Ešhedu enne Muhammeden Resulullah!“.

U suri Inširah se spominje da nakon svake teškoće, ma kako teška bila, dolazi olakšanje, i da ono neminovno dolazi nakon belaja. Kao zadnji savjet, Uzvišeni poručuje Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, da vrijeme čekanja do dolaska olakšanja skrati ibadetom Gospodaru, a to je i poruka nama da u vremenima depresije nastojimo otkloniti svoj zdravstveni problem oslanjanjem i spominjanjem Allaha.

Sura Jusuf

Jedna od najranijih sura objavljenih Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, je sura Jusuf. Radi se o jedinstvenom kur’anskom poglavlju, jer je skoro u potpunosti posvećenom govoru o jednom Božijem poslaniku – Jusufu, alejhi-s-selam. Iz ove sure se mogu izvući nebrojene poruke, a mnoge od njih su vezane za načine prevazilaženja teških psihičkih stanja. Razmislimo o načinu na koji su se Jakub, alejhi-s-selam, i Jusuf, alejhi-s-selam, borili s duševnom boli i patnjom ovosvjetskom, i kako ih je Allah obojicu uzvisio zbog njihovog sabura. Ova sura je objavljena i kao utjeha našem Resulullahu, alejhi-s-selam, a i svakom od nas može poslužiti kao lijek za depresiju!

Sure Isra – Uzdignuće, Kehf – Pećina, Merjem, Ta-Ha, El-Enbija –Poslanici

Ugledni ashab, Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, je u pogledu nabrojanih sura istakao: „One su među prvim objavljenim surama i one su moje blago.“ Imam Bejheki u komentaru ove izreke kaže: „Ibn Mesud govori o superiornosti ovih sura, zbog onoga što one sadrže od kazivanja o poslanicima i njihovim narodima. One spadaju među prve sure, objavljene na početku islama, u mekkanskom periodu i ubrajaju se među prve dijelove Kur’ana koji su učeni i pamćeni napamet.

Sure Isra, Kehf, Merjem, Ta-Ha i El-Enbija sadrže mnoga kazivanja o poslanicima, drevnim narodima, a posebno o Benu Israilu. Svako od tih kazivanja može pomoći u liječenju depresije i anksioznosti, i pomoći da osjetimo snagu i veličanstvenost Uzvišenog Allaha.

Sura Er-Rahman – Milostivi

Sura Er-Rahman sadrži možda i najrječitiji i najljepši opis kako Dženneta, tako i Džehennema. Ona nam govori o mnogim blagodatima kojima nas je Allah obasuo. To je sura koja je smiraj za uši, lijek za srce i hrana za dušu. Zahvaljujući svojim prelijepim slikama i opisom Dženneta, te spomenom blagodati našeg Gospodara, sura Er-Rahman je divan lijek za depresiju.

Sura En-Nas – Ljudi

Često puta su glavni uzroci depresije slabo samopoštovanje i sumnje u vlastite sposobnosti. Mnoge od tih stvari su preuveličane zahvaljujući šejtanovim došaptavanjima, a on se zakleo da će pokušati zavesti svakog insana na Zemlji. Međutim, Allah je Najmilostiviji prema robovima i nije ih ostavio samima. Među surama koje su objavljene kao lijek za šejtanove vesvese ističe se posljednja kur’anska sura, En-Nas. Često učenje ove sure nam može pomoći da otklonimo sumnje i šejtanova došaptavanja, uz Božiju pomoć, jer se radi o suri koja priziva Allahovu zaštitu.

Autor: hafiza Rejhana Umer
Za Akos.ba preveo: Nedim Botić

Islam

Priča iz mekteba: Poderane čarape

Dječak je došao poderanih čarapa u džamiju i nije htio ući dok efendija nije poderao svoje…

Metkeb je višestoljetna tradicija koju mi muslimani Balkana, na naš poseban način, baštinimo. Vrlo važna institucija u podučavanju djece moralnim vrijedostima, svjetskom i vjerskom bontonu. Mekteb je za one koji ne znaju; škola koju dobrovoljno pohađaju djeca, najčešće vikendom, kako bi naučili o svojoj vjeri, te ono što im je potrebno, sutra, za cijeli život kako bi lakše prevazišli nove situacije koje im se serviraju. Mekteb, pored škole, je itetako važan, jer dijete u njemu uči i saznaje kako biti bolji svojim roditeljima, ukućanima, svojoj zajednici i svojoj domovini.

Budući da radim nekoliko godina u mektbu kao kao efendija-mualim (učitelj) i stekao sam skromno iskustvo, i svakim danom nešto novo naučim djecu, a i djeca mene.

Nastojim da, prije svega, naučim ih da vole sebe, druge ljude, da vole svijet oko sebe, životinjski i biljni. Nastojim im prenijeti ljubav prema svemu što ih okružuje. Nije lijepo ni travu gaziti ili grančicu bez potrebe sa drveta otkunuti, a kamoli nekom drugom Božijem stvorenju nepravdu učiniti ili ga povrijediti i uvrijediti. Učitelj koji ima ljubav u sebi, a i djete koje, isto tako, ima ljubav u sebi, tu ljubav može drugome i pokazati i podijeliti.

Vođa šale
Jučer u mekteb mi je došao jedan meni drag dječak. Voli i on doći u mekteb, što je meni baš posebno zadovoljstvo, ali ne voli baš da ima zadaće i da uči puno. No, tu je, često dođe, voli šale, voli da se druži, voli nekad djecu malo i da zadirkuje. Svi smo imali u mektebu ili školi takvog jednog ili više njih. Oni vole da su u centru pažnje, ne vole da ih se osramoti.

Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“. „Mašala“- rekoh: „U tebe kropir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe korz šalu.

Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.

Pokušao sam da mu objasnim da nije to neka sramota što su izderane, da to niko neće primjeiti, da ovo-da ono, ali jok, ništa ne pije vode. Govorio sam mu da ih skine, nek ide bos, ali i to ga bilo stid. Na poslijetku u ulazu u džamiju smo napavili dogovor. Ja kao njegov efendija i on kao moj učenik, odlučili smo obojica ući u džamiju pederanih čarapa.

Sageo sam da poderem svoje čarape, ali nije išlo baš lahko. Nekakve čvrste su se potrefile. Čudno, a ima ih jednom ih čovjek obuče i odmah se poderu. Kako nisam mogao rukama poderati, on se počeo smijati i djeca u čudu oko njega, također. Ko vele: „Šta ovo efendija sada izvodi?“

Nikad sretniji u džamiji
Na kraju sam uzeo ključ iz džepa i ključem napravim prilično istu rupu na čarapi kao što je na njegovoj. Šta se čovjek sve neće dosjetiti? Rekao bih da je to profesionalna deformacija. Kada se sa djecom sjaraniš i družiš postaješ i sam dijete. Ali ja u tome uživam, djeca su moje blago neprocjenjivo. Ona me i umore, nekada i iznerviraju, ali s njima si mlađi, s njima nikada nećeš ostariti. S njima si uvijek u fazonu, znaš šale i zagonetke koje su aktuelne. Znaš njihove strahove, nadanja i ono što ih usrećuje. Znaš njihove prve simpatije. Kroz sve to prisjetiš se svojih zgoda i nezgoda iz dijetinjstva.

Nikada sretniji nije ušao u džamiju, odskakutao je do prvog safa (reda) u džamiji kako loptica i svoj djeci pokazuje kako su i njemu i efendiji poderane čarape. Ja sam zaista uživao u tom prizoru, i nije me, ama baš ni malo bilo stid izaći pred ljude i predvoditi ih u molitivi sa tako poderanom čarapom. Zaista sam se osjećao ponosnim. Šteta što niko od ljudi nije primjetio, iako sam mjesto gdje je poderana čarapa nekako posebno, zbog tog ponosa, isticao. Možda je neko od ljudi i primjetio, ali vjerovatno ga bilo stid reći bilo šta. Volio sam da je neko upitao, pa da i ljudima i djeci pokažem da nije sramota doći u džamiju poderanih i čistih čarapa. Stid je nedoći, nenaučiti novo i to primjeniti u praksi. Stid je ne biti dobar, pošten, čestit i uljudan. Stid je ne biti na usluzi drugom i drugačijem. Stid je imati priliku napojiti žednog, a to ne učiniti. Stid je imati priliku zaliti biljku u sušnom periodu, a ne uraditi to.

Raditi sa djecom je pravi užitak i zadovoljstvo. Vrijeme sa njima tako brzo prolazi, u radu i neradu, u smijehu i ponekad i u plaču. Za mene je izazov kada neko dijete prvi put dolazi u mekteb da ga smirim i zadržim da ne ode, da se ne uplaši. Djeca se uplaše i u školi, vrtiću pa i u mektebu. Tako je to s djecom.

Naučiti djecu nečemu
Također, jučer mi je djevojčica, koja je prvi razred, prvi put došla u mekteb, čak mi je nabacila peticu i započela svoju mektebsku igricu. Njene dvije starije sestre su zavšile mekteb i u srednjoj školi su, a ona nikako da se nakani. Dok je prije dva-tri dana nisam sreo sa majkom njenom pred školom u Srebrenici. Obavili smo mali razgovor, nabacili peticu, odigrali par puta kamen, papir makaze, i eto nje u subotu u mektebu.

Velika je odgovornost zaista svu tu djecu pokušati naučiti nečemu, ali je i velika blagodat. Negdje sam čuo da kada bi meleki (anđeli) mogli da biraju šta da rade na Zemlji ili čime da se bave, izbrali bi da djecu uče i podučavaju između ostalog i lijepom ponašanju i mnogim drugom lijepim stvarim.

Mi koji smo učitelji koji imamo taj anđeoski poziv moramo imati na umu da su dječica kao pahuljice krhka, a njihova duša kao najmekše pačije paperje koju smo dobili na emanet (odgovornost) da ih oblikujemo svojim srcima i svojim dušama. Svoje srce i svoju dušu za njih moramo učiti još mekšom kako bi naše podučavanje bilo uspješno. Ko iz srca govori, govor takvog ide u srca drugih i on pokreće. Srce je pokretač, zato budimo srce djece naše koja su nam povjerena.

Izvor: Al Jazeera