Region

POMOĆ NARODU TOGA : Sandzaklijka koja je napravila 50 bunara u Africi

Piše: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

“Za nas bunar znači voda. Mi nemamo vode, nemamo čiste vode sa izvora, nego pijemo vodu sa bara. Bunar za nas znači život. Od tog bunara, koji neko donira i sagradi mogu ljudi da žive ljudski. Hrane imamo malo, a vode nemamo za piće, niti za kupanje, niti za pranje veša. Ljudi koji nemaju vodu idu na močvare, gdje zmije piju vodu i druge životinje. Da, mnoga sela nemaju bunare, a ko nema bunar pije vodu iz močvare koje su često daleko od kuća”, ispričala je žena iz Toga jednoj Bošnjakinji koja je tužno slušala ovu priču zamišljajući svoj život bez vode.

Zar čovjek može da živi bez vode? Kad nemamo samo par sati vode u svojim kućama, mi postajemo izgubljeni i sve nam se poremeti. E, sad vi zamislite da nikako nemate vode, i shvatićete bitnost ove interesantne priče o jednoj ženi koja je svojim zalaganjem doprinijela da se napoji na hiljade i hiljade usta, te da se spasi narod, žene, djeca, nemoćni, životinje i biljke.

Kada sam prvi put na socijalnim mrežama ugledala kako neki Bošnjaci, odnosno udruženja, prave bunare u Africi, nisam mogla da shvatim kako su došli tamo da naprave te bunare. Kako ide ta gradnja, da li to zaista može i kako. Razmišljala sam dugo i krenula da istražujem taj put. Pronašla sam ženu koja to radi, koja ne vidi te daljine i vidi samo vodu, pa i u pustinji. I zato je uspjela čudo napraviti, onako kako može samo jedna velika žena. Ona je uspjela to jer je imala čist nijet – želju da pomogne nemoćne, da pomogne ljudski ljude u nevolji, tamo daleko u Africi, jer čovjek je čovjek gdje god da je.

Kako je sve to ostvarila ispričala nam je junakinja ove priče, Mukadesa Šarić.

Na početku moram da jednu bitnu činjenicu da kažem. Kako bih čitaocima pružila čistu istinu i samo istinu, istraživala sam dugo priče o gradnjama bunara u Africi, te na kraju i sama poslala donaciju za jedan bunar. Čovjek ne može, a da od sreće ne zaplače, kada ugleda da zahvajujući maloj donaciji, jedno selo ima ono što je najpotrebije na svijetu – vodu.

Za svoju junakinju sam ovaj put odabrala Mukadesu Šarić, ženu koja je zaslužna da se napravi do sada gotovo 50 bunara u zemlji Togo, te da se spasi na hiljade i hiljade ljudi čistom pitkom vodom.https://youtube.com/watch?v=pRZHdew7L4k%3Ffeature%3Doembed

Ko je Mukadesa Šarić?

Mukadesa Šarić je rođena u jednom malom mjestu na Schwarzwaldu u Njemačkoj. Djetinstvo je provodila u Njemačkoj i u Sandžaku. Osnovnu i srednju školu je pohađala u Novom Pazaru, a školske raspuste provodila u Njemačkoj, kod roditelja. Odrastajući u Sandžaku ljubav prema zavičaju, kaže, postajala je sve jača.

“Sandžak je uvijek bio simbol dostojanstvenih i karakternih ljudi. To me je uvijek fasciniralo. I pored burne historije uvijek smo ostali dosljedni Božijih principa koji su duboko utemeljeni u našim bićima. Na tim temeljima sandžačke žene, kao ključni stub porodice, odgajale su čestitu i plemenitu djecu, prenosile znanje i mudrost, te tako doprinosile razvoju moralnog kvaliteta zajednice. Sve ove različitosti i vrijednosti utkane su u mom biću. Dunjaluk je prolazan i sazdan je od raznih blagodati, iskušenja i svih drugih stvari koje život čine na ovom svijetu. U toj dunjalučkoj prolaznosti, a skoro u svim životnim porama, nailazimo na vrijednosti vječnosti. Vjernici su svjesni da činjenjem dobrih djela poništavamo rđava djela i obezbjeđujemo sebi trajna dobra djela koja će svima nama biti potrebna na drugom svijetu. Istovremeno, činjenje dobrih djela, unosi radost u srca ljudi, i onih koji to rade i onima koji od toga imaju koristi”, priča nam tako Mukadesa svoju životnu filozofiju.

I pričala bi ona o vjeri i ljepoti vjere satima, ali ja sam željela da nam ispriča sada priču, kako je došlo do toga da jedna žena iz Evrope uspije da organizuje da se naprave toliki bunari u Africi i tako pomogne božjeg insana.

“Ah, kako je zapravo nastala ideja o izgradnji bunara u Africi?! Jedan arapski džemat u Njemačkoj, koji sam posećivala, često posjećuju i muslimani iz drugih zemalja. Jednom prilikom u tom našem džematu upoznala ženu porijeklom iz Eritreje. Ova država se nalazi u sjeveroistočnoj Africi na obali Crvenog mora. Njeno ime je Samira. 

Nakon sve češćih susreta naše druženje je poprimilo veću dimenziju i počele smo aktivno da se viđamo i razgovaramo o raznim temama. Jedna od ključnih tema je uvijek vjera, a pored toga ona je pričala o ljepotama Entreje, a ja sam njoj pričala o prelijepim sandžačkim predjelima, našem načinu života i neprekidnoj čežnji za Sandžakom. 

Obzirom da smo i ona i ja uvijek spremne da pokrenemo akciju za neko lijepo i korisno djelo došle smo tako i na ideju da pokrenemo izgradnju bunara u zemlji Togo. Ovoj našoj akciji pridružile su se još dvije osobe. Nas četiri smo tada prvi put uplatile izgradnju bunara u Togu.

Pravljenje hajir česama u Sandžaku je tradicija. Znam iz iskustva, kako je moja stara majka bila sretna kada je uspjela da napravi jednu taku haji česmu, pored puta u njenom selu. To joj je bilo kao i pohod na hadž. Danima je pričala oduševljena kako je to dragi Bog pomogao da ona tu svoju želju ostvari i da pored hadža, redovih namaza i posta, ostvari i to dobro”, priča nam Mukadesa.

Sigurno si i ti bila sretna kada bi vidjela još jedan bunar za koji se skupio novac, i koji se napravio tim novcem? Ljudi su tebi slali novac, a ti dalje Samiri i onda dalje onima u Africi koji su to odrađivali?

– Da. Većinom je tako to išlo. Ljudi bi mi poslali novac, kao i ti, ja sam prosleđivala na Samirin račun i onda je dalje vodila brigu o izgradnji. I to je nešto što me ispunjavalo i činilo sretnom. Bunari su humanost islama na djelu. Ovo je trajno dobro djelo, a korist od ovoga imaju putnici namjernici, prolaznici i mještani. Vodili smo se ovim nijetom i željele smo da pomognemo u izgradnji jednog bunara. Nismo znale da će akcija toliko zaživjeti i biti aktuelna pa je nakon dužih niz godina, uz Allahovu dž.š. pomoć, do sada izgrađeno više od 50 bunara u raznim selima u Africi.

Kako je sve to teklo?

– Kada je prvi bunar bio izgrađen objavila sam fotografije na svom Facebook profilu. Od tog momenta se odazvalo jako puno ljudi koji su također željeli da učestvuju u ovom hajr djelu. Ljudi su se javljali iz raznih krajeva svijeta. Svi sa jednom željom da izgrade jedan bunar za potrebe stanovništa u Togu. 

Svakom ko je uplatio za izgradnju bunara, nakon završetka gradnje, dostavlja sam slike. U tom momentu ljudi izraze velike emocije radosti i sreće koje mogu samo da poteknu iz velikih srca dobrih ljudi. Ovakvu radost možda najbolje oslikavaju riječi časnog ashaba Abdullah ibn Abbas koji kaže: ”Zaista dobro djelo donosi nur (svjetlost) u srcu, ljepotu na licu, snagu tijelu, prostranu opskrbu i ljubav u srcima stvorenja. I zaista hrđavo djelo donosi tamu u srcu, ružnoću na licu, slabost tijelu, manjak opskrbe i mržnju u srcima stvorenja”.

Učinjena dobra djela čovjeka čine sretnim i odraz su njegovog uvjerenja o važnosti pomaganja i davanja doprinosa onima kojima je to potrebno.
Interesovanje za izgradnju bunara i dalje postoji.

Koliko će još bunara biti izgrađeno ostaje da vidimo. Mi smo sretni sa dosadašnjim rezultatom i zahvalni smo Uzvišenom Allahu dž.š. Koji nam je pružio trajne radosti koje proizilaze iz ovog dobrog djela.”

Mukadesa ti si i podpredsjednica humanitarne organizacije “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore”. Možeš li nam reći više o toj organizaciji i tvom radu?

– Humanitarna organizacija “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore” ima jasne zacrtane ciljeve sa dugoročnom misijom na polju dobrovoljnog pomaganja ljudima uz Allahovu dž.š. pomoć.

Cilj naše organizacije je da zajedničkim doprinosom olakšamo ljudima na prostoru Sandžaka, Bosne i šire u svijetu gdje god je pomoć čovjeka čovjeku napotrebnija. Svjesni činjenice da je dijaspora jedna od najvažnijih stubova opstanka bošnjačkog naroda, shvatili smo i važnost humanitarne organizacije obzirom da želimo da budemo oslonac našem narodu, a i da ne prekinemo nit koja nas spaja u vremenu kada živimo odvojeno od svog naroda i svoje domovine. 

To je bio razlog mog uključivanja u ovu humanitarnu organizaciju jer svaki doprinos i trud na Allahovom dž.š. putu je u korist pojedinca i zajednice. Upravo ta svijest o važnosti dobrog djela i koliko je značajno dati doprinos zajednici u njenom razvoju daje posebnu motivaciju da ustrajem na ovom putu kroz ovaj projekat. 

Moja vjera je najveći pokretač svih mojih djelovanja, kako u životu tako i kroz ovu humanitarnu organizciju, jer tu nalazim smisao i važnost pomaganja drugima, zadovoljstvo u svemu što činim i zahvalnost na svim blagodatima. Beskrajno sam sretna što sam u prilici da budem na usluzi drugima i ummetu u ime Allaha dž.š. – “Najbolji ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima”.

Kako čovjek može doći do tebe i uplatiti za neki bunar ili neku drugu pomoć. Ti si na Facebooku, da li ti se tu mogu javiti?

– Da. Svi koji žele pomoći nekog u nevolji mogu mi se jave putem Facebooka ili preko humanitarne organizacije “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore”.

Preuzeto sa portala http://www.sandzacke.rs

Region

Pronađene kosti oca imama Ahmeda: Koliko puta srebrenička žrtva mora da umre?

Piše: Faruk Vele

Ahmed ef. Hrustanović, imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, prije nekoliko godina je objavio potresna pisma oca Rifeta ubijenog tokom genocidne kampanje jula 1995. godine, a koja su potresla Bosnu i Hercegovinu i region, te na najdirektniji način opisala širinu patnje koju su pretrpjele žrtve najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata.null

Nikada nećemo naći mir

Jutros je iz Centra za identifikaciju iz Tuzle dobio vijest. “Pronašli još kostiju rametli mi babe Rifeta. Ključne kosti, rebra, obje podlaktice i desnu šaku. Znate da su prije u Blječevoj kod Bratunca pronađeni dijelovi nogu i lobanje”, napisao je Ahmed efendija.

“Nikada se nećemo smiriti u životu”, citirao Hrustemović majku, postavljajući bolom ispunjena pitanja:

“Koliko puta mora da umre srebrenička žrtva genocida da bi bližnji članovi porodice smirili i dostojanstveno je ukopali? Šok i nevjerica kad su ih pobili, pa šok i nevjerica kad ih nisu mogli da pronađi, pa kad ih pronađu, pa kad ih ukopamo, pa kad ih dokopavamo”.

Kako je prije nekoliko godina izvještavala Anadolija, Ahmed je sa sestrom i majkom, koja je bila trudna, konvojima UNPROFOR-a otišao za Tuzlu, dok je otac Rifet sa ostalom rodbinom ostao u Srebrenici.

Rifet je svojoj porodici slao pisma iz Srebrenice putem Crvenog križa. Na isti način je dobijao odgovore od porodice iz Tuzle.

Sine moj…

Govorio je tada i kako mu je cilj da se “da javnost vidi kakvu bol su moj otac i moja porodica prolazili”.

“Ovdje sam najmanje bitan ja i moja porodica. Ovdje se radi o hiljadama priča. Svaka porodica, svaki čovjek ima svoju priču koja treba biti ispričana”, naglašavao je Hrustanović, svršenik Fakulteta islamskih nauka i dopisnik IIN Preporod.

Isto tako, govorio je , sama pisma i riječi napisane u njima sada bolje razumije nego dok je bio mladić.

“Moja majka živi u Lukavcu, i kako je moja majka čuvala ta pisma, neki dan sam odlučio da uzmem ta pisma, da ih čitam. I prije sam ja čitao, kao dječak i mladić, ali tad je to drugačije doživljavano. Sada kada imam svoju djecu, kada bolje razumijem sve, čovjek to drugačije i doživljava”, kazivao je Ahmed.

U jednom od pisama Ahmedov otac, čiji novi posmrtni ostaci su tek sada, čak 26 godi nakon zločina, pronađeni, zapisao je:

“Selam alejkum, sine moj, kako si? Ja sam te toliko poželio, da mi je samo da te vidim, ne znam šta bih dao za to. Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam kao dijete. Onda si mi se ti, sine moj, ukazao pred očima. Ovako je pjesma išla: “Proljeće je došlo u martu mjesecu, ja s prozora sada gledam tuđu djecu, igraju se djeca, igre razne, a u mene suze teku kao kiša”. Eto, to sam ti upamtio, dalje nisam mogao, nego samo to…”.

Bože zar ovoliko tuge može da stane na jedan papir?, napisao je raije Ahmed Hrustanović uz fotografiju jednog pisma koje mu je poslao rahmetli babo.

Ko ne može pojmiti, sebi ne može objasniti, dočarati sve užase koje su prošle i prolaze žrtve genocida, ma odakle dolazili, ma kako se zvali i ma kakvo njihovo porijeklo bilo, neka se zamisle nad ovim pismom.

To je slika genocida, to su žrtve…A svaka žrtva je žrtva. Neka je rahmet i mir Rifetu, ocu imama Ahmeda i svim žrtvama genocida u Srebrenici.

Radiosarajevo.ba

Region

Ambasada SAD dodijelila priznanje nani Fati Orlović za upornu borbu za pravdu

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u BiH dodijelila je posebno priznanje nani Fati Orlović. Priznanje je dobila za upornu borbu za pravdu u ostvarivanju svojih imovinskih prava.

Američka ambasada na ovaj način obilježava mjesec ženske historije.

– Mjesec ženske historije obilježavamo odavanjem priznanja hrabrim bh. ženama – ženama koje su se dostojanstveno suočile sa izazovima i koje predstavljaju uzor, ne samo ženama i djevojkama, već i svim ljudima, u svim aspektima društva. Zahvaljujemo svakoj od vas na onome što radite svaki dan i što svima pokazujete što hrabre žene mogu postići – navedeno je u opisu fotografije na kojoj se nalazi nana Fata.

Saff.ba

Region

Razoran zemljotres pogodio Grčku

Potres je registrovan u 11.16 sati, a epicentar je, prema podacima Instituta za geodinamiku Atinske opservatorije, bio kod grada Larrisa.

Hipcentar je bio na dubini od 10 kilometara.

Zemljotres se osjetio na Balkanu, a vijesti stižu iz Crne Gore i s područja Kosova.

EMSC je javio da je iznosio 6 stepeni po Richteru.

Radiosarajevo.ba

Region

Dok jedni gladuju, drugi se razbacavaju: Na deponijama godišnje završi 180.000 tona hrane

U BiH tokom godine na deponijama završi najmanje 180 miliona kilograma hrane, dok, s druge strane, mnogi građani jedva preživljavaju, često zahvaljujući besplatnom obroku u javnoj kuhinji ili komadu hljeba iz nekog kontejneta.

Bacanje hrane postaje sve veći problem širom svijeta, koji ne zaobilazi ni BiH, u kojoj, prema procjenama, svakoga dana oko 500 tona bude bačeno na deponije, što ima značajne posljedice kako u pogledu finansijskih gubitaka, tako i po životnu okolinu.

Najviše hrane, svakako, bace domaćinstva, a slijedi bacanje u procesima prerade hrane, primarnoj proizvodnji, te u ugostiteljstvu i trgovačkom sektoru.

Prema nekim procjenama, građani pred slave, novu godinu i ostale praznike, u prosjeku kupuju najmanje 30 odsto namirnica više, no što je realno potrebno. Kad slavlja prođu, pripremljena jela završavaju u korpama za otpatke.

Iz udruženja potrošača poručuju da bi, oni koji imaju za bacanje, višak hrane trebalo da ostavljaju na mjesta odakle ih mogu uzeti oni koji nemaju, a ne da ih nemarno bacaju u kontejnere sa ostalim otpadom. Tako bi, makar u maloj mjeri, pomogli da se nahrane ljudi koji, nažalost, nemaju sredstava za život dostojan čovjeka.

Ilustracija

Osim namirnica koje imućniji građani svakodnevno deponuju u kontejnerima, nisu za zanemariti ni količine hrane koje neiskorištene propadnu u trgovinama, marketima, ugostiteljskim objektima.

Evropski parlament svojevremeno je pozvao zemlje EU da donesu zakon koje bi građane i privrednike obavezao da svu neprodatu ili nepojedenu hranu doniraju u humanitarne svrhe, umjesto što je bacaju.

To bi mnogo značilo ljudima koji nemaju nikakvih primanja i pomoći sa strane, ali i onima koji rade za siću ili primaju minimalne penzije.

Statistika kaže da je više od 170.000 domaćinstava ili pola miliona stanovnika u BiH ispod praga relativnog siromaštva. Ranija istraživanja pokazala su da u BiH svake večeri njen svaki šesti stanovnik zaspi gladan, a riječ je o nesrećnicima koji preživljavaju sa tri marke dnevno.

S druge strane, u BiH oko 30.000 njenih građana preživljava zahvaljujući jednom obroku iz neke javne kuhinje, a sve više je i onih koji dnevne potrebe za hranom zadovoljavaju prekopavajući po kontejnerima.

  • Naspram njih su oni imućni koji ni u najmanjoj mjeri nisu prisiljeni da vode računa o racionalnoj upotrebi hrane, jer zarađuju svote od kojih se običnom smrtniku vrti u glavi. Oni nemilice kupuju i kuvaju u daleko većim količinama od potrebnih, pa se gotovo svakodnevno dešava da iz njihovih domova pune kese, kako svježih namirnica, tako i pripremljene hrane, završavaju u kontejnerima. Krajnje je vrijeme da pođemo razmišljati kako se ta hrana može ponovo upotrebiti, dok je zdravstveno bezbjedna – poručuju iz udruženja potrošača.

Praksa ugostitelja pokazuje da se najviše namirnica baci na svadbama, umjesto da odmah nakon slavlja jela koja nisu brzo kvarljiva, budu proslijeđena javnim kuhinjama, sigurnim kućama, domovima za nezbrinutu djecu, odnosno, socijalno ugroženim kategorijama.

Željko Tatić, predsjednik Udruženja ugostitelja RS, rekao je ranije za naš list da bi bilo dobro da restorani i marketi koji u ponudi imaju gotova jela, donesu odluku da sve što ne prodaju, nakon zatvaranja podijele građanina.

  • Kad bi svaki ovakav objekat dnevno nahranio desetak ljudi, to bi bila velika stvar. Takođe, niko ne bi imao razloga da strahuje da li je ta hrana zdravstveno ispravna, jer bi se podijelila u istom danu kad je napravljena – objasnio je Tatić.

A da bi domaćinstva smanjila bacanje hrane, jedan od savjeta je da isplaniraju obroke za cijelu sedmicu, te provjere koje namirnice već imaju u frižideru i špajzu, a tek poslije toga naprave popis preostalih potrebnih namirnica. Građani treba da paze na raspored hrane prilikom odlaganja u frižider, tako što će novokupljene namirnice stavljati u stražnji dio polica, a proizvode koji su tamo već neko vreme prebaciti naprijed, čime se smanjuje mogućnost kvarenja proizvoda.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Umjesto da ih bacaju u smeće, ostatak hrane mogu da iskoriste sljedećeg dana za ručak ili večeru, ili mogu da ih zamrznu. Od mekšeg voća ili povrća mogu se napraviti sokovi ili ih upotrebiti za pripremu čorbi, a jedna od mjera je i zamrzavanje viška pripremljene hrane.

S obzirom na to da bacanje hrane nije uvijek moguće izbjeći, ostaci se mogu pretvoriti u kompost, koji se može iskoristiti za kućne i vrtne biljke.

Hrana nije otpad

Kako bi uticali na smanjenje bacanja hrane, grad Sarajevo i Accelerator Lab UNDP-a BiH raspisali su konkurs za izazov “Hrana nije otpad”. Oni su, naime, putem javnog poziva pozvali sve zainteresirane pojedince, organizacije civilnog društva, akademske institucije, privatni sektor i medije da kandiduju svoje ideje za praktična, primenjiva i inovativna rješenja na temu: Kako promijeniti navike i prakse koje dovode do bacanja hrane i/ili pretvoriti otpad od hrane u nešto korisno?

Podneseno je 26 ideja i rješenja, a petočlana komisija sačinjena od predstavnika grada Sarajeva i UNDP-a, ocijenila je sve prijave prema kvalitetu, originalnosti, izvodivosti i “zero waste” rješenju koje nudi način da se hrana ponovo koristi. hayat.ba