Region

SVI ČLANOVI PORODICE BEKTAŠ SU ČUVARI ALLAHOVE KNJIGE

30.01.2016. godine pred komisijom IZ-e u Sarajevu proučila je posljednje Kur'anske sure Bektaš Merjema.

Hafiza Merjema Bektaš je kćerka hfz. dr. Fadila i hfz. Džemile, rođena 26.04. 2003. godine u Travniku. Odlična je učenica sedmog razreda Osnovne škole „Dolac“ u Docu na Lašvi. Pored nje, njen brat Ahmed i dvije sestre Fatima i Aiša su također hafizi.

Ovim velikim uspjehom hafize Merjeme, svi članovi porodice Bektaš su postali čuvari Allahove knjige, hafizi, što je jedinstven slučaj u Bosni i Hercegovini, a i šire.

Porodičnu tradiciju učenja Kur'ana napamet započeo je otac Fadil, kada je iz mjesta Prnjavor kod Viteza 1985. godine otišao u Sarajevo da pohađa Gazi Husrev-begovu medresu.

BIR.ba

Region

VRATIO IZ NEMAČKE I OTIŠAO NA SELO: ZARAĐIVAO JE 2.800 EVRA MESEČNO, ALI JE ODLUČIO DA DOĐE KUĆI I POSTANE ČOBANIN

Život i posao u Nemačkoj su kod Marka ubrzali odluku da on bude svoj na svome, da živi od onoga od čega su živeli i njegovi stari, deda i baba.

Dok kolone mladih Hrvata sa svih strana prodaju sve što imaju i kupuju kartu u jednom pravcu – za Nemačku, Marko Relota se zaputio u suprotnom smeru – iz Nemačke u Hrvatsku, na selo. U Umljanoviće, opština Ružić, zaseok Relote. Odlučio je da se bavi stočarstvom.

– A sigurno je… Bila je i televizija, niko ne veruje. Ja sam još 2013. počeo da radim u Nemačkoj. Naime, završio sam srednju školu “Braća “Radić” u Kaštel Štafiliću, za šumarskog tehničara, tamo sam bio jedno godinu, godinu i po dana posle srednje škole, ukazala se prilika da odem u inostranstvo, pa sam zato i otišao. Radio sam za nemačku autoindustriju, u jednom gradiću kod Ulma. To vam je eksterijer auta, spoljni delovi, krovni nosači, aluminijske lajsne oko prozora, sve što treba polirati, da dobije sjaj.

– I već nakon te prve dve godine u Nemačkoj – kada sam došao na tromesečnu pauzu kući, pre drugog dvogodišnjeg ugovora – većao sam za stolom sa familijom – šta bi mogao ovde kod kuće da radim, čime bi se mogli da se bavimo, jer meni se u Nemačkoj nije ostajalo. I onda smo odlučili – radićemo nešto oko stoke. I kad nekom kažeš kupio sam krave svako računa – eno ga, čobanin.

Nije mogao ništa drugo, pa je morao to. Ali, nisam. Imao sam ja mogućnost i da živim u Splitu, dole imamo kuću, mogu sutra ako hoću da odem u Split da živim i radim za nekakvu platicu, ali nisam sebe video u tome. Hteo sam da pokrenem nešto svoje, na svome, da buden sam sebi gazda! – kaže tiho i odlučno Marko (25).

Kada je već odlučio da se vrati u Hrvatsku ljudi pomisle da mu Nemačkoj baš i nije bilo tako dobro.

– Ma kakvi gadno. Odlično sam se snašao tamo. Dva-tri meseca napolju je probni rok, ako zadovoljite ostajete, ako ne – idete dalje. Plata je bila isto dobra, u početku 2013. i 2014. je bila i do 2.800 evra, posle je malo opala. Sad u zadnje dve godine je bila oko dve hiljade evra, ali nam je pored toga bio plaćen i stan. Jedino smo hranu sami rešavali. Smene su bile po 12 sati, dođeš sa posla, kuvaj ručak, peri robu, spremaj, čisti. Jednostavno, morao si. Ujutro se počinjalo u šest sati, pale se mašine, strojevi, i popodne do šest uveče. Kad bi bila ova druga smena, noćna, radilo bi se od šest uveče do šest ujutro. Imaš dve pauze po pola sata i to je to – kaže Marko.

Njegov je posao bio da slaže aluminijske lajsne u šablone, bolje reći okači ih, stavi u mašinu za poliranje. I onda to stroj vrti 12 do 15 minuta dok ih ne ispolira do visokog sjaja

Normiran si. Meni je norma bila 324 komada lajsni za prozore. Dakle, 11 sati po 324. Ako trebaš da izbaciš 3,5 hiljada komada po smeni, a ti si izbacio 2,5 hiljada postavlja se pitanje gde je bio problem. Ako si ima kvar mašine, uredno prijaviš, napiše ti se – mašina je stajala toliko i toliko, i to prilažeš sa papirom od norme. A ako ne, onda ti se odbija od dnevnice. Sve se mora znati! Sve u svemu, bilo je to za mene jedno ogromno iskustvo – kaže Marko sa kojim je zajedno u tom “poliraju” pored Ulma radilo oko 200 Hrvata. Od ukupno 500 zaposlenih.

Toliko o tome za one koji misle da tamo je tamo mnogo bolje. I one druge koji se uveče kad vide poluprazne dalmatinske gradove zimi pitaju – a gde je nestao sav taj svet.

I tako je to sve zajedno kod Marka ubrzalo odluku da on bude svoj na svome, da živi od onoga od čega su živeli i njegovi stari, deda i baba. Rodio u Splitu, u Ružiću je išao u osnovnu školu, uvek su imali 15-20 ovaca i nekoliko krava za svoje potrebe, mleko i sir, tele.

– Ne tražim ja da sad steknem neko bogatstvo od svega toga, neki veliki novac. Hteo bih da budem svoj gazda u svojoj kući i da mi ostane pristojna plata da znam zašto se mučim. I to je to – rekao je on.

– Ne tražim ja da sad steknem neko bogatstvo od svega toga, neki veliki novac. Hteo bih da budem svoj gazda u svojoj kući i da mi ostane pristojna plata da znam zašto se mučim. I to je to – rekao je on.

– Neman još toliku količinu stoke. Sad iman 25 krava, to su naše domaće govedo bušu, naše autohtono govedo, iz dalmatinskog kraja. I još u fazi formiranja matičnog stada. Kad dođem do nekih 50-60 grla onda bi se mogao specijalizovati za neku proizvodnju. Hoće li to biti mleko, meso, sirevi, to ćemo još videti, kakvo bude tržište. Svu žensku telad ostavljam za širenje farme, i muške smo menjali za ženske.

Još nisam osetio neku opipljiviju zaradu u ovih 12 meseci koliko se bavim ovim. Prošlu godinu su isplaćivali i podsticaje za svako grlo, po 308 i 322 evra. To što smo dobili opet smo uložili u posao, u hranu za životinje, u mehanizaciju, u objekte – govori Marko.

Buša nije štalski tip goveda, ali važi za jednu od najmanjih krava na svetu. Ona voli da izađe napolje na pašu, ali ih svejedno treba dohranjivati, posebno kad je sušna godina, kao što je bila prošla, kositi im travu. Relote spreme oko 80 bala sena za zimnicu, svaka je bala teška 200 do 250 kilograma, pa računajte. Sreća da imaju svojih parcela za košidbu, a nešto im je na upotrebu dala i rodbina koja ih ne koristi. Pomognu i otac i majka i dve sestre kad mogu.

– Otac i starija sestra rade, mlađa je još u školi u Splitu, tako da najviše posla pada na mene i majku. Ali, svi smo u ovom, kao familija. Stojimo jedni iza drugih – kaže on. Marko je, ipak, glavni u svemu tome.

– Situacija u našoj državi je takva kakva je, danas je ovako, sutra onako. Kad radiš računicu, najbolje je da na njih ne računaš. A onda, ko zna, danas-sutra možda i turizam, sve više su aktuelna ova seoska domaćinstva, sa domaćom hranom. Ko zna… Evo, zvao me naš čovek iz Austrije, bavi se uvozom naših delikatesa i pita da bi može da svrati kada na leto dođe ovde na Jadran. Zanima ga to šta radim, pa ko zna možda upostavimo i kakvu saradnju, zanima ga i pršuta, pa kaže čak da bi mogli da probamo i da sušimo meso od buše. To još nismo probali, ali zašto da ne? – iskren je Marko.

biscani.net

Region

Iftar u porodici Karahodžić u Glamoču: Najvažnije je da kuća miriše na ramazan

Kao i svake godine, porodica Karahodžić ramazan je dočekala tako što su prije okrečili i očistili kuću. Nakon što pripreme sve za iftar, zajednički uz učenje sura iz Kur'ana iščekuju iftar. Za iftar nije bitna količina, sprema se ono što se voli, najčešće sarma, pita, riža… Posebni iftari se spremaju kada dolaze gosti

No, da bi se najradosniji mjesec, ramazan dočekao kako treba, porodica Karahodžić je, kako kažu, kuću prije toga okrečila, očistila… Tada im je, vele, puno srce, jer prema starim adetima oca i dede Rame Lutvice, koji je bio mutevelija, ali i imam u selu Biličić u Glamoču, samo tako ramazan je dočekan kako treba i onda mu se može posvetiti na pravi način.

Sve izraženiji povratak tradiciji

Zlata Karahodžić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) kaže kako joj post uz ramazan nije teško pao, jer je u njega ušla iz “zimskog posta” tokom kojeg je ponedjeljkom i četvrtkom postila. “Zimski post” je kaže lagan i kraće traje, od šest sati ujutro kada je sabah, do pet popodne.

-Meni je važno još od djetinjstva sve vezano za ramazan jer je to sjećanje na moje roditelje, djetinjstvo, na moje sve. Kada sam počela postiti, imala sam šest godina. Jer, moj otac Ramo je uvijek postio, uvijek je klanjao, išao u džamiju. Onda smo i mi isto tako. Mi u selu Biličić tada nismo imali ni svjetla, bile su lampe. Kada bi majka Nezira ustala da pravi sehur, mi bismo također ustali. Pošli smo postiti ja i moja sestra Hatka samo da bi i mi ustali sa njima da i mi jedemo sa njima, da budemo tu uz oca i majku. Tako se to sve nastavilo dok se nisam udala. Kada sam se udala, došla su djeca. Onda je to malo slabije bilo. Ali, evo, kad su djeca malo odrasla, opet se sve vratilo na staro – priča Zlata.

U Glamoču, kaže, nemaju baš tih tradicionalnih iftara, već spremaju šta god ko voli da jede.

-Najviše se prave sarme, pite, riža… Pravi se sve što god se pravi i kada gosti dolaze. Ovo je nama najbolji gost za kojeg mi spremamo sve. Nije bitno koliko će ko pojesti samo je bitno da se spremi, da miriše kuća na ramazan. To je nama bitno. Kada kuća miriši na iftare, kada kuća miriši na sehure. Kada se uči. To je tako i ujutro kada se mi dignemo na sehur. Najviše i ne spavamo kada se vratimo iz džamije. Sjedimo malo, jedemo nešto, pričamo. Poslije klanjamo namaz i tako onda dođe sabah. Kada sabah prođe, onda se malo legne. Ramazan je najviše vjerovanje u Allaha dž. š., strah od Allaha dž. š. — navodi Zlata.

To je od njenih ranih godina tako, jer je njen otac Ramo ramazanu pridavao pažnju i važnost.

-Bio je godinama mutevelija u našem selu. Moj otac je znao klanjati i ovo vrijeme poslije rata, iako je već bio star, a i ožalošćen jer sam izgubila brata, jedinca. Posljenji put je klanjao i teraviju, a bio je i imam i mujezin, sve u jednom selu, jer nije imao ko da ga zamijeni. I taj ramazan je klanjao, i onda je pao na postelju i više nije ustao… – navodi Zlata.

Ramazan, Zlatu i njenu porodicu sada vraća u doba maldosti. Najviše se, kaže, tokom ramazana uči.

-Vidimo šta se sve događa. Treba biti strah od Allaha dž.š. I onda učiš, klanjaš. Trudiš se da budeš što bolji. Što god više se trudiš i klanjaš, to si sve bolji – istakla je Zlata.

Navodi kako se u Bosni i Hercegovini u jednom periodu počela gubiti tradicija, ali da se u posljednje vrijeme ljudi sve više vraćaju njoj.

-Sada smo se vratili. Bili smo pobjegli od 70-ih godina pa do rata. Onda se bilo pobjeglo od tradicije. Sada se vraća. Sada više svijet posti, više ide u džamiju – kaže Zlata.

No, navodi da se prije kod njih u selu od prve noći ramazana cijeli džemat poslije teravije okupljao na sijelu.

-Jedno vrijeme nismo imali ni džamiju. Tada se klanjalo po kućama, privatno. Sjećam se kada je napravljena kuća, kod nas se klanjalo možda i više od deset godina, u našoj kući, dok se džamija nije napravila. Moj otac je bio inicijator da se džamija pravi. Kada god bi se desilo da neko nije mogao raditi na džamiji, on je mene i moju sestru poveo da nosimo maltu, da radimo – sjeća se Zlata.

U Glamoču i u to doba, navodi, bila su sijela, sastajalo se: “To je bila takva ljepota. Družilo se. Fino je bilo. Sada je opet to počelo da se vraća.”

Tako je, veli, bar kod njih u Glamoču, što se tiče njihovog komšiluka.

-Stvarno, samo riječi hvale imam. Sastajemo se, dolazimo jedni drugima, iftarimo skupa. Svi smo zajedno. Idemo u džamiju zajedno – navodi Zlata.

Pogrešno Bajram slaviti u kafanama i restoranima

Osim posta, iftara i međukomšijske solidarnosti, tokom ramazana Zlata naglašava da fokus treba biti i pojačano činjenje dobrih djela.

-Jedino još samo to je važno u životu. Sve smo prošli. Samo da činimo dobra djela i da se u Allaha dž.š. uzdamo. Vidimo sada ove poplave, straha šta se svaki dan dešava. To je sve ko uči Kur'an bar na prevod, ja ne znam da učim arapski, ali prevod učim na neki način spoznao, vidio. Kada učim kao da sam ja to sve znala kroz Kur'an. Ovo što se god događa, to sve stoji u Kur'anu. I ove poplave i ovo nevrijeme. Sve ovo je predviđeno što se dešava. Zbog toga čovjek ako imalo razmišlja onda moraš shvatiti da to ima i da moraš dobro činiti. To te najviše vuče. Što više se klanja, što se god više dobra čini, sve ti je nešto draže i slađe, finije – smatra Zlata.

Osim činjenja dobrih djela, Zlata, navodi i kako se treba kloniti svega što je loše, svakog zla.

-Moramo imati čvrst karakter. Samo čvrst karakter pomaže. Kada ti postiš i imaš čvrst karakter i hoćeš da postiš, ti si sebi to zacrtao, tebe ne može niko natjerati da se ti omrsiš. Ili da nešto pogriješiš. Jer, ti to imaš u glavi. Isto kao naprimjer pušači. Kažu bacit ću cigaru. I baci cigaru dva dana, a treći dan je opet uzeo. To nije čvrst karakter. A, post, ako si zapostio, ne znam šta da se desi, ti takav, karakter imaš, jer misliš na Allaha, nećeš ga prekinuti. Zbog toga je to važno – naglašava Zlata.

Nakon ramazana kao kruna svega dolazi Bajram, kojeg, navodi Zlata, treba provesti u krugu porodice, a ne po kafanama i restoranima.

-To je pogrešno ići po kafanama i restoranima. Čuvamo se cijeli mjesec dana, klanjamo, stavljamo marame, iako nismo pokriveni i onda kada dođe Bajram, skidaš se, ideš u kafanu, igraš, skačeš, piješ. To je pogrešno. To nije u vjeri. To ljudi tako sebi zacrtaju i ako im kažeš šta na to, ko je god ukazivao, on nije dobrodošao u društvo. I onda moraš posmatrati i gledati. Ali, čuvati svoju familiju, svoju djecu i kazivati da to nije dobro, pa ko hoće neka prihvati. A, ko neće, to mu nije dobro – navodi Zlata.

Smatra da bi mladi ljudi trebali malo više da čitaju knjige. Cijeni da bi se mladi ljudi trebali dobro obrazovati, da više mladi znaju nego stari ljudi.

-Stari ljudi idu uvijek po onome šta je bilo nekada. A da se unapređuju, to ne, malo ko čita knjige, malo ko čita Kur'an. Dok mladi ljudi i čitaju i druže se. Mladi ljudi su puno bolji sada. No, imaju posebna društva koja se odvoje i tako započnu te igranke, svoje skupove. Neko upadne među njih, a već je puno svijeta odustalo od toga. Puno zapravo odustaje. Svake godine čuješ od žena što su prije, odnosno parova iz Glamoča išli u restoran slaviti bajram. Već je sada to prepolovljeno. Možda će to za par godina prestati skroz. Vratiti će tradiciji. A, vraća se puno – ističe Zlata.

Naglašava da je grad Glamoč pust, te da nemaju puno stanovnika.

-Omladina sva ode. Omladina napušta grad, nema posla. Svi odoše, stari umiru. Nas je tako malo da čovjek stvarno ne može da vjeruje. Kada pođem na teraviju mislim se kako ću ići, jer nema svijeta kao nekada. Jer, ko je god išao, ko je bio sposoban da ide u džamiju, više ga nema. Ili su napustili grad, otišli ili su pomrli tako da nemamo puno svijeta. Kod nas je baš malo svijeta sada. Vidi se u džamiji kada je ljeto, onda nam je tako fino, jer ima ljudi. A, već je sada poranio ramazan, prije ljeta i nemamo puno svijeta – ističe Zlata.

Fokusirati se kako biti bolji čovjek

Ejub Karahodžić kaže kako je ramazan jedan od najljepših mjeseci u godini za svakog muslimana, svakog vjernika.

-I ko god može da posti, ko ima zdravstvenih mogućnosti za to, jer neki zbog bolesti ne mogu, trebalo bi da posti. Da posti, da se moli Bogu, da ide u džamiju, da čuva pet vakata namaza, u društvu da je fin. Ne samo za ramazan, nego za cijelu godinu. To je sada pod velikim pitanjem – priča Ejub.

Živio je, veli, sa majkom, i veoma fino je bilo tokom njegovog djetinjstva za ramazan.

-Gdje god ima starijih osoba, tu se uvijek osjeti duh ramazana. Jer, stari su takvi, učiš od njih. Oni tebe upućuju kako ćeš raditi, šta treba, kako treba. I onda ideš i ti za njima i onda ti prenosiš dalje – navodi Ejub.

Svi Bošnjaci, muslimani, vjernici, treba, kako navodi Ejub, da se fokusiraju, da svi budemo bolji ljudi, da pazimo jedni druge, da čuvamo tradiciju, da čuvamo bošnjaštvo i da ga ne prodajemo ni za kakve pare, nizašta, kao i da se više sastajemo, družimo, pazimo, volimo, a da volimo i druge, da drugome ne mislimo zlo. To bi, navodi, moja poruka bila.

-Ono što Kur'an propisuje, što Allah dž. š. nalaže jeste da svaki musliman, vjernik treba da poštuje i da se toga pridržavamo. A, to je da za vrijeme posta čuvamo pet vakata namaza, da svoje komšije, bližnje obilazimo, da smo jednostavno u društvu koje je kako treba. Sada sve to nije baš na nivou. Ali, opet se može. Ko ima volju. I obići komšije, i obići rodbinu, prijatelje. Činiti neka dobra djela. To su za mene prave stvari koje su vezane za ramazan – ističe Ejub.

Najljepši je, veli, trenutak kada dođe iftar tokom dana u ramazanu.

-Prije se nešto prouči, pa se omrsi. Ne treba se za vrijeme iftara ni previše natrpavati, dok se želudac, tijelo ne prilagodi. Bolje je opet poslije uzeti. Iftar je nešto najljepše svakog dana u ramazanu – navodi Ejub.

Iftari ne trebaju, smatra on, biti glamurozni, jer to nije zbog najedanja, već u duhu ramazana.

-Sve zavisi gdje se nalazite. Sve zavisi koga imate u komšiluku, kakvih prijatelja imate, rođaka. Po mome bi bilo ljepše da tri-četiri familije svaku noć idemo kod drugog na iftar, pa da se tako iftari. Bilo bi puno interesantnije i ljepši iftar bi bio. I ljepši bi ramazan bio – ističe Ejub.

Poslije iftara, ide se u džamiju, veli Ejub, da se klanja jacija.

-Bilo bi lijepo da se poslije onda ide po kućama, kao što se nekada išlo. Pa, da se dočeka sehur. Jedan dan kod mene, sutra kod drugog. Ali, to nema više. To je sve zaboravljeno. Sada mladi više gledaju važnost i ramazanu i Bajramu i svim ostalim, nego stariji. Više omladina ide i u džamiju. Stvarno se divim mladim. Ne možeš ih puno vidjeti ni po kafanama, kafićima, bar kod nas u Glamoču. U većim mjestima normalno da imamo više, ali tako je – ističe Ejub.

Tradicija je navodi, bila očuvana od nazad desetak-petnest godina. Bilo je naglašava i bajramskih sijela.

-Sada nas je ili manje ili stvarno nema te omladine, pa se manje sastaje. Manje nas, omladine. I mi smo zavidni jedni drugima. To nije dobro. Uglavnom sve u svemu trebamo raditi da budemo dobri. To je važno ne samo za ramazana, nego i stalno da i ti međunacionalni odnosi budu kako treba. Mislim da u Glamoču nije ni izraženo to toliko, da je prisutna neka netrpeljivost. Može se pristojno i sa Srbima i sa Hrvatima – kaže Ejub.

Komšije, veli Ejub, svih nacionalnosti, ako ih ima u komšiluku, dođu jedni drugima tokom Bajrama ili sada za ramazan. Ili čestitaju komšije koji su nebošnjaci kada je Bajram, kao i oni njima kada je Božić i Uskrs.

Posebna draž svakog postača je, navodi Ejub, kada dođe Bajram, kao kruna svega.

-Ide se da se klanja Bajram. Obiđe se mezarje, svoje mrtve. Onda se vrati kući. Sa svojim se popije kafa, obiđu komšije, rođaci. Ruča se, porodično. Prije rata, to je bilo 70-ih, da se za vrijeme bajrama organizuje sastanak. Pa onda tu su i harmonike. Narod se skupljao na dva tri mjesta u Glamoču, pa po tri četiri dana koliko traje Bajram se sviralo i pjevalo, družilo. Sada je sve to izašlo iz mode. Sada svak ide tom porodičnom obilježavanju, samo da u krugu svoje porodice proslavi, pa tek onda se ide kod komšije, prijatelja, obiđu rođaci – priča Ejub.

Draž iščekivanja iftara

Salvedina Karahodžić naglašava kako ih je dedo Ramo učio svemu od malih nogu.

-I mi uvijek i sada kada nešto treba da uradimo, uvijek razmišljamo kako bi to dedo, šta bi on nama savjetovao. Što se tiče islama, on nam je objašnjavao, učio nas svemu. Sve što znamo, to je poteklo od njega – navodi Salvedina.

Ona je, inače, u porodici Karahodžić tokom ramazana zadužena za iftare i halvu.

-Nije bitna količina. Kada nam neko dolazi u goste, onda se normalno napravi nešto više. Kada smo mi sami, onda se mi dogovorimo šta nam se jede tako i spremimo za iftar – ističe Salvedina.

Ramazan je, veli, veoma važan, čisto da čovjek razmisli o svom životu, šta radimo, kako radimo, koliko griješimo.

-U ramazanu se, a ja sam inače za milosrđe, ono posebno iskatuje. Bogobojazna sam i uvijek gledam kako da se ne ogriješim o nekoga, o nešto ili čovjeka ili životinju, nebitno. Tako da u ramazanu još više pokušavam da se popravim, da se nešto dobro uradi – navodi Salvedina.

Iftari po njenim riječima pogotovo imaju posebnu draž tokom ramazana.

-Kod nas posebno, pošto što smo mi na brdu. Kuhamo, sve spremimo, a onda babo gleda gore li kandilji, jesu li se upalili. Posebna je to draž išćekivanja iftara – ističe Salvedina.

Ramazan uz porodicu najljepši

Iz Njemačke je kući, u Glamoč, došla da sa porodicom bude i Rašida Karahodžić.

-Za mene je ramazan porodica. Najviše volim za ramazan biti kod kluće sa svojom porodicom, sa svojom mamom. Niko ne kuha bolje od mame i nigdje ne miriše ramazan bolje nego kod kuće. Tako da je za mene ramazan pored tih vjerskih aspekata, porodica i kuća, roditelji. Bez obzira šta bilo na stolu od hrane. Pošto sam studirala u Sarajevu, pa nekada su se potrefili ramazani da nisam mogla biti kod kuće, a i sada ne živim tu, tako da svagdje sam se zatekla u vrijeme ramazana. Ali, bez obzira šta bilo na stolu, kruha, kruha, najljepše je kada si kod kuće, sa porodicom, kada su roditelji živi zdravi i kada si sa njima. To je to nešto što je za mene posebno u ramazanu. Pogotovo, iftar. Može bilo šta na stolu biti negdje drugo, ali kod kuće je sve slađe i ljepše – priča Rašida.

Smatra da je najvažnije da nastojimo da očuvamo vjeru i tradiciju, da držimo porodicu na okupu, da uvijek imamo naše roditelje na prvom mjestu i jednostavno da se držimo zajedno, jedni drugih.

-Da nam je to uvijek najvažnije, da se ne damo nikada razjediniti ni u kom aspektu, ni u kom smislu. I oni koju očuvaju familiju na prvom mestu mislim to su ljudi koji će sačuvati i zajednicu i vjeru i tradiciju. Mislim da je za nas ovdje najvažnije da se držimo zajedno i da funkcionišemo i da radimo jedni sa drugima, a nikako jedni protiv drugih – smatra Rašida.

Najvažnije je, navodi, da dobra djela moraju biti vidljiva, koliko toliko, posebno tokom mjeseca ramazana.

-Ona se moraju vidjeti. Narod mora vidjeti. Bogobojaznost, sve to stoji. Ali, moramo misliti i na one koji imaju manje, i na one koji nemaju ništa, pa i na one koji imaju sve. I njima je potrebno društvo u krajnjem slučaju. Moramo raditi na tome da su naša djela vidljiva, da postoje dobra djela, da je to primjetno. Kada se naše dobro djelo vidi, time privlačimo i druge da čine isto dobro kao što i mi činimo. Mislim da je to jedini način, to je smisao, to je ramazan. Smisao vjere i ramazana je da se čini dobro i da vučeš i druge da čine to isto kao i ti – poručila je Rašida.

Izvor: Anadolija

Region

Visoko: Na ahiret preselio 26-godišnji Nihad Džino, bivši prvak BiH u streljaštvu

Mnogobrojni prijatelji i poznanici oprostili su se od ovog, kako kažu, mladića koji je bio primjer svakom od nas.

U Visokom je jučer u popodnevnim satima nakon iznenandne i kratke bolesti umro Nihad Džino, bivši prvak i rekorder Bosne i Hercegovine u disciplini malokalibarskog pištolja, javlja Hayat.ba.

Nihad je inače bio član Streljačkog kluba ‘Visoko i student 4. godine Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu.

– Naš kolega Nihad Džino, student četvrte godine, danas je preselio na ahiret nakon kratke bolesti. Molimo dragog Boga da se našem Nihadu smiluje i podari mu džennet, a porodici snagu i sabur – stoji u objavi Asocijacije studenata Fakulteta za saobraćaj i komunikacije.

Mnogobrojni prijatelji i poznanici oprostili su se od ovog, kako kažu, mladića koji je bio primjer svakom od nas.

– Valjda se najbolji među nama prvi pridruže Njemu. Rahmet ti duši dragi Džino… – stoji u jednoj od Facebook objava.

Region

Iftarski program u Bajrakli džamiji u Beogradu

U organizaciji Turske fondacije Diyanet (TDV) u Bajrakli džamiji u Beogradu je upriličen prigodan iftarski program, javlja Anadolu Agency (AA).

Iftaru je prisustvovalo preko 500 osoba, uključujući i ambasadora Turske u Beogradu Tanju Bilgica i savjetnika za kulturu i socijalna pitanja ambasade Turske u Beogradu Fatiha Yucela.

Yucel je tim povodom izjavio da u okviru ramazanskih aktivnosti Turska fondacija Diyanet (TDV) u Srbiji planira podijeliti i ramazanske pakete.

Istakao je da je u Bajrakli džamiji već podijeljeno oko 300 paketa, dodajući da tokom mjeseca ramazana pomažu i socijalno ugroženim osobama u Beogradu.

Izvor: Anadolu Agency