Islam

Dove protiv tuge, potištenosti, zabrinutosti i žalosti

DOVE PROTIV ZABRINUTOSTI I ŽALOSTI

PRVA DOVA

Arapski tekst:

اَللَّهُمَّ إِنِّيْ عَبْدُكَ، ابْنُ عَبْدِكَ، ابْنُ أَمَتِكَ، نَاصِيَتِيْ بِيَدِكَ، مَاضٍ فِيَّ حُكْمُكَ، عَدْلٌ فِيَّ قَضَاؤُكَ، أَسْأَلُكَ بِكُلِّ اسْمٍ هُوَ لَكَ، سَمَّيْتَ بِهِ نَفْسَكَ، أَوْ أَنْزَلْتَهُ فِيْ كِتَابِكَ، أَوْ عَلَّمْتَهُ أَحَدًا مِنْ خَلْقِكَ، أَوِ اسْتَأْثَرْتَ بِهِ فِيْ عِلْمِ الْغَيْبِ عِنْدَكَ، أَنْ تَجْعَلَ الْقُرْآنَ رَبِيْعَ قَلْبِيْ، وَنُوْرَ صَدْرِيْ، وَجَلاَءَ حُزْنِيْ، وَذَهَابَ هَمِّيْ
Transliteracija:“Allahumme inni ‘abduke-ibnu ‘abdike-ibnu emetike, nasijeti bi jedike, madin fijje hukmuke, ‘adlun fijje kada uke, es eluke bi kulli ismin huve leke semmejte bihi nefseke ev enzeltehu fi Kitabike ev ‘allemtehu ehaden min halkike ev iste serte bihi fi-l-‘ilmi-l-gajbi indeke, en tedž ‘ale-l-Kur’ane rebi’a kalbi ve nure sadri ve džela e huzni ve zehabe hemmi”.

Prijevod: Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga, sin robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložan i nadamnom se sprovode propisi, pravičnost po mene je odluka Tvoja, zato, prizivam Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe ili ih u Svojoj Knjizi objavio ili ih nekom od Tvojih bića saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe kao znanje nedokučivog, prizivam Te da mi Kur’an učiniš proljećem srca mog, svjetlo, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i odhodom briga mojih. (Prenosi Ahmed 1/391. Albani ga je ocjenio vjerodostojnim)

DRUGA DOVA:

Arapski tekst:

اَللَّهُمَّ إِنِّيْ أَعُوْذُ بِكَ مِنَ الْهَمِّ وَالْحُزْنِ، وَالْعَجْزِ وَالْكَسَلِ، وَالْبُخْلِ وَالْجُبْنِ، وَضَلَعِ الدَّيْنِ وَغَلَبَةِ الرِّجَالِ
Transliteracija:“Allahumme inni euzu bike mine-l-hemmi ve-i-huzni ve-l-‘adžzi ve-l-keseli ve-l-buhli ve-l-džubni ve dal i-d-dejni ve galebeti-r-ridžali”.

Prijevod: Allahu, zaštitu od Tebe tražim od brige i žalosti, od iznemoglosti i ljenosti, škrtosti i uspaničenosti, te pred teretom dugovanja i ljudske nadmoći. (Bilježi Buhari 7/158; “Poslanik je često koristio ovu dovu” (Fet-hul-Bari 11/173))

DOVE PROTIV TUGE I POTIŠTENOSTI

PRVA DOVA:

Arapski tekst:

لاَ إِلَـهَ إِلاَّ اللهُ الْعَظِيْمُ الْحَلِيْمُ، لاَ إِلَـهَ إِلاَّ اللهُ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيْمُ، لاَ إِلَـهَ إِلاَّ اللهُ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَرَبُّ اْلأَرْضِ وَرَبُّ الْعَرْشِ الْكَرِيْمُ
Transliteracija: “La ilahe ille-l-Lahu-l-azimu-l-halimu, la ilahe ille-l-Lahu Rabbu-l-Arši-l-azimi, la ilahe ille-l-Lahu Rabbu-s-Semavati ve Rabbu-l-Erdi ve Rabbu-l-Arši-l-kerim”

Prijevod: Nema boga osim Allaha, Velikog i Blagog. Nema boga osim Allaha, Gospodara Prijestolja velikog. Nema boga osim Allaha, Gospodara Nebesa i Gospodara Zemlje, Gospodara Prijestolja milostivog. (Prenose Buhari 7/154, Muslim 4/2092)

DRUGA DOVA:

Arapski tekst:

اَللَّهُمَّ رَحْمَتَكَ أَرْجُو فَلاَ تَكِلْنِيْ إِلَى نَفْسِيْ طَرْفَةَ عَيْنٍ، وَأَصْلِحْ لِيْ شَأْنِيْ كُلَّهُ، لاَ إِلَـهَ إِلاَّ أَنْتَ
Transliteracija: “Allahumme rahmeteke erdžu fe la tekilni ila nefsi tarfete’ ajnin ve aslih li še’ ni kullehu, la ilahe illa Ente”

Prijevod:– Allahu, za milost Tvoju molim, I zato ne prepusti me samom sebi ni jednog trenutka. Udobri mi cijelo moje stanje. Nema boga osim Tebe. (Prenose: Ebu Davud 4/324, Ahmed 5/42. Albani ga je ocjenio dobrim (Hasen), Sahih Ebi Davud 3/959)

TREĆA DOVA:

Arapski tekst:

لاَ إِلَـهَ إِلاَّ أَنْتَ سُبْحَانَكَ إِنِّيْ كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِيْنَ
Transliteracija:“La ilahe illa Ente, subhaneke inni kuntu mine-z-zalimine”.

Prijevod:Nema boga osim Tebe. Neka si slavljen Ti, doista sam ja bio među grješnicima. (Prenose Tirmizi 5/529, i Hakim, koji ga je ocjenio ispravnim, a Zehebi ga je pohvalio 1/505 (Sahih Et-Tirmizi 3/168))

ČETVRTA DOVA:

Arapski tekst:

اللهُ اللهُ رَبِّي لاَ أُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا
Transliteracija:“Allahu, Allahu Rabbi, la ušriku bihi šej’en”

Prijevod:Allah, Allah je Gospodar moj, Kome ja ne pretpostavljam ništa. (Prenosi Ebu Davud 2/87, Sahih Ibn Madže 2/335)

Iz knjige Hisnul-muslim (Zaštita svakog muslimana)
Autor: Se’id Ibn Vehf El-Kahtani, n-um

Islam

Nemoj nikada više vraćati siromahe sa naših vrata

Priredio: Abdusameda Nasuf Bušatlić

Komentirajući zbirku hadisa Sahihul-Buhari, šejh Salih ibn Usejmin, Allah mu se smilovao i nagradio ga najvišim džennetskim deredžama, ispričao je sljedeću poučnu priču:

”Pričao mi je musliman koji je kod mene pouzdan i povjerljiv, da je zabranio svojoj ženi da otvara vrata i udjeljuje sadaku bilo kojem prosjaku i siromahu koji dođe pred njegova vrata. Jednog dana na njegova vrata pokucao je siromah i tražio da mu se nešto udijeli. Govorio je da nema ni odjeće da ga zaštiti od hladnoće. Supruga tog muslimana se sažalila na prosjaka i dala mu je košulju i tri hurme. U tom trenutku njezin muž nije bio u kući, već je bio u džamiji. Poslije namaza nije dolazio kući već je ostao u džamiji i čekajući drugi namaz zaspao je i usnio čudan san. Naime, sanjao je kao da je nastupio Sudnji dan, vidio je skupinu ljudi koja je ličila na ogromni talas, a vrućina je bila nesnosna. Onda je odjednom ugledao košulju kako se spušta da pokrije njegovu glavu i zaštiti ga od vrućine. Na košulji su bile tri rupe, pa su se spustile tri datule i zatvorile te rupe. Zatim se prestrašen probudio iz sna.

Kad je došao kući ispričao je ženi svoj san i ona je odmah shvatila šta je uzrok tom snu, pa je ispričala mužu svoj susret sa siromahom i kako mu je dala košulju i tri hurme.

Tada joj je muž rekao: ‘Nemoj nikada više vraćati siromahe sa naših vrata.”’

Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu sve dok se ne presudi ljudima.” (Ahmed)

Islam

Kada i zašto su Bošnjaci ostavili namaz

Ako su iučemu neprijatelji islama uspjeli na ovim prostorima onda je to širenje krive svijesti o vjeri, o njenim temeljnim postavkama, o praktičnoj manifestaciji i potvrdi vjerovanja, a posebno zabrinjava to što je kod ljudi izgrađeno ubjeđenje da su oni dobri muslimani, pa makar to ničim ne dokazali. Da su oni sljedbenici islamske tradicije, kojoj, ruku na srce – ni traga ni glasa! Kukavički je pozivati se na tradiciju koje više nema, na dobrotu koja je iščezla, čednost i stid kojima nema mjesta pored raskalašenosti, raspuštenosti i prekoračivanja svih moralnih normi…

U našoj ne toliko dalekoj prošlosti namaz je imao posebno mjesto, najviše se računa vodilo o njemu, bio je mjerilo pravog i dobrog čovjeka i muslimana. Nisam jednom čuo starijeg čovjeka kako kaže: ”E sine, treba biti musliman, pa obavljati sve pet vakata namaza.” Kako se prema namazu nekada odnosilo dovoljno govori činjenica da staratelj porodice nije dozvoljavao za sofru onome ko nije obavio namaz. Prvo čemu su djeca učena bio je namaz. To je bilo vrijeme kada se vjera ispravno shvatala, kad se vjera živjela i prakticirala, kada je imam, kao glavni uzor i učitelj, imao pravo odgojno-popravno kazniti dijete zbog nemarnog odnosa prema vjeri, namazu i vjerskom štivu, pa i pred njegovim roditeljima.

Bilo je tu možda i pogrešnih postupaka i metoda, ali u suštini ljudi su imali ispravnu svijest o značaju i mjestu koje obavljanje namaza ima u islamu. Šta se dogodilo sa Bošnjakom čiji su preci bili uzoriti muslimani, pobožni praktičari i velike namaždžije? Zašto je namaz u njegovoj praksi ostao strogo rezerviran samo za ramazanske noći i Bajrame, ili ga kod određenog broja Bošnjaka ni tada nema na repertoaru?

Mnogo toga je utjecalo da situacija sa namazom bude onakva kakva jeste, neprirodna, nezdrava i nerealna. Borba protiv islama, ili preciznije rečeno njegovog temeljnog elementa namaza, vođena je u komunizmu na perfidan način: kobajagi, ljudima se nije branilo da izvršavaju vjerske dužnosti, ali se s posebnom pažnjom motrilo na sve one koji su obavljali namaz u džamiji, postili, oblailči se u skladu sa vjerskim propisima, bili moralni, partijski čovjek nije mogao biti klanjač ni po kojoj osnovi, osim da niko nije znao da on prakticira vjeru. Ljudi su tako bili ”natjerani” da zarad dunjalučkih interesa ostave namaz i potisnu ovu temeljnu vjersku obavezu iz svojih života.

Zanemarivanje namaza od strane glave porodice imalo je negativne refleksije i na ostale članove porodice. Tu bi se možda mogao tražiti najbitniji razlog nemarnog odnosa prema namazu kakav danas imamo. Razlog treba tražiti i u iskrivljenom tumačenju kojeg već godinama naučavaju i forsiraju određeni vjerski krugovi: ljudima, koji su ogrezli u grijehu i nepokornosti prema Allahu, dželle šenuhu, se pričaju priče da su, onakvi kakvi jesu, dobri, da je Allah s njima zadovoljan, da uzme li se u obzir gdje i s kim žive da su ipak dobri muslimani i čime ih već ne obmanjuju. To je, bez sumnje, neodgovorno ponašanje i odnos prema njima, a moglo bi se reći i da je svojevrstan zločin.

Pustiti ih da idu putem Allahove srdžbe, grijeha i neposlušnosti, a zatim im pričati bajke o njihovoj dobroti, pravovjernosti, nije ništa drugo do zločin prema njima, za koji slijedi odgovornost pred Allahom, dželle šanuhu. Metodičnost i postepenost u popravljanju stanja svakako je poželjna i nerealno je očekivati da će ljudi preko noći postati dobri muslimani i namaždžije, ali to ne smije biti nauštrb vjerskih temelja, i ne smije se dozvoliti da temelji vjere, prije svega namaz, budu gurnuti na kraj ljestvice da’wetskih prioriteta. Niko se u milostivom odnosu, razumijevanju stanja i metodičnosti ne može porediti sa poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a od njega smo naučili strog i ozbiljan odnos prema instituciji namaza, i da su vjerski učitelji obavezni da ljude prvo pozovu u namaz a onda u ostale vjerske dužnosti. Dok je bio u smrtnoj agoniji, nije zaboravio oporučiti svome ummetu namaz i brigu o onima koji se nalaze u njihovom posjedu.

Među važnije uzroke koji su utjecali na nemaran odnos prema namazu može se uvrstiti i loše društvo i okruženje. Društvo na čovjeka vrši specifičan utjecaj. Njegova specifičnost je u tome što se teško primjećuje i što ima nevjerovatno brze rezultate. U tom smislu jedan je pjesnik rekao: ”Ne pitaj za čovjeka ko je on, nego pitaj za njegovog druga, jer drug se za svojim drugom povodi.” Poznati su mi slučajevi ljudi koji su redovno namaz obavljali i druge na namaz pozivali, ali su nakon određenog vremena, najviše zbog utjecaja lošeg društva i lažnih prijatelja, sve to zapostavili i postali veliki negativci.

Oni istinski mogu razumjeti o kakvoj opasnosti je riječ, ali je povratak jako težak i zahtijeva velika odricanja, možda veća od odricanja koja su imali na samom početku. Znajući za tu opasnost Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je upozorenje muslimanu: ”Ne druži se osim s vjernikom, i neka kod tebe objeduju samo čestiti i bogobojazni ljudi.” (Ebu Davud, 4832., Tirmizi, 2395. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, 560. i Hakim, 7169.)

Iz teksta: “Namaz: Glavni pokazatelj iskrenog vjerovanja” mr. Semir Imamović

Num

Islam

Od državnog prvaka u plesu do smiraja u Islamu

Čovjek koji je nekada imao nadimak “jugoslovenski Michael Jackson”

Probudio sam se sav uplakan, jednostavno, duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Međutim, sa Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah namaz osjećao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti…

Čovjek koji je nekada imao nadimak “jugoslovenski Michael Jackson” zasigurno se vratio Islamu. Taj čovjek se zove Senad Sarac i bio je jedan od najboljih plesača u bivšoj državi, što je potvrdio i na državnom takmičenju, koje se održalo 1988. godine u Cavtatu, osvojivši prvo mjesto. Pored toga veoma uspješno se bavio gimnastikom, atletikom i skijaškim skokovima, gdje je stekao mnoga priznanja i diplome. Međutim, sva ova sjajna karijera ima i drugu stranu medalje koja i nije baš tako sjajna. Iz tog i još mnogo drugih razloga Senad Sarac je danas potpuno novi čovjek.

OD GNIJEZDA DO ZVIJEZDA

Svoju veoma intresantnu životnu priču započinje sjećajući se djetinjstva: “Od malena sam se počeo baviti plesom, još od osnovne škole, tada sam već zadobio simpatije ondašnjih učitelja i nastavnika. U školama su se tada održavale igranke i uvijek sam ja bio taj koji je te igranke počinjao i završavao, da bi se kasnije u sedmom-osmom razredu u “Trasi”, u mjesnoj zajednici Skenderija, počeo održavati tzv. “Disko matine” gdje sam uvijek prodavao karte i, naravno, plesao. Tada su se još uvijek plesali neki disko-plesovi, sve dok nije došao “break dance” 1984. godine, a ja sam taman tada upisao prvi razred srednje škole.

S obzirom da sam već tada imao neke osnove za bavljenje plesom, počeo sam sakupljati literaturu o “break dance” o tome kako je nastao, da je potekao iz Afrike i nastao od ritualnih plesova kojim su dozivali kišu itd. Od tad sam “break dance” vježbao dan i noć, stalno. Da sam toliko Kur’an učio, hafiz bih postao.

Naravno, u školi sam odmah popustio tako da sam drugi razred Srednje mašinske škole morao obnavljati. Nakon tog danonoćnog treniranja počeo sam postizati zapaženije rezultate. Prva takmičenja su bila po mjesnim zajednicama i gdje god bih došao, osvajao bih prvo mjesto. Vremenom sam učestvujući na takmičenjima stekao određeni renome i popularnost, naročito kod ljudi koji su se bavili plesom. Davao sam čak i neke intervjue. U tom periodu sam učestvovao na jačim takmičenjima, koja su se održavala u Skenderiji, da bi 1987. godine prvi put počeo raditi u plesnoj školi.”

Od tada počinje Senadov uspon u šou biznisu tadašnje države. Nakon već spomenutog takmičenja u Cavtatu slijedi period koga se on i ne sjeća baš ” sa ponosom”, kako je sam rekao, ispunjen takmičenjima, turnejama širom ex-Jugoslavije, a u to vrijeme je otvorio i svoju privatnu plesnu školu.

NA PLES SA BISMILLOM

Kakav je tada bio njegov odnos prema Islamu nije teško pretpostaviti, a Senad to pojašnjava riječima: “Ja sam, kao dijete, išao u mekteb u Bužimu kod nane, gdje sam obično provodio ljetni raspust, tako da je to ipak ostavilo nekakvog traga na meni, i kasnije, kad sam počeo plesati, uvijek sam počinjao sa bismillom, molio Allaha da ne pogriješim, sada to možda izgleda i smiješno ali ja drugačije tada nisam znao. Tad nisam znao da su muzika i ples po Islamu zabranjeni, što je i normalno, jer odvode od Allahovog puta.”

Agresiju na BiH dočekao je spremno, učestvovao je u osnivanju štaba Teritorijalne odbrane na Skenderiji, gdje je živio, a kratko vrijeme iza toga, zbog dobre fizičke spremnosti, prelazi u poznatu specijalnu jedinicu MUP-a, koju je tada vodio Dragan Vikić, gdje biva postavljen za komandira protuoklopnog odjeljenja.

“U decembru 1992., u akciji na Azićima, teško sam ranjen u obje noge i ruku. Dobro se sjećam da sam prije akcije uzeo abdest, učio šehadet i čak imao namjeru da klanjam sebi dženazu, što u to vrijeme nije bilo nimalo čudno, jer su tada svi osjećali potrebu da se na bilo kakav način vežu za vjeru. Tog dana, kada sam ranjen, ostao sam osam sati u četničkom okruženju i sam se izvlačio. Izgubio sam neke prijatelje u toj akciji, svega se nagledao i svašta preko ruku prenio. Čudno je kako život ide, od lagodnog života i uživanja jednog plesača, do rata i svega šta on sa sobom donosi. Nakon ranjavanja stvari su se promijenile nagore. Psihički sam popustio, iako sam tada, što se materijalnog stanja tiče, imao sve, kada gotovo niko drugi nije, čak mi se tada i velika želja ispunila, dobio sam vlastiti muzički studio. Na inicijativu MUP-a 1994. godine odlazim na liječenje u Njemačku, gdje se nisam baš dobro snašao, nastavio sam živjeti kao i prije agresije, pa čak i gore, jer zapad, ustvari, nije nudio ništa drugo.”

ISKRA ISLAMA

“To je sve trajalo negdje do 1996. kada sam upoznao Damira Mešica koji je došao iz Bosne, gdje je naučio dosta o Islamu i pridržavao se toga. Moj prvi susret sa njim bio je iskra koja je otvorila moje srce prema Islamu, zapanjio me svojom smirenošcu, lijepim ophođenjem, koje je bilo totalna suprotnost mom razuzdanom ponašanju. Od njega sam dobio i prve knjige o Islamu i jednostavno sam tada vidio da nema izlaza osim u Islamu, počeo sam klanjati i pridržavati se onoga što sam znao, a to nije bilo mnogo, i trajalo je osam mjeseci.

Nakon tih osam mjeseci ponovo me je džahilijet povukao i vratio na ono čega sam se već bio odrekao. To mi je bio najteži period u životu, nisam se mogao smiriti, kad god bi otišao u kafanu da pijem, uvijek bi mi u tom trenutku na um padao namaz, Kur’an, sve što sam učio, jednostavno nikako nisam imao mira, ali društvo je bilo to što me je držalo u takvom stanju još neko vrijeme. Sve do jedne noći kada se prelila čaša, stijesnilo mi se u prsima, nisam više mogo podnijeti, inače sam imao nemirne snove i nisam mogao spavati. Probudio sam se sav uplakan, jednostavno duša traži sedždu, a šejtan ne da.

Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Međutim, sa Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah-namaz, osjećao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti.”

Nakon toga, sve je krenulo svojim tokom, islamska literatura, predavanja i potpuno novo društvo utjecali su da se Senad još više učvrsti u Islamu, a ubrzo je slijedio i povratak u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi, sretno oženjen. Zasigurno, Senad više nije “jugoslovenski Michael Jackson” i vjerovatno su ga svi koji su ga kao takvog znali već zaboravili, ali nije mu žao, on je našao ono što je tražio, smirenost i sreću u Islamu i osjećaj koji, kako je sam rekao, “neće lahko ispustiti.”

Izvor: Saff

Islam

Majko, draga si mi, ali mi je Allah draži!

Početkom ramazana, jedna čestita djevojka iz mog džemata, koja je tek upisala fakultet, odlučila je pokriti se hidžabom. Naišla je na iskušenje – njena majka (babo je preselio) joj je rekla: “Ili se otkrij ili nećeš moći studirati.” Ona reče: “Mahramu ne planiram ostaviti, a studirati mogu i sa njom, bez problema.” “Ako je tako”, reče majka hladnoga srca, “onda ili budi normalna kao prije i skini mahramu ili pakuj svoje stvari…” Ona je izabrala Allahov hatar.

Već par dana ona je kod prijateljica na konaku, ali našli smo i dugoročnije rješenje. No, ono što sam htio da vam prenesem, kao nadu da u ovom ummetu ima omladine kakva mu i priliči; danas dolazi i govori mi: “Efendija, strah me je možda da je Allah srdit na mene jer sam otišla od svoje majke!” Allahu dragi, majka je izbaci na ulicu, fizički i verbalno je napada, a ona i dalje brine da li je Allah zadovoljan sa njom! “Ne brini se, kćeri Ademova, nema pokornosti nikome, pa ni majci, u nepokornosti Stvoritelju, dobro si postupila! Puno uči dovu za svoju majku i dobročinstvom joj probaj smekšati srce. Ti si moj učitelj, vjeruj mi, od tebe ja učim vjeru, a ne ti od mene.”, to sam joj na kraju poručio…

_____________________________________

NA SILU SU MI HTJELI SKINUTI HIDŽAB

Svoju priču, ispunjenu bolom i tugom, ispričat ću na sajtu profesora Amra Halida: Ja sam djevojka dvadesetih godina života. Jedinica sam, roditelji nemaju više djece. Još od djetinjstva sam živjela raskošnim životom. Studirala sam u stranim školama. Nismo prakticirali govoriti arapskim jezikom-jezikom Kur’ana. Čak ni u kući porodica nije govorila arapskim, ne znam zašto. Majka moga oca je amerikanka, i ona ga nije učila arapskom jeziku, ali mu je otac arap.

Od djetinjstva sam odbijana od našeg jezika. Ovaj okrutni zakon se sprovodio nada mnom. Djevojčica je porasla i vidjela da njeni rođaci govore jezikom koji ne razumije. Sinovi i kćeri mojih amidža su se ismijavali sa mnom, jer nisam mogla razgovarati poput njih. Rastužila sam se i zatražila ocu da me nauči arapskom. Nakon malo neprijatnosti i negodovanja, prihvatio je moj zahtjev, ali uz opasku da djed, nena i majka ne trebaju znati. I stvarno, počela sam učiti pred učiteljicom. Trudila sam se učiti na putu spoznaje vjere o kojoj me niko iz porodice nije učio.

Moja porodica je u potpunosti živjela zapadnjačkim životom. Nisu poznavali ništa o vjeri, niti interesirali na bilo čemu vezanom za vjeru. Kada bi ušao u našu kuću, osjetio bi se kao u nekom stranom domu, a sve zbog alkohola, bestidne odjeće i zabava koje srde Allaha i Poslanika, s.a.v.s.. Zašto to čine? Zato što u ovoj civilizaciji i naprednom društvu vidiš muškarce kako uzimaju žene i s njima igraju do kraja noći, kao da gledaš jedan od onih bestidnih zapadnjačkih filmova.

Sve ovo se dešavalo pred mojim očima i svi su me hrabrili da činim ono što drugi čine kako bih bila savremena. Istine islama su mi se polahko počele bistriti. Šta Allah želi od mene? Želi da ga obožavam riječima i djelima. Počela sam im predstavljati veliku opasnost. Uporno od njih tražim da ostavimo loša djela. Razni glasovi su se počeli uzdizati da, na sve načine, ušutkaju glas istine. Doživjela sam veliki neuspjeh, ali nisam pala u očaj, jer nam Uzvišeni zabranjuje očaj i gubljenej nade.

S učiteljicom arapskog jezika sam otišla na pijacu. Kupila sam hidžab i Mushaf i otišle smo njenoj kući. Podučila me je kako uzeti abdest i klanjati namaz, što moji ukućani nisu znali, jer su živjeli životom lišenim svakog dobra, namaza, posta, zekata ili hadža.

Kako odgajaju kćerku na ovako loš način? Zbog čega postoje? Samo radi posla, jela, sijela i uživanja… Jesu li zog toga stvoreni? Da, njihov je život bez ikakvih vrijednosti i morala. Ali, ja puno zahvaljujem Allahu što me je, iz Svoje blagodati i plemenitosti, uputi na Pravi put i Sebi me vratio,jer sam odbijala učestvovati u zlu. Isto tako, ne želim srditi Gospodara, jer Ga neizmjerno volim. Prakticirala sam namaz, nosila hidžab i učila Kur’an, iako sam imala problema zbog slabih izgovora arapskog jezika.

Dogodila mi se nesreća koju nisam očekivala. Porodica se žestoko protivila mom hidžabu, skinuli su mi ga silom. Rekli su: “Ako te vidimo ponovo u ovoj konzervativnoj i zaostaloj odjeći, ne očekuj dobro!“ Nisam prihvatila njihove zahtjeve, ustrajala sam u hidžabu. Otac mi je zaprijetio da će me, ukoliko nastavim nositi hidžab ,poslati u zemlju njegove majke da tamo nastavim školovanje. Tamo ću biti sama, neću imati nikoga uz sebe. Nisam prihvatila njihove zahtjeve. Prestala sam uzimati jelo i piće ne bi li se sažalili i ostavili me da radim ono s čime su zadovoljni Gospodar i Poslanik. Ali, otac nije posustao ni jednog trena, žrtvovao me je i poslao u zemlju nevjerstva, grijeha i nemorala. Tamo me je poslao ne bih li zapala u devijacije i grijehe koji su u suprotnosti sa islamom. No, uz mene je bio moj Gospodar. On me nije napustio kao što me je porodica ostavila. Bio je uz mene i pomagao mi.

Požurila sam u najbliži islamski centar u tom mjestu. Tamo sam razgovarala s nekim nadležnim osobama. Zahvalili su Allahu što sam ih se sjetila. Predala sam im zahtjev za pomoć i nikada mi je nisu uskratili. Ugostio me je čovjek koji je imao kćerku moga uzrasta. Rekao mi je da će mi ona biti kao sestra, pomagati mi i učiti vjeri.

Počelo je moje novo imansko putovanje. Srce mi je ispunjeno ljubavlju prema Allahu. Sjećam se da sam slušala Amra Halida kako priča o ashabu Zul-Bedžadejnu, koji je sve žrtvovao na Allahovom putu. Puno sam plakala, jer ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., mnogo volio, posvjedočio njegovu vjeru i ljubav prema Allahu i Poslaniku i da je puno učio Kur’an. Nadam se da ću i ja, uz Allahovu dozvolu, biti poput ovog ashaba.

Došla je i moja porodica. Kada su vidjeli da se i dalje držim vjere, poludjeli su. Uputili su mi bolne riječi. Otac je rekao: “Ako se ne vratiš na prijašnje stanje, ništa ti neću davati. Sve ću ti uskratiti!“ Rekla sam mu: “Radi šta hoćeš, ti možeš upravljati samo ovim životom. Radi šta god želiš, ja se nikada neću vratiti u džahilijet, ti dani su prošli. Sada živim najsretnije, najljepše i najdostojanstvenije dane života. To je sreća u kojoj nikada ranije nisam uživala. Nećeš mi uskratiti Allahovu blizinu ma šta uradio. Žrtvujem sve na Allahovom putu, da bi moj Gospodar bio zadovoljan i da bi me uveo u Džennet. Živim u skromnoj kući ovog starca. Molim te,oče, tebe i majku, da se vratite Allahu i pokajete Mu se istinskim pokajanjem prije nego li nastupi smrt.“

Ali, na žalost, nije me poslušao. Odbacio je moje riječi i otišao ne obazirući se. Ja i dalje živim kod ovog starca čuvajući vjeru i islamski identitet kojim se ponosim. I dalje nosim odjeću koju mi je Uzvišeni Allah naredio, klanjam postim i dajem sadaku. Borim se na Allahovom putu ne bih li stekla Njegovo zadovoljstvo i ljubav. Živim na vrhuncu sreće, jer kušam slast imana.

Num