Zanimljivosti

POSTIMO, A TONE HRANE BACAMO!

Ramazan je. Mjesec Allahove Milosti. Mjesec darivanja i uzajamnog pomaganja! Mjesec kada ne smijemo zaboraviti Allahove blagodati date nama! A zaboravljamo! Ramazan nije samo postiti od hrane i pića. U Ramazanu postimo od ružnog govora, od spavanja i besposlice! Ne bismo se smjeli ni prežderavati a kamoli hranu bacati! A bacamo! Prežderavamo se! Oči su nam gladne! Zar sumnjamo da Allah bereket i blagodat daje? Ova slika govori bolje od riječi. Sramota da nas bude. Allah opskrbljuje sve. I bogate i siromašne! I biljke i životinje! On je svemoćan! Poričemo li Njegove blagodati ovakvim bacanjem hrane?

Zanimljivosti

Mama, namaži mi krišku: Sjećate li se djetinjstva kad smo imali tako malo, a bili tako sretni

Igrali smo gume, ‘trokutova’, žmurke, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtili hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelama'…

Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uslovom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo.

Vozili smo rošule, igrali gume i klikera…

Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali fasovati i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi…

Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala, pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje.

Skupljali smo značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i Životinjskog carstva, igračke iz Kinder jaja, Pez bombonice, omote od čokoladica, razmjenjujući sa prijateljima duple za one koji su nam nedostajali.

Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i niko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima…

Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda sa česme u dvorištu ili gdje bismo je našli – nisu postojale flaše s vodom za piće.Satima smo izrađivali autiće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vuče na vrh uzbrdice… gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice!

Nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili zemlju. E, da! U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja.

Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene sokove, ali nismo imali problema sa težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali para da je kupimo i to je bila staklena flaša od litra)… Pili smo svi iz iste flaše i niko nije zbog toga umro.

Nismo imali mobitele, a pisma su se slala poštom…

Upoznavali bismo se lično, a ne virtuelno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook…

Pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografisanje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dvije sedmice da slike budu gotove.

Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Savremena ‘delete’ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što nije oku dopadljivo.

Imali smo umjesto toga prave prijatelje!

Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno da ponavljaju razred ako nisu učili. Niko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika.

Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo da biramo.

Imali smo tako ‘malo’, ali bili smo tako sretni!

(Hayat / Foto: Ilustracija)

Zanimljivosti

ZAŠTO SU DŽAMIJE U INDONEZIJI PREŽIVJELE CUNAMI?

Preveo: Edin Draganović

Kada se snažan cunami zabio u indonezijski grad Banda Aceh 2004. godine, jedine strukture koje su ostale uspravne u mnogim naseljima su bile džamije. Za stotine ljudi koji su našli utočište unutar njihovih zidova, spasilačka uloga tih građevina nije zaboravljena – i za mnoge, to iskustvo je ojačalo njihovu vjeru.

Arhitektonski stručnjaci kažu da su džamije u Banda Acehu preživjeli jer su solidno izgrađene i imale jače temelje od okolnih struktura, od kojih su mnoge vjerojatno izgrađene od lošijeg kvaliteta materijala.

Međutim, mnogi preživjeli vjeruju da su džamije bile pošteđene božanskom intervencijom.

“To je zato što je džamija Allahova kuća, Tvorca takvog jednog cunamija. Ona je zaštićena”, rekao je Ahmad Junaidi, preživjeli koji je pobjegao na sigurno u veličanstvenu Veliku džamiju Baiturrahman – glavni orijentir u gradu sa svojim 35 metara visokim munarama, bijelim zidovima i sedam crnih kupola.

Džamija, sagrađena od strane holandskih kolonizatora i završena 1881. godine, bila je gotovo netaknuta u cunamiju 26. decembra 2004. godine, koji je opustošio grad i ubio više od 230.000 ljudi u više od desetak zemalja oko Indijskog okeana.
Kao 18-godišnjak, Reza Nasir je našao utočište od katastrofe penjanjem na jednu od crnih kupola Velike džamije. Odatle je vidio kako ocean plavi grad i preko vanjskih zidova džamije, ostavljajući stotine tijela u dvorištu. On nikada nije vidio toliko leševa.

To je bio i trenutak kada je počeo da se moli (obavlja namaz) pet puta dnevno – jedan od pet stubova islama.

Mnogi stanovnici Aceha, najdominantnije muslimanske pokrajine u cijeloj Indoneziji, gledali su na katastrofu kao kaznu za nedostatak odanosti Bogu. Cunami je zapravo učinio još mnoge pobožnima, rekao je Faisal Ali, istaknuti vjerski vođa.

“On je ohrabrio Acehnese da obnove predanost svojoj vjeri”, rekao je gospodin Ali.

Uz obnovljeni vjerski zanos kod mnogih u Acehu, regija na sjevernom vrhu Sumatre je postao jedini region Indonezije u kojoj vlada Šerijat – dio mirovnog sporazuma sa vladom kako bi se okončao višedecenijski separatistički rat koji je omogućio regionu određenu autonomiju.

Izvor: akos.ba

Zanimljivosti

Korisni savjeti: Kako pomoći djeci da osjete ljepotu ramazana?

Ramazan je vrijeme kada u porodici vlada posebna imanska atmosfera, i djeca se prirodno raduju različitim aktivnostima koje ovaj mjesec čine tako posebnim

Kao roditelji, rođaci i drugi članovi porodice, trebali bismo iskoristiti ovo dječije uzbuđenje i pomoći im da ovaj mjesec provedu na produktivan način!

Post može predstavljati poteškoću za djecu ukoliko su dani dugi ili im boravak u školskim klupama ne dozvoljava odricanje od hrane i pića. U tim situacijama, djecu (nakon što stupe u pubertet) možete ohrabriti da poste samo tokom vikenda, a posebno tokom posljednjih deset ramazanskih dana kada je trajanje posta kraće.

U mojoj porodici, moj desetogodišnji brat sebi postavi izazov da posti tokom onih dana kada post traje duže, a mi ga pohvalimo kad izdrži makar pola dana! Veoma je važno prepoznati i nagraditi djecu ako poste, posebno ako odmah nisu svjesna koristi i nagrada predviđenih za postače.

Nudimo vam nekoliko praktičnih savjeta kojima možete pomoći vašoj djeci da osjete ljepotu ramazana:

Podučite djecu vrlinama i koristima posta.
Budite kreativni te napravite posebne ramazanske razglednice ili kalendare na kojima ćete označavati dane koje su djeca ispostila (za svaki ispošten dan, nagradite djecu s lijepim iznenađenjem, slatkišom ili igračkom)
Pozovite ih da uzmu učešće u pripremi iftara.
Nagradite ih za lijepo ponašanje, riječima i osmijehom i prigodnim poklonom.

Izvor: productivemuslim.com

Zanimljivosti

NJEN BABO ČISTI ULICE A NJEGOVA KĆERKA JE PONOSNA NA NJEGA

Pojedini mladi ljudi se stide poslova svojih roditelja.
Ova djevojka je napravila selfie sa svojim babom na njegovom poslu i dok nosi uniformu.

Njen babo čisti ulice a njegova kćerka je ponosna na njega jer je on taj koji je zaslužan za njen život kao i obrazovanje. On je odgojio da bude divna, pametna, otvorenog uma i poštovana djevojka.

“Daleko bio (od Allahove milosti), daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet!“ (Muslim)

Alžir

Izvor: islambosna.ba