Svijet

Turska osudila napade Armenije: Bit ćemo uz Azerbejdžan u njegovoj borbi u zaštiti teritorijalne cjelovitosti

Ministar odbrane Republike Turske Hulusi Akar poručio je kako će njegova zemlja svim mogućnostima i do kraja biti uz Azerbejdžan u njegovoj borbi u zaštiti teritorijalne cjelovitosti, javlja Anadolu Agency (AA).

U saopćenju Ministarstva odbrane navodi se kako je Akar komentarisao napade koje su armenske snage izvele na naselja u Azerbejdžanu.

Akar je naveo kako je ”okupator Armenija kršenjem primirja napala Azerbejdžan i ponovo pokazala da traga za provokacijama”.

”Najveća prepreka miru i stabilnosti na Kavkazu je napadački stav Armenije te bi odmah trebala odustati od ove agresivnosti koja će region baciti u vatru. Do kraja i svim mogućnostima ćemo biti uz našu tursku braću u Azerbejdžanu u njihovoj borbi za teritorijalnu cjelovitost. Oštro osuđujemo ovaj podli napad Armenije“, rekao je Akar.

Anadolija

Region

Naser Orić: Nigdje na svijetu osim u Srebrenici dželat ne vlada nad žrtvom

Nigdje na svijetu dželat ne vlada nad žrtvom, osim u Srebrenici. Nadam se da će se to promijeniti nakon 15. novembra – kaže za Faktor Naser Orić.

Legendarni komandant odbrane Srebrenice ističe da smo posljednjih dana svjedoci brojnih nečasnih radnji koje za cilj imaju da kandidat probosanskih stranaka Alija Tabaković ne bude izabran za načelnika.

– Na sve načine treba spriječiti izborne krađe. U Srebrenici se mora vidjeti bošnjačko jedinstvo. Moramo na pravi način odgovoriti na sve mutne radnje koje se pripremaju. U ovom slučaju Bošnjaci se moraju osloniti sami na sebe. Međunarodna zajednica je Srebrenicu izdala nekoliko puta. Posljednji put prije nekoliko dana kada je podignut spomenik u Srebrenici. Simbolika ovog spomenika je jasna i malom djetetu. Žele se izjednačiti žrtve i zločinci. To je još jedna veleizdaja međunarodne zajednice u našoj zemlji. Srebrenica je simbol stradanja i to niko nikada neće moći negirati, mada pokušavaju na sve načine – kaže Naser Orić.

Izvor: Faktor

Region

Bećo Hajrić zatečen urodom krompira: Očekivao 700 kg, imao 10 tona

Bećo Hajrić iz gornjevakufskog sela Bojska, nakon penzionisanja odlučio se za poljoprivredu.

Već tri godine bavi se ovčarstvom, a zajedno sa porodicom se sa proljeća seli na planinu Ulak, na nadmorsku visinu od 1.100 metara i tu ostaje do kasne jeseni. S obzirom da ova planina osim dobre ispaše nudi i plodne i neiskorištene parcele, Bećo je odlučio da uzgaja i povrće.

“Iako sam ranije operisao kičmu i imao zdravstvenih problema, od kada sam ovdje, ništa me ne boli. Zajedno sa porodicom radim sve poslove i naučili smo sve oko ovčarstva. Mislim da ništa nije teško, ako se ima volja i želja za radom”, započinje nam svoju priču Hajrić, piše AgroKlub.

Ove godine zasijao je više od tri dunuma zemljišta, najviše krompira. Prošle godine su nabrali 300 kilograma ovog povrća, a ove su očekivali bar 700 kg jer su malo više zasijali. Međutim, veoma su se iznenadili kada su prilikom vađenja krompira, imali čak oko 10 tona uroda.

“Odlučili smo da iskoristimo blagodati koje su nam pružene. Neiskorištena zemlja, pogodna nadmorska visina i čist zrak pokazali su se idealnima za uzgoj povrća. Na manje od tri dunuma, ubrali smo 10 tona krompira, što zvuči nevjerovatno. Kad kažemo koliki smo prinos imali, ljudi nam ne vjeruju, ali oni koji su nam pomagali da beremo, mogu da posvjedoče. Kažu da nikad nisu vidjeli toliki rod”, zadovoljno priča ovaj poljoprivrednik.


Foto: Naila Čaušević
Ističe da je za višečlane porodice ovčarstvo veoma isplativo i da se namjerava baviti njime dok god ga zdravlje služi. Za njegovu sedmeročlanu porodicu, pored Bećine penzije, poljoprivreda je jedini izvor prihoda. Uz ovce, uvijek ima i nekoliko krava, te uzgaja povrće, a bere i šumsko bilje.

“Planiram da proširim stado na tristotine ovaca jer možemo brinuti o njima, a uz pomoć poticaja to se fino i isplati. U ovo vrijeme, kada svi teže zdravom načinu života i zdravoj ishrani, mi seljaci smo u velikoj prednosti. Proizvodimo domaće sireve, mlijeko i meso, a uz to i povrće, koje ne tretiramo nikakvim hemikalijama. Nismo pod velikim stresom jer ne radimo kod privatnika za minimalac. Mi smo zadovoljni životom koji imamo pa se i sinovi planiraju nastaviti baviti ovčarstvom”, dodaje Bećo.

S obzirom da je prinos krompira kod Hajrića bio daleko veći od očekivanog, veliku količinu će prodati i nadaju se da će biti dobra cijena za njega, te da će kupci cijeniti domaće i organske proizvode.

Miruhbosne.com

Region

Ko je Mehdin Jakubović kojeg lažno optužuju za “atentat na Vučića” u Potočarima

Portal paraobavještajne službe Milorada Dodika banjaluka.net, objavio je laž “da je glavni organizator još uvijek nerasvjetljenog pokušaja atentata na Aleksandra Vučića, tadašnjeg premijera a sada predsjednika Srbije 11. jula 2015. godine u Potočarima kod Srebrenice bio Mehdin Jakubović iz Srebrenice, oficir Rendžerskog puka Oružanih snaga BiH”.

Ko je zapravo Mehdin Jakubović kojeg lažno optužuju za navodni atentat na Vučića?

Mehdina Jakubovića (1971.) agresija na BiH dočekala je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na njegovo selo. Napad su izvršile komšije Srbi, koji su “odjednom” postali četnici, te JNA kojoj je Mehdin služio cijelu prethodnu godinu, i tek je pred agresiju došao iz JNA koja je napala njegovo selo.

– Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan – kaže Jakubović za portal Diwan i nastavlja:

– Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu OŠ Vuk Karadžić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji.



Proboj prvi: Bratunac – Tuzla

Mehdin je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Četnici su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio TO Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi priliko njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.

Proboj drugi: Tuzla – Srebrenica

U avgustu 1992. godine pješke su iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz četničku teritoriju. Ovo iskustvo proboja preko četničkih teritorija bit će od velike pomoći Mehdinu i prilikom proboja u julu 1995. godine, jer se proboj odvijao istim putem.

– Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom Allahu ekber. Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević-Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas misila je da sam mrtav – priča Mehdin.

Srebrenica – vrijeme demilitarizacije

U proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Od avgusta 1992. godine do demilitarizacije u martu 1993. godine Mehdin Jakubović je najprije kao četnička žrtva, a onda kao borac Armije BiH preživo puno toga: akcije, strah, glad, borbu prsa u prsa, granatiranje, bombardiranje iz aviona na bliskom prostoru, gubitke najbližih saboraca, otkinute glave i udove, raznešena tijela, crijeva van utrobe, dakle, borbu za fizički opstanak, za tijelo, um i dušu. Tokom demilitarizacije Mehdin je okupljao omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz njih ih obrazovao i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće.

U jednom periodu tokom demilitarizacije u Srebrenici bar nije bilo gladi, stizali su paketi, a i iz zraka se avionima izbacivala pomoć, bilo je čak i slatkiša, uključujući čokolade – kaže Mehdin.

Međutim, onda je nastupila zima 1994. na 1995. godinu kada je ponovo nastupila nestašica hrane. Bio je to specijalni rat, izgladnjivanje i raspamećivanje ljudi u Srebrenici, kojih je bilo iz raznh krajeva Podrinja, a koji su utočište našli u Srebrenici nakon pada ostalih gradova.

Srebrenica juli 1995. godine

– Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče u predgrađu Srebrenice, kada je ispaljena prva granata od strane četnika koji su opkolili Srebrenicu. To je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice u Dubravama kod Živinica. Nastupio je metež u Srebrenici. Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne Vojske tada SR Jugoslavije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje i validni dokumenti.

Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnici predvođeni Ratkom Mladićem ušli su u Srebrenicu. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima. Treba znati da Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor u svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju. Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Poginuo je od granate koja ga je pogodila direktno u tijlo, bio je potpuno raskomadan. Međutim, UN je izdao Srebrenicu, a borci Armije BiH nisu bili u mogućnosti oduprijeti se ljudstvu i tehničkoj vojnoj opremi agresora – kaže Mehdin.

– Nakon što je odlučeno da se krene u proboj prema slobodnoj teritoriji, počelo se sa pripremama. U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti.

Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir-Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja kroz 130 km puta prema Tuzli. Od gladi, iscrpljenosti, straha čovjek često nije mogao razabirati da li je to što se dešava san ili java. Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove: bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, to je strašan osjećaj – prisjeća se Mehdin i dodaje:

– Put od 130 km nije mali ni na izlet ideš sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni elementi, infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve od četničkih granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević- Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča. Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila koji su se rasuli nakon eksplozije kod tzv. Debele bukve. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, na 30 kvadratnih kilometara rasuti po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše – kaže Mehdin i nastavlja:

– Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu dž.š. kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili četnički tenkovi iznad Baljkovice. Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i četničku tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i da kažem razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, apred konačnu bitku za prboj Baljkovici. Baljkovica je posljednje uporište četničko. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka četnička linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su ustuknuli”, priča Mehdin Jakubović svoju priču o proboju iz Srebenice.

Danas Mehdin ponovo, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, svake godine obezbjeđuje “Marš mira” kojim su prošli Podrinjici nakon pada Srebrenice do slobodne teritorije. Svake godine Mehdin iznova proživljava svoja tri ratna proboja od Bratunca do Tuzle, od Tuzle do Srebrnice i od Srebrenice do Tuzle.

Saff.ba

Region

Huligani koji su mu pretukli sina hodaju slobodno. Otac: ‘Ne bojim ih se, ali brinem za Lovru’

NA SIGURNOM Lovre Jurić (19) kaže da mu nije ugodno što su njegove zlostavljače u četvrtak pustili na slobodu i da se još neće vratiti kući


Ja ih se ne bojim, ali se brinem za Lovru. Malo mi je, ipak moram priznati, bilo nelagodno kad su me nazvali iz policije i obavijestili da dvojica nasilnika izlaze iz istražnog zatvora. Zvao sam Lovru da mu to kažem, da su iz policije preporučili da ne izlazi previše. On nije dolazio kući, nisam ga vidio, ali znam gdje je i znam da će se te osobe pobrinuti da bude siguran i da ide u školu, kazao nam je Boško Jurić, otac 19-godišnjeg Lovre kojega su šestorica mladića maltretirali u dvorištu crkve u Kaštel Štafiliću.



Dvojac koji je prednjačio u nasilju, ponižavajući i udarajući svoju žrtvu, u četvrtak ujutro pušten je sa splitskih Bilica gdje su u istražnom zatvoru proveli nešto manje od mjesec dana od uhićenja. Određene su im mjere opreza, zabrana približavanja žrtvi na manje od 50 metara te zabrana kontakta. Također, određeno im je obavezno javljanje u policijsku postaju, kao i defektologu.
Kako doznajemo u Državnom odvjetništvu, oni su tražili produljenje istražnog zatvora zbog opasnosti od ponavljanja djela, no sud se ipak odlučio na mjere opreza zbog čega će se iz ODO-a žaliti na navedenu odluku.

– Ja mislim, ja vjerujem, da momcima više neće pasti na pamet ponoviti ono što su napravili. Ni oni ni njihovi prijatelji. Nemaju se zašto osvećivati. Napravili su što su napravili, a dobili su što su zaslužili. Ako su normalni, pustit će nas na miru, a ako nisu, ovo će ići sve dublje – kaže Boško.




Javio nam se i Lovre dodajući da se ne boji nikoga, ali da mu nije ugodno.

– Malo sam se sklonio od svega da vidim što će se događati idućih dana po gradu. Sud je tako odlučio, a dalje ćemo vidjeti. Najbolje mi je o tome ne razmišljati. Neka priča tko god što hoće, nije me briga, ja samo želim normalno živjeti svoj život. Dobro mi je tu gdje sam sad, i ostat ću ovdje još neko vrijeme – kaže nam Lovre dodajući kako ga nitko iz te ekipe nije pokušavao kontaktirati te da ih je još ranije blokirao na društvenim mrežama.

No, kako nam kažu ljudi bliski obitelji, žrtvi itekako nije svejedno i nikome nije najjasnije zbog čega su nasilnici pušteni na slobodu s obzirom da maltretiranje nije ‘trajalo’ samo jednu snimku. Lovre je godinama njihova žrtva.

– Riječ je o sramotnoj odluci koja šalje potpuno pogrešnu sliku u javnosti. Pitam se kada ćemo toliko civilizacijski napredovati da se barem malo približimo zakonodavstvima drugih država Europske unije, koje smo i mi zemlja članica. Nije normalno da se žrtva mora skrivati, i da toj istoj žrtvi institucije nisu ponudile adekvatnu zaštitu – kaže nam Žaneta Penga, žena koja svakodnevno brine o dobrobiti Lovre.




Podsjetimo, oslobođeni dvojac tereti se da je svoju žrtvu fizički napao pokušavajući iznuditi dvije t

isuće kuna za navodni dug od 200 kuna. Snimka koja je zgrozila javnost nastala je 22. kolovoza, a na društvenim mrežama objavljena je tjedan dana poslije.

Prilikom prvog izlaska pred suca istrage, jedan od nasilnika izrazio je žaljenje te se i rasplakao, dok se 17-godišnjak branio šutnjom.

Kako doznajemo, dvojcu se na teret stavlja kazneno djelo iznude uz primjenu sile, po članku 243. stavak 3, u svezi stavka 1.




Također, obitelj će u suradnji sa svojim odvjetnikom tražiti proširenje optužnice jer se radi o konstantnom uznemiravanju, nametljivom ponašanju, izrugivanju i stavljanju žrtve u nepovoljan položaj. Doznajemo i kako Lovre nije jedina žrtva, te da su i jedan i drugi mladić sa snimke još ranije, kao maloljetnici, prijavljivani policiji, jedan zbog krivotvorenja, a drugi za nanošenje teških tjelesnih ozljeda no nisu osuđivani.

24sata.hr