Islam

Musliman živi ponosno i ne dozvoljava poniženje sebi, svojoj vjeri i državi 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Mušrici Kurejša došli su kod Ebu Taliba, da se požale na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši mu: ”Mi više ne možemo trpiti vrijeđanje naših predaka i naših božanstava. Pa, ili ćeš ga ti spriječiti u tome, ili ćemo se mi boriti protiv njega i protiv tebe.” Zatim su mu rekli: ”Reci mu ako želi novac, mi ćemo ga učiniti najbogatijim, ako želi žene, oženit ćemo ga djevojkom koju želi, a ako želi vlast, dat ćemo mu ključeve Ka'be, samo neka ostavi ono sa čime je došao (tj. neka ostavi pozivanje u islam).”

I kakav je bio odgovor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? On je svom amidži Ebu Talibu ponosno rekao: ”Amidža, Allaha mi, kada bi mi stavili sunce u desnu, a mjesec u lijevu ruku, ja neću ostaviti ovu stvar sve dok Allah ne uzdigne Svoju vjeru ili dok ne umrem na ovom putu.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iza sebe nije ostavio gomile zlata i blaga, kao što to čine razni kraljevi i vladari tirani, već je ostavio uzvišena načela pravednosti, hrabrosti, ustrajnosti na istini i ponosa, kao što je ostavio i ljude koji čuvaju ta načela i bore se za njih imecima i životima svojim.

Čitav život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zapravo je manifestacija istinskog ponosa, dostojanstva, neponovljive hrabrosti i čvrste vjere (imana) koju ne mogu poljuljati nikakva iskušenja i dunjalučke nedaće, te ustrajnosti na istini sve do smrti.

Tim putem, koji je trasirao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kročili su i njegovi ashabi. Historija ashaba puna je primjera muškosti, odvažnosti, hrabrosti i ponosa na putu istine i odbrane uzvišenih islamskih principa. Jedna od mnogobrojnih izreka koje se pripisuju hazreti Omeru je i ova: ”Divim se čovjeku koji isplaniranom (pripremljenom) poniženju punih usta kaže: ‘Ne!”’

Hazreti Omeru vjernički ponos nije dozvolio da se suzdrži čak ni nakon poraza u Bici na Uhudu, a da ne odgovori na Ebu Sufjanovu provokaciju. Naime, nakon šte se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povukao sa ashabima na brdo, Ebu Sufjan ih je dozivao i pitao da li su živi: Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, pa pošto nije dobio odgovor, rekao je: ”Znači da su mrtvi dok ne odgovaraju”. Na to mu je hazreti Omer rekao: ”Lažeš, Allahov neprijatelju! Allah je ostavio u životu one koji će te poniziti.”

Kada su ashabi, u vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera, krenuli u osvajanje Perzije i Bizantije da bi im prenijeli svjetlo Allahove vjere i oslobodili narode okova tiranske vlasti i zuluma, perzijski kralj Jezdedžird pisao je kineskom caru tražeći pomoć protiv muslimanske vojske. Budući da je Jezdedžird u svom pismu opisao muslimane kao neustrašive, izdržljive i ponosne, ali i pravedne, kineski car mu je odgovorio: ”Mogu ti poslati vojsku čiji će početak biti u Šamu, a kraj u Kini, ali ako su ti ljudi takvi kako si ih opisao, ne postoji na zemlji vojska koja će im se suprotstaviti. Stoga ti savjetujem da s njima sklopiš primirje i da živiš u okrilju njihovu pravedne vladavine.” (Ifadetul-ahjar bi beraetil-ebrar, I/38.)

Iskreni musliman je pravedan, hrabar i ponosan bez obzira na status i poziciju koju ima u društvu. Ako je na vlasti, on svoju fotelju i funkciju vidi kao obavezu i odgovornost, a ne kao čast, i vidi je kao sredstvo hizmeta i služenja narodu i državi, a ne sredstvo prestiža. Njemu je prva misao njegov narod i država, a posljednja on sâm. On ostaje na poziciji sve dok brani i čuva prava svoga naroda, i za njega ne bi trebalo biti ništa lakše od ostavljanja vlasti i pozicije kad osjeti da svoju dužnost nije u stanju kako treba izvršavati, ili kad vidi da su drugi bolji i jači od njega u nošenju tereta i obavljanju odgovorne funkcije.

On dobro razumije svoj položaj i emanet koji je preuzeo, stoga odbija i pomisliti da prihvati ponižavajuća rješenja i odluke za svoj narod i državu. A kad to dušmani pokušaju silom i raznim intrigama nametnuti, on im punih usta kaže: ”Ne!”

Kao što je sultan Abdul-Hamid II, i po cijenu života, cionistima ponosno rekao: ”Ne!”, kada su tražili da im proda Kuds da bi se naselili u njemu, kao što je Omer Muhtar ponosno rekao: ”Ne!”, talijanskom okupatoru i na tom putu poginuo i ostao živa inspiracija muslimanskim generacijama do Sudnjeg dana.

I na koncu, kao što je naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović u najtežim trenucima za naš narod i državu Bosnu i Hercegovinu, ponosno uzviknuo: ”Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!”, te silama mraka i zuluma poručio da ”muslimanski narod neće nestati”, već će zlikovci i zločinci nestati i ostati bez spomena.

Muslimanski učenjak, vjerski predvodnik muslimana, simbol je i primjer hrabrosti, dosljednosti, ustrajnosti i ponosa, prije političkih vođa i drugih muslimana. On je povjerenik istine i ne stidi se i ne boji stati pred svoj narod i boriti se za njihova prava, jer su islamski učenjaci, ulema, predvodnici onih koji su sklopili ”trgovinu” s Allahom i oni su primjer istinske bogobojaznosti.

Oni znaju da trebaju i moraju odrediti mapu puta za sebe i svoj narod kako bi ga spasili tiranije i izveli na slobodu i pravdu, pokazujući ličnim primjerom da ubijeđeni i iskreni musliman prihvata samo jedno uže, a to je Allahovo uže koje ne okiva i ne zarobljava, već donosi istinsku slobodu, sigurnost i ponos onome ko se za to uže uhvati. Vjerski vođa muslimana ni jednog trenutka nije ravnodušan prema pravima svoga naroda, on ne šuti i ne povlači se pred izazovima vremena i pred neprijateljskim planovima i spletkama. Njegova riječ je odmjerena i ima posebnu težinu, njegov stav je snažan i ponosan, njegova poruka je jaka, smirujuća i ohrabrujuća za njegov narod, a upozoravajuća za dušmane.

I to se ne odnosi samo na političke vođe, islamske učenjake i pobožnjake, već na sve iskrene muslimane i muslimanke koji u svojim prsima ponosno i iskreno nose šehadet, makar činili određene grijehe i makar im se noga ponekad poskliznula na izazovnom i trusnom dunjalučkom tlu, poput Ebu Mihdžena, radijallahu anhu, koji se znao i napiti, ali kad bi situacija postala ozbiljna, kad je trebalo braniti vjeru, narod i državu, Ebu Mihdžen je istog časa bio spreman život dati za islam, za svoju čast i čast svoga naroda.

Jednom riječju, iskreni musliman je ponosan čovjek i on ne prihvata poniženje sebi, svojoj vjeri i državi. On zna da ga ne može snaći i zadesiti ništa osim onoga što mu je propisano. Zato uzdignute glave, ponosno i hrabro kroči kroz život, dosljedan i ustrajan u borbi za svoja prava, za istinu, pravdu i opće dobro. I na tom putu ga niko i ništa ne može uplašiti i zaustaviti. On ili pobjeđuje ili umire za uzvišene ciljeve, i u oba slučaja je pobjednik i sretnik.

Ovo je ujedno upozorenje i poruka neprijateljima našeg naroda i naše države Bosne i Hercegovine, raznim pomahnitalim banditima koji nemaju ni kućnog odgoja, ni istinske hrabrosti i ponosa, da su njihove prijetnje luđačko lajanje na zvijezde i da moraju računati na naš ponos, hrabrost i spremnost da branimo naše svetinje bez imalo kolebanja i uzmicanja, kao što moraju znati da smo mi Bošnjaci, ponosni muslimani i muslimanke, poput najtvrđeg kamena. Ako ga udariš, povrijedit ćeš se, a ako ga ostaviš na miru, ostavit će i on tebe.   

Saff.ba

Islam

Sine, ne budi nemaran dok abdestiš, jer voda kojom pereš svoje organe u toku abdesta nije ništa drugo do svjetlost kojom pereš svoje srce

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ovo je iskren savjet onima koji se smiju, pričaju i ogovaraju druge ljude dok uzimaju abdest, i koji su inače nemarni prema svome abdestu.

Naime, otac je upitao svoga sina: ”Sine, kako ti uzimaš abdest?”

Sin je hladno odgovorio: ”Onako kako abdest uzimaju i svi drugi muslimani.”

Otac je prasnuo u smijeh, a zatim je rekao: ”A kako svi muslimani uzimaju abdest?”

Sin je rekao: ”Oče, muslimani uzimaju abdest onako kako i ti uzimaš abdest.”

Otac je malo zašutio, a onda je ozbiljnim tonom rekao: ”Sine, volio bih da si u pravu, ali, što se mene tiče, ja uzimam abdest u posebnom duhovnom stanju i osjećam užitak i zadovoljstvo u toku abdesta, u tom zadovoljstvu je slast, a u slasti je ljepota, uzvišenost, suptilnost i mnoga druga značenja koja ispunjavaju moju dušu i koja me čine poniznim i skrušenim u toku namaza.”

U tom trenutku sinu se pojavilo stotinu upitnika iznad glave, ali mu otac nije dao vremena da postavlja pitanja, već je nastavio sa svojim savjetom, rekavši: ”Sada ću ti citirati hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da ga možeš pažljivo promotriti i razmišljati o njegovim uzvišenim značenjima.

Naime, Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kada musliman ili mu'min abdesti, pa opere svoje lice, sa njegovog lica, zajedno sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, spadnu svi grijesi koje je počinio očima (gledajući u haram); kada opere svoje ruke, sa njegovih ruku, zajedno sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, spadnu svi grijesi koje je počinio rukama; kada opere svoje noge, sa njegovih nogu, zajedno sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, spadnu svi grijesi koje je počinio koračajući prema grijehu, tako da on nakon abdesta izađe čist od grijeha.’ (Muslim)

Ako pažljivo proučiš ovaj hadis, tada ćeš u abdestu pronaći slast i zadovoljstvo i osjetit ćeš da voda kojom pereš svoje dijelove tijela nije ništa drugo do svjetlost kojom pereš svoje srce u stvarnosti.”

Nakon toga sin je rekao: ”O, kako sam mogao zapostaviti ova veličanstvena značenja abdesta?! Umjesto toga, za mene je abdest bio rutinsko pranje propisanih dijelova tijela i ja nakon abdesta nikada nisam izašao sa ovakvim značenjima.”

Na to je otac, sav radostan, rekao: ”Sine, ako na ovaj način pristupiš abdestu, osjetit ćeš da se tvoje srce puni mnogim veličanstvenim duhovnim značenjima, sa kojima će tvoje srce postati uglačano i čisto,  a sve ovo nije ništa drugo nego priprema za namaz i razgovor sa Svemilosnim Gospodarom i Uzvišenim Tvorcem, Allahom, dželle šanuhu. Stoga, nastoj da tvoje srce bude na ovaj način prisutno prilikom svakog abdesta, i to će ti, ako Bog da, donijeti više skrušenosti u namazu.”

Sin je rekao: ”Ovo je, dakle, razlog da obnavljam abdest za svaki namaz makar i imao abdest, jer je to svjetlo na svjetlo, veličanstvena značenja koja porađaju nova veličanstvena značenja.”

Otac je rekao: ”Ne samo to, već je ovo razlog da uvijek čuvaš abdest i da abdestiš kad god izađeš iz svoje kuće kako bi se, čistim srcem punim ovih uzvišenih značenja, suočio sa životom i njegovim izazovima.”

Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Niko od vas neće uzeti abdest, pa ga upotpuniti, a zatim izgovoriti: ‘Ešhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden abdullahi ve resuluhu!’ – ‘Svjedočim da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik!’, a da mu se neće otvoriti svih osam džennetskih kapija, da uđe na koju hoće u Džennet.” (Muslim)

Milostivi Allahu, učini da budemo od onih koji se često kaju i koji se mnogo čiste!

Saff.ba

Islam

Svako će biti proživljen u stanju u kakvom je umro


Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, govorio je ljudima: ”Pričajte mi o čovjeku koji je ušao u Džennet, a da nije klanjao ni jedan namaz?!”
Budući da nisu znali o kome se radi, pitali su Ebu Hurejru ko je taj čovjek, a on im je odgovorio: ”To je El-Usajrim Beni Abdul-Ešhel.”
A priča o njemu ide ovako:
El-Usajrim je nadimak po kojem je bio poznat, a njegovo pravo ime je Amr ibn Sabit. El-Usajrim je odbio primiti islam, za razliku od svojih saplemenika, Beni Abdul-Ešhel.
Kada je na dan Bitke na Uhudu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u borbu protiv Kurejšija, El-Usajrim je razmišljao o islamu i o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je jednog dana sišao sa brda Hira i svojim ukućanima govorio: ”Pokrijte me, pokrijte me!”, a danas ima mnoštvo sljedbenika i snagu na koju moraju računati na Arapskom poluotoku.
Kako da ne, kad ga slijede najbolji ljudi Medine, govorio je El-Usajrim samom sebi. Zaključio je da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zaista Allahov poslanik i da je islam vjera koju mu je Allah objavio, pa je Allah otvorio njegovo srce prema islamu.
Uzeo je svoju sablju i pridružio se muslimanskoj vojsci na Uhudu. Stigao je kad se bitka već bila rasplamsala. Borio se žestoko i hrabro protiv mušrika, poput najvećeg heroja, sve dok nije teško ranjen. Kad su ga muslimani ugledali, prepoznali su ga i povikali su: ”Allaha nam, ovo je El-Usajrim! Ostavili smo ga iza sebe u Medini kao nevjernika koji je poricao islam.”
Pitali su ga: ”Šta te dovelo, Amre? Želja da ratuješ zajedno sa svojim narodom ili želja za islamom?” Rekao je: ”Dovela me je želja za islamom. Ja vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i borio sam se dok me nije snašlo ovo što vidite.”
Nekoliko trenutaka nakon toga, El-Usajrim je umro na rukama muslimana. Kad su o njegovom slučaju obavijestili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”On je jedan od stanovnika Dženneta.”
Iz ove priče ne može se zaključiti da namaz nije toliko važan, niti da ostavljanje propisanih ibadeta ne predstavlja veliki poroblem i da je čovjeku dovoljno vjerovanje srcem i potvrda vjerovanja jezikom da uđe u Džennet. El-Usajrim je ubijen poslije namaza koji nije klanjao, jer tada nije bio musliman, i prije sljedećeg namaza koji nije dočekao živ.
Umjesto toga, iz ove priče se zaključuje da islam briše ono što je bilo prije i da iskreno pokajanje anulira i briše ono što je bilo prije njega, i da ako se čovjek odluči na pokajanje – a Allah zna iskrenost njegovog pokajanja -, pa umre, Allah prima njegovo pokajanje iz Svoje dobrote i plemenitosti, čak ako takav nije uspio činiti djela pokajnika.
 Iz ove priče se također zaključuje da se djela cijene prema završecima, da će svaki čovjek biti proživljen na onome na čemu je umro, tj., u stanju u kakvom je umro (kao vjernik ili kao nevjernik), te da moramo imati lijepo mišljenje o Allahu i da ne smijemo gubiti nadu u Njegovu milost i oprost, bez obzira na mnoštvo naših grijeha, pod uvjetom da se iskreno pokajemo za počinjene grijehe. 

Saff.ba

Islam

Zaštitite i liječite svoje dijete od duhovnih bolesti u sedam koraka?

Djeca mogu biti izložena djelovanju nevidljivog svijeta, kao što mogu i pasti pod utjecaj određenih duhovnih bolesti, uglavnom uroka.

Nažalost, živimo u svijetu ljubomore i zavidnosti, svijetu pohlepe i mržnje, pa zbog tih razloga, kod nanošenja štete porodici, veoma često stradaju i djeca, bilo da je u pitanju sihir ili urok. Kad su u pitanju djeca, ipak se kod njih, najčešće javljaju urokljiva stanja, što roditeljima, uglavnom zbog neznanja, ponekad treba duže vremena da to saznaju. Kako bi se izbjegle ili umanjile mogućnosti gore navedenih iskušenja, najbolje je preventivno djelovati.

Za početak, svaki roditelj može određenim dovama da zaštiti, sačuva i izliječi svoje dijete uz Allahovu pomoć, a dobro bi bilo, da se djeca što ranije poduče zaštitinim dovama i zikrovima, kako bi sami sebi učili, posebno poslije sabaha i poslije ikindije.

Prof. Amr Halid, kroz sedam koraka, savjetuje, kako da svoje dijete zaštitite i u slučaju, određenih smetnji (stalni plač, jake glavobolje, gubljenje apetita, žutilo, nesanice, bezvolja i sl.) liječite.

Pored jednostavnih sedam savjeta, na prvom mjestu, mora biti iskren nijjet u srcu, sa ciljem zaštite ili izliječenja, te jak oslonac na Allaha, da samo ON daje potpunu zaštitu i da je ON taj koji liječi.

– Redovno učenje dove, koja je najefikasnija kao zaštita i lijek protiv uroka i ostalog zla.

Ovu dovu, učio je Poslanik, s.a.v.s., svojim unucima Hasanu u Husejnu, r.a. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao:”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi učio dovu za zaštitu Hasana i Husejna (rekavši): “Ui’zukuma bi kelimatillahi tamme, min kulli šejtanin ve hamme, ve min kulli aj’nin lamme“ (SA ALLAHOVIM POTPUNIM RIJEČIMA TRAŽIM ZAŠTITU ZA VAS OD SVIH ŠEJTANA I SVIH OTROVNIH ŽIVOTINJA I OD SVAKOG OKA IZ KOJEG IZLAZI ZLOBA (zavist, urok i slično).“ Nakon toga, znao bi kazati: “Doista je vaš praotac, Ibrahim, a.s., ovim riječima štitio i tražio zaštitu od Allaha za svoje sinove Ismaila i Ishaka.“ (Buharija)

– Staviti ruku na glavu djeteta.

– Zatim proučiti suru Fatihu i Ajetul kursiju (po mogućnosti i zadnja dva ajeta iz sure El-Bekara)

– Zatim proučiti tri zadnje sure, svaku po tri puta: Ihlas, Felek i En-Nas

– Proučiti poslije toga dovu, najmanje tri puta: “Ui’zukuma bi kelimatillahi tamme, min kulli šejtanin ve hamme, ve min kulli aj’nin lamme.“

– Poslije dove i učenja sura, kazati: “Ostavljam te Allahu u emanet, a koga Allah čuva i štiti, siguran je.“

– I na kraju, rukom, koju ste držali na glavi, potirete po čitavom tijelu, počevši od glave.

Nakon toga, možete i blago da puhnete u djetetovo lice i prsa. Nakon ovoga, dijete će uz Allahovu pomoć biti zaštićeno ili u slučaju uroka, osjećati se puno bolje.

Za Akos.ba preveo i prilagodio: Saudin Cokoja

Islam

Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Kazivanje o Talutu – vođa kojem su meleci donijeli kovčeg kao znak vlasti

Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud, istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“

Ovo kazivanje nam nudi scene oslabljenih ljudskih duša pred strahom od smrti koja ih je toliko obuzela da su se već prepustili na nemilost neprijatelju. Neprijatelj ih je stao masakrirati, uništavati njihovu zemlju, paliti kuće i pljačkati sve vrijedno. Kada im je zemlja postala tijesna, usljed silnog straha pred neprijateljem, vidjeli su da se njihov izbor sveo samo na dvije stvari: čekanje masakra ili suprotstavljanje neprijatelju. Odlučili su se suprotstaviti neprijatelju pod vođstvom sposobnog vođe, snažnog, pametnog i odlučnog, genijalnog, mudrog i lukavog, sa velikim znanjem o strategiji ratovanja i snalažljivog u toku izvođenja samih operacija, kao i spremnog za napad i odbranu, te brojna lukavstva kojima će zbuniti i zavarati neprijatelja. Međutim,  imali su jedan veliki problem: Među sobom nisu znali ni za jednog takvog!

Allahova odredba u odabiru vođe

Sigurno ste bezbroj puta osjetili kako ste daleko bliži vjeri dok ste u nevoljama do guše, nego dok bezbrižno uživate u svom blagostanju. Isto se desilo i sa Izraelćanima koji su se, grcajući u ukazanim nevoljama, obratili za pomoć svome poslaniku, Šimvilu, prepuštajući da im on izabere vođu. Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” Možete zamisliti kolika ih je nevolja pritisnula kada su najveću strast ovog svijeta – izbore i vlast, potpuno prepustili u ruke svom vjerskom poglavaru. Međutim, njihov vjerovjesnik je dobro poznavao svoj narod i znajući za njihovu ogromnu ljubav prema uživanjima na ovom svijetu plašio se da će oni prekršiti svoja obećanja i odbaciti svoju odlučnost čim im se propiše ratovanje. Vjerovjesnik im je iznio svoje strahove ali su oni, čim su ih čuli, energično odbacili svaku mogućnost da promijene stavove i odlučnost za ratovanje i zaštitu svoje vjere, domovine i porodica, bez obzira što im je neprijatelj bio Džalut i njegovi divovi Ken’anci, o čijoj se snazi, silini i nemilosrdnosti pričalo na sve strane i što su svi znali da su oni pravi divovi, koji ne ostavljaju ništa živo iza sebe. “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” – reče on. – “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” Vidjevši njihovu odlučnost vjerovjesnik je zamolio Allaha, dž.š., da im odredi vođu, još uvijek ne vjerujući da će oni ostati pri datoj riječi i svojim obećanjima, te da će prihvatiti vladara kojeg im Allah, dž.š., odredi.

Njihov vjerovjesnik je dobro znao bolesti svog naroda i zato je očekivao da će oni odbaciti Allahovu odredbu, jer njihovo ponašanje je bilo iskvareno, bili su ogrezli u strastima, mržnji, zavisti, oholosti i žurbi da kontriraju svojim vjerovjesnicima, zato je spremno dočekao njihove reakcije: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni.  “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve”.

Razlog ovom njihovom velikom iznenađenju i čuđenju leži u tome što su sve njihove vođe potjecale od Jehudine loze i bili su bogati, dok je Talut potjecao od Benjaminove loze i uopće nije bio bogat. Toliko su isticali svoje porijeklo da su potpuno zanemarili i odbacili činjenicu da im je to Uzvišeni Allah propisao i da On najbolje zna ko je najbolji da vodi svoj narod do uspjeha i pobjede, a Talut se odlikovao velikom snagom, obilnim znanjem i britkom pameću. Izraelćani su dobro znali Talutove kvalitete. Oni sami su mu dali nadimak Talut – izuzetno visoki i snažni, tako da je taj nadimak prevagnuo nad njegovim imenom, a njegovo pravo ime je bilo Šavil. Također su znali da je Talut bio izuzetno pametan i mudar i da mu je Allah podario znanje kojim može upravljati narodom, politikom i ratovanjem. Međutim, ovdje možete osjetiti šta znače kur’anske fraze – ljudi koji ne razmišljaju, ljudi koji ne shvaćaju, i sl., jer sami ste vidjeli koliko vrijedi porijeklo i bogatstvo pred kamom krvoloka, a koliko snaga, znanje i sposobnost.

Talutova mu’džiza

Nezadovoljni Allahovom odredbom, kako to još uvijek biva, ljudi su tražili najmanji razlog da je odbace kako bi sami sebi mogli opravdati taj postupak. O tome koliko je to opravdanje valjano za takav čin nikada niko nije i neće razmišljati. Njegov narod je tražio dodatni znak da ga je zaista Uzvišeni Allah odlikovao nad njima i to i dobijaju: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” Ovaj kovčeg su donijeli meleci i to iz ruku Palestinaca  – Amalićana,  u njihovu zemlju i ljudi su svojim očima vidjeli kako biva spušten na mjesto u kome su se nalazili. Tada su se potpuno uvjerili da im je njihov vjerovjesnik rekao istinu. Kako se navodi u nekim predajama u kovčegu su se nalazile Musaove sandale i štap, ostaci ploča Tevrata i neke stvari iz Musaove i Harunove porodice. Meleci su ga uvijek u bitkama nosili ispred njih da se okoriste bereketom tih stvari u ratovima protiv neprijatelja. Međutim, zavjetni kovčeg su im zarobili neprijatelji i oni su umislili sebi da je njihova snaga otišla zajedno sa njim i prešla u ruke neprijatelju. Da su samo malo razmislili, shvatili bi da je cilj kovčega da nosi mubarek stvari i uspomene na njihove poslanike koje će ih uvijek iznova osvježavati i buditi njihovu inače prevrtljivu vjeru, a ne da kovčeg ratuje i vodi bitke umjesto njih.

Sada im je kovčeg vraćen i predan u ruke, umjesto njih to su učinili meleci, ali ipak kada ih je njihov vođa Talut pozvao u rat, zastali su, stali se dvoumiti i počeli usporavati pripreme za polazak u boj. Uzvišeni nam trajno ukazuje na tu sliku: A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. Iako je Talut, kako se navodi, dozvolio svakome ko ima bilo kakav razlog da izostane iz boja da to i učini. On je poručio: „Ko želi da gradi kuću, neka to i radi; ko ima stare roditelje i pazi ih, neka i dalje nastavi; ko ima malu djecu i čuva ih, neka ostane sa njima. Sa nama neka ne ide niko ko ne želi.“ Talut je dobro znao koliko je njegov narod ogrezao u ljubavi prema uživanjima u životu na ovom svijetu i koliko im je beznačajno bilo traženje nagrada na Ahiretu, i znao je da su takvi beskorisni u borbi i da on tu ne može ništa promijeniti, jer te stvari mijenja jedino Uzvišeni Allah kod osoba kojima se smiluje. Pa i pored svega, vrlo mali broj ljudi je odlučio krenuti u pohod.

Dvije vrste ratnika

Talut je izišao sa malobrojnom skupinom vojnika spremnih na borbu, ali i oni su se dijelili u pogledu razloga zbog kojih su krenuli u boj. Jedni su krenuli tražeći Allahovo zadovoljstvo, dok je drugima od toga bilo draže traženje ratnog plijena. Svojom briljantnom pameću i pronicljivošću dobro je znao stanje i mogućnosti u borbi i jednih i drugih, zato je odlučio da ih ispita kako bi se uvjerio ko je iskreni vjernik koji će ratovati protiv neprijatelja čisto u ime Uzvišenog Allaha, a ko ide s ciljem da se nakupi ratnog plijena. Zato im je rekao: „I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” Kod rijeke ga je čekalo još veće iznenađenje: I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. Od tada datira čuvena izreka: „Misliš me žednog preko vode prevesti“, s tim da je to izreka licemjera iz Talutove vojske, koju, eto, u neznanju koriste i brojni muslimani.

Prešavši rijeku, pred njima je stajalo najgorče iznenađenje. Vidjeli su neizbrojivu Džalutovu vojsku koja se ulogorila u njihovoj neposrednoj blizini. Vidjeti samo jednog neprijateljskog vojnika u blizini je neopisiv doživljaj, pa šta tek mislite o osjećanjima pred hiljadama neprijateljskih vojnika koji su pored snage, brojnosti, naoružanja i opreme, još i divovskog rasta. Zato se naprosto oteo povik iz usta čak i iskrenih vjernika koji su položili ispit prelaska preko rijeke: I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’

Upravo u tim strašnim situacijama, kada se svi kolebaju, dok strah suvereno vlada, prevće i pretura po ljudskim srcima, a riječi – spašavaj se, uzimaju svu energiju duše, nastupaju ‘živi’ šehidi – ljudi kojima je od snage njihove ljubavi prema Uzvišenom Allahu potpuno svejedeno s koje strane života se nalaze. Njihov govor je nezaboravan, jednako kao i njihov osmijeh, hrabrost i žrtva na koju su spremni. Oni potpuno smireno govore: Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allah izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne čete, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih. I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” Nikada ni jedna vojska svijeta neće imati oružje kojim oni suvereno vladaju, a to je ljubav prema Allahu, pouzdanje u Allahovu pomoć, zadovoljstvo Allahovom odredbom i strpljivost nad svime što se desi.

Ehlu-l-kitabije smatraju da se broj onih koji su se odazvali Talutovom pozivu na mobilizaciju kretao oko tri hiljade. Kada su vidjeli snagu i brojnost Džalutove vojske, veći dio njegove vojske se posakrivao po okolnim brdima, zavlačeči se u rupe i bunareve i skrivajući se u korijenje velikog drveća, dodavši tome još i ispit kod rijeke Jordan- rijeku nije prešlo više od šest stotina boraca. Našavši se u toj situaciji rastužio se i Talut i obratio se Uzvišenom Allahu za pomoć i podršku, pa im se nakon toga povećalo vjerovanje i pouzdanje u Allaha, tako da su spremno istupili pred Džaluta.

Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske. Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud,  istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“ Davud je prije tog pohoda čuvao ovce i svima je bio poznat po svojoj hrabrosti i isticanju, a bio je najvičniji u borbi s nekom vrstom praćke. Stanovao je sa svojim ocem u Bejtu-Lahmu (Betlehem) i Samvil ga je pogladio po glavi i obećao njegovom ocu da će njegov sin, vrlo brzo, postati vladar Izraelćana, a sada se, eto, mladić našao pred divom Džalutom. Vidjevši da Davud sa sobom ne nosi nikakvo oružje za dvoboj, Džalut ga je stao ismijavati, što zbog njegove mladosti i veličine, a što zbog neposjedovanja ‘odgovarajućeg’ oružja za dvoboj. Međutim, Davud ga gađa kamenom iz svoje praćke i pogađa direktno u glavu, na što je div pao bez svijesti. Davud je poput munje priskočio, odsjekao mu glavu i bacio je pred Taluta. Zatim je bitka i počela i vrlo brzo se završila: I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.

Davudova odvažnost i nastup još više su mu uvećali ljubav i ugled kod Izraelćana.

U brojnim knjigama ćete naći kako su Davudov istup i pojava izazvali veliku zavist i mržnju kod Taluta i kako ga je nakon toga stalno slao u bitke protiv Amalićana, ne bi li poginuo u nekoj od bitaka i tako ga se zauvijek oslobodio. Međutim, iz svake od bitaka Davud se vraćao kao pobjednik, što mu je još više povećavalo ljubav i ugled kod Izraelćana. Vidjevši da ne gine, Talut mu je pripremio klopku da ga ubije. Od te klopke Davuda je spasila njegova žena, koja je bila Talutova kćerka, i nasavjetovala ga da bježi u zemlju do koje ne može doći Talut, što je mladi Davud i učinio. U izgnanstvu je ostao sve dok nije oslabila Talutova moć i ugled i dok ga Izrelćani nisu potražili i pozvali da se vrati među njih i bude im vladar. Bez obzira kako velika imena historičara navode ovo kazivanje i koliko je ono rašireno u knjigama, čak su napravljeni i crtani filmovi o tome, treba znati da su to čiste laži i potvore na Taluta. Talut je bio dobri Allahov rob, koga je Uzvišeni Allah, kao najboljeg i najsposobnijeg među Izraelćanima odabrao da im bude vođa, a sve zbog njegove vjere, pameti, znanja, snage i lijepog odnosa i obzira prema svima, a što se moglo  vidjeti i iz kazivanja. Takve osobe ne pripadaju zavidljivcima i prevrtljivcima, ali zato je tu njegov prevrtljivi narod i isti oni koji nisu bili zadovoljni njegovim izborom za vladara ni prvi put. Od njihovog jezika se nije spasio ni jedan poslanik, pa čak ni Musa, Harun, taj isti Davud i njegov sin Sulejman, kao na kraju ni naš poslanik, Muhammed, s.a.v.s., pa zar da se spasi ‘siromašni’ Talut, koji im je postao vladar!?

Put pobjede

Ovo kazivanje nam sjajno predstavlja sve vrste ljudi unutar jednog društva, kao i njihove ciljeve i vrijednosti. Vidjeli smo, također, kako se taj krug ljudi unutar naroda sužava od iskušenja do iskušenja, sve dok na kraju ne ostane jedinka koja je neprikosnoveni vladar i definitivno najbolji u svom narodu.  Pored toga, ovo kazivanje nam divno ukazuje na četiri stvari koje uvjetuju pobjedu:

Prva: Kvalitetan vođa. Kada se unutar društva nađe kvalitetan vođa, dovoljno mudar i pametan da postavi ispravnu strategiju borbe u kojoj će uspjeti sačuvati svoje ljude, prvo od sebe i svoje oholosti i uzdizanja, a potom i od neprijatelja i njegovih napada, koji suvereno barata napadom i odbranom i uz to koristi mnoštvo lukavstava kojima zbunjuje neprijatelja, tada muslimani mogu računati da imaju nešto.

Druga: Poslušnost vojske svome vođi i njihovo pouzdanje u njegove sposobnosti u vođenju rata i bitke, u granicama koje njima garantuju sigurnost i pobjedu sa Allahovom dozvolom.

Treća: Oslanjanje vođe i vojske na Allahovu svemoć i upućivanje Uzvišenom Allahu najiskrenijih dova kroz cijelo vrijeme pohoda i bitke. Uzvišeni Allah je moćan da pomogne malobrojne nad mnogobrojnim kada se oni čvrsto drže njegove vjere i stalno oslanjaju na Njega i pozivaju Ga u pomoć.

Četvrto: Strpljivost za vrijeme pohoda i bitke. Ne postoji ni jedna značajnija osobina od strpljivosti za postizanje uspjeha i pobjede, bez obzira o čemu da se radi. Zlatno pravilo je da je Uzvišeni Allah uz strpljive.

Uzvišeni Allah poručuje: A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, – ali, Allah je dobar svim svjetovima. To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo, a ti si (Muhammede), zaista, poslanik!  (El-Bekare, 246-252.)

Piše: Nezir Halilović/Saff, br.130