Zanimljivosti

Edin Džeko poslao dres sa potpisom Esedu Ahmišu: “On je naš ponos, a ovime je pokazao koliki je čovjek” (FOTO)

Bh. reprezentativac Edin Džeko još jednom je pokazao zbog čega je jedan od omiljenih fudbalera u našoj domovini. Pored činjenice da svojim igrama oduševljava ljubitelje fudbala, Edin i van terena pokazuje svoju veličinu.

Naime, naš fudbaler odlučio je tokom mjeseca Ramazana, dres sa svojim potpisom pokloniti efendiji Esedu Ahmišu.

Ovu lijepu vijest na svom Facebook profilu podijelila je Esedova supruga Mahira, koja je naišla na oduševljenje svih prijatelja, te pratilaca porodice Ahmiš.

Portal Hanuma.ba odlučio je kontaktirati Mahiru te ovu lijepu priču podijeliti sa našim čitaocima.

Na samom početku razgovora Mahira nam kazuje kako je tokom jedne ramazanske noći od Jasmina Ligate stigla poruka.

“Jasmin nas je kontaktirao te iskazao želju da nas počasti iftarom. Na prvu, mi nismo ni znali da je Jasmin ustvari PR našeg reprezentativca Edina Džeke. Međutim, u toku razgovora na iftaru, Jasminova prijateljica dotakla se te teme, te smo tako saznali”, ističe za Mahira za Hanuma.ba.

Dodaje nam kako je dres trebao biti iznenađenje tokom tog iftara, međutim, još uvijek nije stigao iz Italije.

Edin i Amra su čuli za nas, te nas prate, a kako nam je Jasmin prenio, kada im je saopštio kod koga ide na iftar, bili su oduševljeni, te odlučili poslati dres“, kaže nam Mahira.

“Ovo nam mnogo znači”

Pitali smo Mahiru i šta za njih predstavlja ovaj gest najboljeg bh. reprezentativca.

“Edina bodrimo kada god njegov tim nastupa, a naročito kada igra reprezentacija. Nebrojeno puta do sada, Amra i on pokazali su koliko veliko srce imaju, što najbolje pokazuje i ovaj gest koji nama mnogo znači. Dresu smo se obradovali više nego bilo čemu drugome. Neke stvari se ne kupuju, a to je insanluk“, kazuje Mahira.

Dodaje i kako jedva čekaju da ih upoznaju, a upravo svoj dolazak najavili su čim dođu u Bosnu i Hercegovinu.

Na kraju razgovora, Mahira je odlučila još jednom zahvaliti se Amri i Edinu.

“Želimo im svu sreću ovog i budućeg svijeta. Ovo je samo još više učvrstilo i povećalo poštovanje i respekt koji smo dosad osjećali prema Edinu. On je ponos naše domovine, a ovim gestom je pokazao i koliki je čovjek”, zaključuje na kraju razgovora za portal Hanuma.ba, Mahira Ahmiš.

Podsjećamo, Esedu je ustanovljena multiple skleroza, neizlječiva bolest, od koje je prvo postao nepokretan, otkazale su noge, zatim mu je slabio vid, onda su otkazale ruke, i sve je otkazivalo jedno po jedno osim ljubavi, ona je bila samo jača.

Uprkos iskušenjima sa kojima se ova porodica nosi, uvijek ćete ih vidjeti nasmijane. Tome svjedoče svi oni koji su ih bar jednom posjetili. Kada vidte snagu i borbu ove porodice, jednostavno shvatite da nemate pravo žaliti se na svaku sitnicu koja vam se dogodi u životu. (Hanuma.ba)

Zanimljivosti

Nakon 26 godina Anisa je ostvarila kontakt sa bratom: “Od jučer više nisam jedinica, ovo je najljepši životni poklon!”

Da nikada ne znamo šta nas čeka sutra, da nam se sve u jednom trenu može promijeniti, najbolje svjedoči primjer Anise Mahmutović iz Sapne koja je jučer po prvi put stupila u kontakt sa bratom koji je tokom ratnih dešavanja otišao u Moskvu sa majkom gdje je i odrastao.

Anisa Mahmutović, 26-godišnja magistrica Žurnalistike, sa adresom u Sapni, jučer je prvi put, nakon 26 godina ostvarila kontakt sa bratom. Ističe kako su osjećaji pomiješani, ali, radost je ta koja preovladava.

Anisa je svoju radosnu vijest podijelila i na Facebook profilu.

“Ovo je moj brat. Da biološki, po ocu. Imao je manje od godine kada je početkom rata s majkom otišao u Moskvu. Do jučer nikad nismo imali kontakt. Rat je pokidao veze. Jučer sam dobila mail iz općine. Moj brat traži moga oca. Ostvarili smo kontakt. Moj brat je stariji od mene 3 godine. Inžinjer je i radi u farmaceutskoj kompaniji. Zove se Miralem. Divan momak. Osjećaji su pomiješani. Radost preovladava. Grad koji sam uvijek željela posjetiti je grad u kome je odrastao moj brat. Ovo mi je najljepši životni poklon. I od 26-te godine nisam jedinica, sad roditelje dijelim sa jednim divnim momkom. Moj otac ima sina inžinjera i kćerku magistricu. Želim da vrisnem i kažem vam ljudi imam brata kojeg sam željela čitav život”, stoji u Facebook objavi.

“Mislili smo da je promijenio ime”

“Kako je rat pokidao sve veze nismo imali načina da ostvarimo kontakt nikakav jer znali smo da je Moskva ogroman grad. Mislili smo da je promijenio ime, nismo znali ništa o njemu. Jučer kad je došao mail, nisam vjerovala”, govori Anisa za portal Hanuma.ba.

Nakon ostvarivanja kontakta putem društvene mreže, stupili su u razgovor, te kako nam ova mlada magistrica žurnalistike ističe, shvatili su da brat Miralem i ona vole iste stvari.

Kaže nam i kako je za sabiranje utisaka prerano.

“Toliko je osjećaja pomiješno da sam ostala bez teksta prvi put u životu“, zaključuje Anisa u razgovoru za portal Hanuma.ba.

Zanimljivosti

10 osobina loših šefova

Moja bivša menadžerkla jednom mi je rekla: “Ako potonem, povući ću te sa sobom.” Rekla je to u vezi lošeg kvartalnog rezultata. Otad više nisam obraćala pažnju na nju. Teško je održati strast prema poslu živom nakon što ti se jednom šefica tako sroza u očima, a dalje može biti samo gore – napisala je.

Njena je objava ubrzo postala viralna na društvenim mrežama, a mnogi su, prenosi Index, na Brižitinom spisku prepoznali neke svoje šefove.

Ovo je njena lista:

1. Mikromenadžment

Najveći neprijatelj kreativnosti i inovacije na radnom mjestu. Uništava povjerenje, a zaposleni se osjećaju skučeno i kao da ih neko guši. Ako si već nekoga zaposlio, pusti ga da odradi svoj posao.

2. Podmetanje zaposlenima

To je ona poznata situacija kad se šef usredsređuje više na slabosti zaposlenog nego na njegove prednosti. Vjerovatno vode popis svih grešaka koje zaposleni napravi. Isto tako, takvi ljudi nikad na zapošljavaju pametnije od sebe jer žele zadržati svoju poziciju.

3. Biranje miljenika

Zapošljavaju i guraju pogrešne ljude, one iz svojih krugova. Nagrađuju uvijek iste zaposlene. Ako im se neko od podređenih suprotstavi, odmah dobije stigmu lošeg timskog igrača.

4. Pripisivanje tuđih zasluga sebi

Loši šefovi će uraditi apsolutno sve da bi se prikazali dobrim i uspješnim pa će tako i ukrasti tuđe dobre ideje i prikazati ih kao da su njihove. ‘Probijanje’ sebe njihov je glavni prioritet.

5. Davanje lažnih obećanja

Svašta će obećati da nagovore zaposlenog da prihvati neki posao ili zadatak. Svoje obećanje gotovo nikad ne ispune.

6. Ne slušaju vas

Ili vas ne slušaju ili samo žele čuti dobre vijesti i potvrdne odgovore, trećeg nema. Različitost mišljenja shvataju lično pa oprezni zaposleni brzo nauče da takva mišljenja ne treba iznositi.

7. Ne brane svoje zaposlene

Za sve loše okrivljuju svoje zaposlene. Jako je demotivišuće raditi za šefa koji ne stoji iza svog tima, a podređeni se u tom slučaju osjećaju jako nesigurno.

8. Prevelika očekivanja/pretrpavanje radnika poslom

Ne slave uspjeh, misle da je to gubitak vremena. Nikad im ništa nije dovoljno dobro. Ne brinu o zaposlenima i zadaju im previše obaveza, zadataka i poslova.

9. Podivljaju kad se stvari ne odvijaju kako bi htjeli

Imaju nisku emocionalnu inteligenciju i zaposleni nauče da se moraju pomjeriti od njih kad nijesu dobre volje. Vrijeđaju radnike, nerijetko ih i rasplaču. Oslanjaju se na strah i zastrašivanje, a zaposleni biraju riječi pred njima.

10. Ne mogu sakriti vlastitu nesposobnost

Prebacuju svoj posao na podređene koji ih s lakoćom obavljaju. Svoju poziciju shvataju kao nešto što se podrazumijeva, a ne kao nešto što treba zaslužiti. Ne znaju dati jasne upute ili komentar.akos.ba

Zanimljivosti

Zašto se jedan čovjek više obradovao rođenju kćerke nego rođenju sinova?

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Spominje se da su se muž i žena dogovorili da ne otvaraju vrata ni jednom gostu koji im dođe i pokuca na vrata, bez obzira o kome se radilo. Nakon izvjesnog vremena na vrata njihove kuće pokucali su muževi roditelji. Muž i žena su se samo pogledali, ali ni jedno ni drugo nisu ustali da otvore vrata, jer nisu željeli prekršiti dogovor. Nije prošlo puno vremena, a na vrata su pokucali ženini roditelji. Muž je pogledao svoju ženu i u njezinim očima je vidio suze, a onda je ona rekla: ”Allaha mi, ja ne mogu izdržati a da ne otvorim vrata svojim roditeljima.” Muž je šutio i ništa nije odgovorio. A onda je njegova supruga ustala i otvorila vrata.

Godine su prolazile i oni su živjeli u sretnom braku. Allah im je podario četiri sina, a zatim su dobili i peto dijete, ali ovaj put su dobili kćer. Otac se mnogo obradovao rođenju ženskog djeteta, pa je priredio veliku gozbu. Ljudi su se čudili njegovom postupku i govorili su mu: ”Šta je razlog tolike radosti zbog rođenja kćerke, nisi se toliko radovao kad su ti se sinovi rađali?”, a on im je odgovorio: ”Nadam se da je to onâ što će mi otvoriti vrata.

svjetlo-dunjaluka

Zanimljivosti

Poučna priča: Kako je džeparoš odlučio da postane inžinjer

Bilo je to odmah poslije rata, negdje na prelazu 1996. i 1997. godine. Odrastajući na Bistriku, učeći još od prije rata „zanat“ od starijih i iskusnijih, Džepko je, kako su ga zvali, postao, zahvaljujući džeparenju po tramvaju glavna tema svoje mahale.

 Na kraju tih devedesetih godina imao je gotovo dvadeset godina, bio je na nekoj svojoj životnoj prekretnici. Završivši srednju školu na jedvite jade, rat mu je bio izgovor za ono što je postao. Sve i da je htio, kao što je većina iz njegove mahale išla na fakultet, nije mogao, jer ne bi bio u društvu koje će ga naučiti da krade.

Sitan, visok jedva stotinu i šezdeset centimetara, sa nekih pedesetak kilograma, kratke i plave kose, ali dovoljno duge da je u desnu stranu blago počešlja, izrazito zelenih očiju, bijelog lica, modrih usana i pravog, na vrhu zaobljenog nosa kao voštana olovka, u očima putnika u tramvaju bio je sve samo ne džeparoš. Kao takav, smiješio se najviše elegantnim gospođama u srednjim godinama, onim na kojima se vidjelo da imaju novca, jer je prije nego bi krenuo u akciju, pažljivo analizirao i najmanji detalj, od cipela, garderobe, torbe, do frizure i šminke, ništa mu nije promicalo.

„Dobar dan gospođo!“ Sa širokim osmijehom pozdravio je ženu koja je stajala do njega, ženu u pedesetim godinama, elegantnog izgleda, dugog crnog kaputa ispod kojeg se nazirala suknja na peglu do ispod koljena, smeđe kose svezane u pundžu, krupnih crnih očiju i izrazito našminkanog lica sa crvenim karminom na tankim usnama. Nosila je kožnu aktovku, ličila je na jednu od onih žena koje su radile u banci: rad, red i disciplina, pogled u daljinu, da se slučajno s nekim ne susretne očima, pravih leđa, ozbiljnog izgleda lica.

„Dobar dan mladiću!“ Odvažno je odgovorila, ali ipak nije mogla sakriti osmijeh pred ovako lijepim momkom, podsjećao je na njenog sina kojeg je izgubila prošle godine.

„Znate“, rekao je uz osmijeh, „zapeo sam u Sarajevu“ i vješto je skrivao čaršijski akcenat, „kasnim na autobus za Mostar odakle trebam u Split, a neki mi je prevarant ukrao novčanik, tako da ne znam šta da radim.“

Pazio je na momenat kada će krenuti u akciju budući da se tramvaj približavao stanici da stane. Ne mogavši da odoli njegovom nevinom pogledu, otvorila je aktovku i krenula da iz novčanika izvadi nešto novca koji bi mu bio dovoljan do Splita, a on je, taman kada je tramvaj otvorio vrata, zgrabio njen novčanik i istrčao. Nestao je u gužvi ljudi, zamakao za prvu zgradu i svaki mu se trag izgubio u sarajevskim uličicama. Žena je u šoku, bez da je išta stigla da izusti, gledala u ljude i mahala rukama, ali uzalud, njega i njenog novčanika nije bilo.

Sačekavši da ga adrenalin prođe, sjeo je u park na klupu tamo oko akšama. Jesen je, godišnje doba koje se igra bojama, lišće je već počelo da opada, šarenilo bilo svuda, a sunce je posljednje zrake bacalo na njegovo nasmijano lice, jedva je čekao da vidi svoj plijen. Izvadio je novčanik i prvo što je vidio je bunt novčanica od kojih je mogao čitav mjesec da živi onako kako je i navikao. Pored slika članova porodice, muža i dvoje djece, našao je ceduljicu fino umotanu. Odmotao je i imao je šta vidjeti: smrtovnica njenog sina, njegovih godina, plave kose i zelenih očiju, kao da je sebe gledao. Na poleđini je pisalo: Mamin nesuđeni inžinjer mašinstva.https://googleads.g.doubleclick.net/pagead/ads?client=ca-pub-6817029787826015&output=html&h=343&adk=2673199636&adf=498962387&pi=t.aa~a.4109560107~i.8~rp.4&w=412&lmt=1616607404&num_ads=1&rafmt=1&armr=3&sem=mc&pwprc=3364227218&psa=1&ad_type=text_image&format=412×343&url=https%3A%2F%2Fakos.ba%2Fpoucna-prica-kako-je-dzeparos-odlucio-da-postane-inzinjer%2F&flash=0&fwr=1&pra=3&rh=319&rw=382&rpe=1&resp_fmts=3&sfro=1&wgl=1&fa=27&dt=1616632031618&bpp=9&bdt=4246&idt=-M&shv=r20210322&cbv=r20190131&ptt=9&saldr=aa&abxe=1&cookie=ID%3D74da239eebc33212%3AT%3D1616631729%3AS%3DALNI_MZwGP-ETxj_jRvPvoaCZ-3WS0SYDA&prev_fmts=0x0%2C412x430%2C412x343&nras=3&correlator=6753837730052&frm=20&pv=1&ga_vid=1388735816.1616630806&ga_sid=1616632029&ga_hid=484430996&ga_fc=0&u_tz=60&u_his=1&u_java=0&u_h=915&u_w=412&u_ah=915&u_aw=412&u_cd=24&u_nplug=0&u_nmime=0&adx=0&ady=3711&biw=412&bih=783&scr_x=0&scr_y=477&eid=31060004%2C44737458%2C31060474%2C44739387%2C21066973&oid=3&pvsid=2109438908772408&pem=357&ref=http%3A%2F%2Fm.facebook.com%2F&rx=0&eae=0&fc=1408&brdim=0%2C0%2C0%2C0%2C412%2C0%2C412%2C783%2C412%2C783&vis=1&rsz=%7C%7Cs%7C&abl=NS&fu=8320&bc=31&ifi=14&uci=a!e&btvi=3&fsb=1&xpc=Sv3e4XnKfJ&p=https%3A//akos.ba&dtd=280

Prvi put u njemu je proradila emocija, kajanje i briznuo je u plač. Suze su po podu padale, natapale su asfalt ispod njega sljevajući se niz bijele obraze, nos mu je počeo da curi, obrisao ga je rukavom i koliko-toliko se dozvao. Stavio je novčanik u džep, pažljivo smotao ceduljicu i otišao kući. Samo je pozdravio roditelje i produžio u svoju sobu. Raspremio se i legao da spava.

Spavao je gotovo do podne. Otac i majka su rano otišli na posao, a on je po običaju ostajao sam. No ovoga puta umjesto što bi otišao da jede, uradio je nešto drugo. Spakovao je torbu sa garderobom, neseser za ličnu higijenu i dokumente. Napisao je pismo za roditelje i ostavio ga u dnevnom boravku na stolu. Trčeći je stigao taksi i otišao na autobusku stanicu, kupio kartu za Mostar i za tri sata već je bio tamo. Na putu za Mostar saznao je da ima odmah autobus za Split, tako da je samo desetak minuta vremena imao da kupi kartu i presjedne. Kasno u noć je stigao u Split. Odsjeo je u motelu blizu autobuske stanice. Srce mu je lupalo kao nikada u životu, ti otkucaji srca i napad adrenalina ni po čemu nisu ličili na trenutke kada bi ukrao neki novčanik. Ovo je bio poseban osjećaj.

Skupio je potrebnu dokumentaciju, otišao je na Mašinski fakultet, predao papire za vanredan studij i kroz par dana je saznao da je primljen. U međuvremenu je našao smještaj, čuo se sa roditeljima i objasnio im situaciju. Bili su ljuti što je otišao bez pozdrava, ali u isto vrijeme sretni što je njihovo dijete konačno odlučilo da postane čovjek. Do jučer je njihov Damir bio besposličar, a danas već na putu da od svoga života učini nešto.

Morao je otići iz Sarajeva. Morao je da ispravi najveću grešku koju je učinio u životu, grešku koja će ga ipak natjerati da sredi svoj život i krene pravim putem.https://googleads.g.doubleclick.net/pagead/ads?client=ca-pub-6817029787826015&output=html&h=343&adk=2673199636&adf=2842264951&pi=t.aa~a.4109560107~i.12~rp.4&w=412&lmt=1616607404&num_ads=1&rafmt=1&armr=3&sem=mc&pwprc=3364227218&psa=1&ad_type=text_image&format=412×343&url=https%3A%2F%2Fakos.ba%2Fpoucna-prica-kako-je-dzeparos-odlucio-da-postane-inzinjer%2F&flash=0&fwr=1&pra=3&rh=319&rw=382&rpe=1&resp_fmts=3&sfro=1&wgl=1&fa=27&dt=1616632031618&bpp=13&bdt=4246&idt=13&shv=r20210322&cbv=r20190131&ptt=9&saldr=aa&abxe=1&cookie=ID%3D74da239eebc33212%3AT%3D1616631729%3AS%3DALNI_MZwGP-ETxj_jRvPvoaCZ-3WS0SYDA&prev_fmts=0x0%2C412x430%2C412x343%2C412x343&nras=4&correlator=6753837730052&frm=20&pv=1&ga_vid=1388735816.1616630806&ga_sid=1616632029&ga_hid=484430996&ga_fc=0&u_tz=60&u_his=1&u_java=0&u_h=915&u_w=412&u_ah=915&u_aw=412&u_cd=24&u_nplug=0&u_nmime=0&adx=0&ady=5211&biw=412&bih=783&scr_x=0&scr_y=477&eid=31060004%2C44737458%2C31060474%2C44739387%2C21066973&oid=3&pvsid=2109438908772408&pem=357&ref=http%3A%2F%2Fm.facebook.com%2F&rx=0&eae=0&fc=1408&brdim=0%2C0%2C0%2C0%2C412%2C0%2C412%2C783%2C412%2C783&vis=1&rsz=%7C%7Cs%7C&abl=NS&fu=8320&bc=31&ifi=15&uci=a!f&btvi=4&fsb=1&xpc=BE8A92K2uM&p=https%3A//akos.ba&dtd=295

„Poštovana gospođo Marija. Ne postoje riječi kojima bih vam se izvinio za ono što sam vam uradio prije nekoliko dana. Jednostavno, cijeli moj život je bio pogrešan, sačinjen od bezbroj pogrešnih odluka i poteza, lutao sam bez cilja, živeći od danas do sutra. Onog momenta kada sam otvorio vaš novčanik i ugledao smrtovnicu vašeg sina shvatio sam zašto ste me gledali majčinskim pogledom. Šaljem vam vaše dokumente, šaljem vam i novac koji je bio u njemu, jer meni taj novac nije potreban. Gospođo Marija, želim da vam kažem, džeparoš će postati inžinjer mašinstva! Neizmjerna hvala vama, što ste me natjerali da započnem novi život.“

U potpisu, Damir.

Nije dugo trebalo da poštar donese Damirovo pismo. Ubacio ga je u sandučić i produžio dalje. Kao i obično, Marija će vraćajući se sa posla provjeriti poštu, nahraniti mačku koja se motala po njihovom stubištu i laganim korakom tih desetak stepenica preći i ući u stan. Začudila se kada je vidjela da je pismo stiglo iz Hrvatske, naslovljeno na njeno ime. Polahko ga je otvorila i ugledavši svoje dokumente nakratko je ostala bez daha. Čitavši pismo oči su joj se napunile suzama, da bi potom, baš kao i Damiru onog dana kada je u parku plakao, počele da se slivaju niz lice i na ručno tkani perzijski tepih. U jednom ga je dahu pročitala, nasmijala se i obratila mužu koji je kuhao čaj: „Davore, naš Danijel će ipak postati inžinjer…“

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza