Islam

Poslanikov savjet Ebu Zerru

Ibn Hibban u svom Sahihu bilježi predanje od Ebu Zerra, radijallahu anhu: “Rekoh: ‘Allahov Poslaniče, uputi me na djelo koje ako ga čovjek uradi uvest će ga u Džennet.’ On odgovori: ‘Neka vjeruje u Allaha.’ Ja ponovo upitah: Allahov Poslaniče, s vjerovanjem slijedi i djelo.’ Poslanik odgovori: ‘Neka udjeljuje od onoga čime ga je Allah opskrbio.’ Rekoh: Ako je i sam bijednik bez ičega!?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Neka svojim jezikom govori samo dobro.’ Ja ponovo upitah: Ako je nevješt u govoru?’ Poslanik odgovori: ‘Neka pomogne čovjeku kome je nanesena nepravda.’ Ja ponovo upitah: Ako je slab i nejak da mu pomogne?’ ‘Neka pouči neznalicu.’ odgovori Poslanik. Ja ga ponovo upitah: Ako je i sam neznalica?’ Tada se Poslanik okrenu prema meni i reče: ‘Zar ne želiš da učiniš svom prijatelju makar malo dobra!? Neka poštedi ljude svoje zlobe.’ Ja sam na to uzvratio: Allahov Poslaniče, sve je to lahko!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, koji god čovjek praktikuje neku od ovih vrlina želeći ono što je kod Allaha, ona će ga na Sudnjem danu prihvatiti za ruku i uvest će ga u Džennet!'” (Ibn Hibban, 374.)

Prenosi se da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, rekao: ”Oporučio mi je moj prijatelj Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sedmero: da volim siromahe i da im budem blizak, da gledam u onog koji je ispod mene po bogatstvu i ugledu, a ne onog ko je iznad mene, da održavam rodbinske veze i sa onima koji ih kidaju, da mnogo izgovaram riječi ‘la havle ve la kuwete illa billah’, da govorim istinu makar mi bila gorka, da se u ime Allaha ne bojim ničijeg prijekora i da, ako mogu, od ljudi ništa ne tražim.” (Ahmed i Taberani)

Ebu Zerr prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Preporučujem ti bogobojaznost od Uzvišenog Allaha, jer to je zaista vrhunac svakog posla, i dužnost ti je učenje Kur’ana i spominjanje Allaha – zikr, pa zaista taj zikr je tebi svjetlo i na nebu i na zemlji. Dugo i mnogo šuti, osim kada se radi o dobru, pa zaista šutnja odgoni šejtana od tebe i pomaže ti u stvarima tvoje vjere. Čuvaj se pretjeranog smijeha, jer smijeh umrtvljuje srce i odstranjuje svjetlo tvoga lica (stid). Dužnost ti je džihad – borba na Allahovom putu, a to je zaista mnoštvo mojih sljedbenika. Voli siromašne i sjedi s njima. Gledaj u onoga ko je slabijeg imovnog stanja od tebe, a ne gledaj u onoga ko je nad tobom, pa zaista je to bolje za tebe da ne omalovažiš blagodati Allaha koje ti je dao. Poštuj svoju rodbinu iako oni tebe napuste. Reci istinu iako je gorka. Ne plaši se na Allahovom putu nikakva koritelja. Tvoje mahane i nedostatci koje znaš da imaš kod sebe, neka budu tvoja glavna briga da ih ispraviš, i to neka te spriječi od ljudi i njihovih mahana, i ne budi revnosan (preozbiljan ili ljut) na njih u onome što činiš. Čovjeku je dosta mahana da ima osobine: da primjećuje kod ljudi ono što ne primjećuje kod sebe, da se stidi samo ljudi zbog ružnog djela u koje je zapao, i da uznemiruje svoga druga s kojim sjedi. O Ebu Zerre! Nema pameti kao što je promišljenost, i nema suzdržljivosti (tj. čuvanja od zabranjenih stvari iz bogobojaznosti) kao što je odustajanje od istih, i nema časti kao što je ljepota ponašanja.” (Taberani i Abd ibnu Humejd u svom tefsiru, – hasen)

Ebu Zerr prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Preporučujem ti bogobojaznost od Uzvišenog Allaha u tajnosti i javnosti. Kada učiniš zlo, učini i kakvo dobro poslije toga. Nemoj ni od koga ništa tražiti. Ne preuzimaj na sebe emanete (povjerene stvari), i ne sudi među dvojicom.” (Ahmed, – sahih)

NUM

Zanimljivosti

Kako pomoći djetetu da prihvati gubitak bliske osobe?

Samo iskreni odgovori na pitanja djece i mladih, kao i autentično ponašanje u situaciji tugovanja, mogu biti od koristi i pomoći djetetu

Da li je neophodno konsultovati stručnjake u slučaju gubitka roditelja tokom djetinjstva ili adolescencije, i da li na savjetovanje ide odrasla osoba ili dijete?

Preporučljivo je, ali ne i obavezno. Mnoge dileme, teškoće i aktuelni problemi tog tipa mogu da se riješe u krugu porodice, uže i šire grupe socijalne podrške, koju čine osobe od povjerenja, bliske djetetu (drugi roditelj, bliski rođak, staratelj, porodični prijatelj, porodični ljekar i sl.), za koje se procjenjuje da posjeduju kapacitet da se uključe u riješavanje poteškoća, i da pruže adekvatnu pomoć i podršku djetetu. Ukoliko porodica odluči da konsultuje stručnjaka, na savjetodavni razgovor uvijek dolazi dijete ili adolescent u pratnji odrasle osobe ili zvaničnog staratelja.

Da li sa djecom treba biti iskren, u kojoj mjeri, i na koji način?

Djetetu je neophodno reći istinu, a pritom, informacije i pristup tokom razgovora, prilagoditi uzrastu, njegovom ličnom senzibilitetu i individualnim karakteristikama, poštujući istovremeno porodični stil, životne okolnosti, ali i model funkcionisanja porodice (kulturološki obrazac). Stručnjak daje savjet odraslima koji su u pratnji , a inicijativu za razgovor i saopštavanje informacija preuzima osoba koja je djetetu bliska, u koju dijete ima najviše povjerenja, i u čijem prisustvu će se, po procjeni porodice, dijete osjećati najsigurnije.

Samo iskreni odgovori i istina o događaju mogu sačuvati odnos povjerenja koju odrasla osoba ima sa djetetom. Sve druge opcije dovode u pitanje takav odnos. Dakle, ključna reč je povjerenje, koje se ne smije dovesti u pitanje, jer se dijete u takvom odnosu ne bi više osjećalo sigurno. Dijete bi trebalo da ima povjerenja u odraslu osobu drugi roditelj, nana, dedo, tetka, amidža, dajidža itd., koji se dalje stara o njemu, vodi ga, pruža podršku u procesu tugovanja, nudi najadekvatniji model za prevazilaženje teškoća u svakodnevnom funkcionisanju, nakon gubitka, te pomaže djetetu da izrazi svoju tugu na prirodan i za njega/nju, prihvatljiv način, kako bi spontano i prirodno uspjelo da prevaziđe kako prvu, najtežu fazu tugovanja, tako i sve ostale.

Da li je u redu pred dijecom pokazivati svoje emocije ili ipak biti pozitivan?

Naravno da je u redu pred djecom ispoljiti svoje emocije, objasniti osećanja, zašto smo tužni, šta je tuga, kada se pojavljuje, u kojim situacijama, i staviti sve u realna kontekst, normalizovati sopstvena osjećanja, i dati djetetu dozvolu da ispolji sve što osjeća u datom momentu. Jer, tako učimo dijete da je potpuno prirodno biti tužan kada izgubimo nekoga ko nam je bio važan u životu i koga smo voljeli. Možemo u toj situaciji i pomoći djetetu da ispolji svoje osjećanje tuge, jer zajedno je lakše…na isti način dajemo dozvolu i za ostala osjećanja, pružajući podršku na ovaj način, i edukujući dijete, istovremeno, u kojim situacijama je koja emocionalna reakcija prirodna i potpuno u redu. Kada objašnjavamo emocionalne reakcije mi djetetu pomažemo da bolje razumije i naše ponašanje, da ne bude zbunjeno ili uplašeno, da ne ojseća krivicu, zbog ponašanja odraslih. Dijeca često pomisle da su nešto skrivila, pa su odrasli zato ljuti, uplašeni ili tužni. Nije način, da krijemo osjećanja, maskiramo, minimiziramo, negiramo, tj. da ostavljamo utisak da naše ponašanje i ono što govorimo, nije u skladu. Takođe, nije prirodno da budemo raspoloženi, ako smo izgubili nekog dragog i bliskog. Najispravnije je da objasnimo svoja osjećanja, tako dijete dobija poruku da mu vjerujemo, da smo iskreni i da može da se osjeća sigurno pored nas.

Od koje godine dijete može da shvati pojam smrti?

Puno značenje pojma smrti, kao i svih ostalih apstraktnih pojmova, moguće je postići u periodu između 10 i 12 god., sa završetkom faze razvoja formalno-logičkih operacija, tj. apstraktnog mišljenja, kod većine djece, urednog razvoja.

U kom uzrastu bi trebalo da djeca prisustvuju dženazi, a do kog uzrasta ne?

Savjet stručnjaka je da dijete od 5. godine može da se vodi na ispraćaj preminule osobe , ali obavezno uz pratnju odrasle osobe, bliske djetetu, koja se o dijetetu i stara. Takođe, neophodna je adekvatna priprema djeteta za ovakve događaje, a razgovor, tim povodom bi trebalo da bude prilagođen uzrastu.

Da li postoji mogućnost da dijete oseti krivicu? Na koji način je to moguće spriječiti?

Moguće je da dijete oseti krivicu, da bude zbunjeno i da ne može da shvati ponašanje odraslih u takvim situacijama, što se često dešava u našim uslovima, jer odrasli imaju pogrešna uvjerenja o tome kako bi trebalo da zaštite dijecu od teških informacija i od ovakvih životnih događaja. Takođe, zbog problema sa sopstvenim emocijama, odrasli bliski dijetetu, često nisu u situaciji da obave najadekvatniju pripremu za predstojeće događaje i situacije povodom porodičnog gubitka i procesa tugovanja. Zato se i preporučuje konsultacija stručnog lica i odlazak u savjetovalište, na razgovor sa psihologom.

Samo iskreni odgovori na pitanja dijece i mladih, kao i autentično ponašanje u situaciji tugovanja, mogu biti od koristi i pomoći, uz sva nastojanja odraslih da uspostave kontrolu nad sopstvenim reakcijama, kako bi se predupredile potencijano ekstremne i dramatične reakcije u prisustvu djeteta.

Dijete mlađe od pet godina ne može da shvati pojam smrti, kao starija djeca, to smo već napomenuli. Smrt shvata kao privremeni odlazak bliske osobe, uz očekivanje da se ona ponovo vrati. Na ovom uzrastu smrt se doživljava kao reverzibilna pojava, odnosno dijete očekuje da draga osoba može da se vrati nakon smrti (kao u crtanim filmovima i bajkama-junaci umiru i ponovo oživljavaju). Mišljenje ima karakter magijskog.

Smrt kao kraj života je pojam koji ni dijeca predškolskog uzrasta ne mogu da razumiju, jer je njihovo mišljenje još uvijek na konkretnom nivou. Nije preporučljivo reći da je neko „otputovao“, da je bio bolestan ili da je otišao, iz nepoznatog i nejasnog razloga. Trebalo bi da budemo obazrivi sa izborom riječi i izraza, da damo jasne i konkretne odgovore. Ovakve formulacije se predlažu kao najprimjerenije na pomenutom uzrastu. Sve drugo bi moglo dodatno da zbuni i uplaši dijete, ili da dovede do toga da se osjeća krivim za „odlazak“ drage osobe, jer nije nešto dobro uradilo, nije bilo poslušno, jer ga onaj koji je „otišao“ više ne voli, nije bilo vrijedno ljubavi drage osobe, kad ga je tako napustio, itd.

Ako navedemo bolest kao razlog i uzrok smrti, trebalo bi da objasnimo da ne dovodi svako bolesno stanje do smrtnog ishoda-jer i dijete može da bude bolesno, ili neko od odraslih, u perspektivi, tako da bi trebalo objasniti kako, i koje bolesno stanje dovodi do smrti, u čemu je razlika, u odnosu na godine, starost, nesretan slučaj, smrt i slične pojave, na način koji je primjeren dijetetu. Odrasli često koriste izraz „zaspao/la“, što može kod djeteta da dovede do pojave strahova vezanih za spavanje …iz navedenog vidimo da je važno dobro se pripremiti za pitanja koja nam dijeca i mladi, svih uzrasta, mogu postaviti, na ovu temu.

Tek oko desete godine godine djeca počinju da shvataju konačnost smrti kao pojave, da je to dio životnog ciklusa, te da smo svi smrtni, kao bića.

Porodica bi trebalo da pripremi djete za ovakve situacije, zavisno od uzrasta, od nivoa kognitivne, emocionalne i socijalne zrelosti, stepena bliskosti sa preminulom osobom, kao i u odnosu na reakcije ostalih članova porodice. Dešava se da dijeca ne pitaju ništa. Trebalo bi se prilagoditi trenutku i senzibilitetu djeteta, procjeniti kada je najprimjerenije, i objasniti šta se zapravo dogodilo. Ukoliko dijete postavlja dodatna pitanja, trebalo bi iskazati strpljenje i odgovoriti mu smireno, konkretno i jasno. Malo dijete oseća promjene u ponašanju, kod odraslih i može specifično da reaguje. Neophodno mu je obezbediti da bude kraj osobe koju poznaje, koja je upućena na njega i koja posjeduje kapacitet da u datom momentu obezbjedi dijetetu sigurnost, mir i stabilnost.

Dijeca prolaze kroz proces žaljenja za osobom koje nema više u bliskom okruženju, kao i odrasli, ali na drugi način. Te reakcije mogu ostati neprimjećene od strane porodice koja je zaokupljena sopstvenim tugovanjem. Dijete, verovatno, neće umjeti da verbalizuje svoja osjećanja. Dijeca najčešće pokazuju svojim ponašanjem kako se zapravo osjećaju, samo ih treba pratiti–iskazuju otpor, negativizam i netrpeljivost prema aktivnostima ili osobama koje su na raspolaganju, demonstrirajući bijes, otvoreno tuguju, plaču, povlače se, ili pak, ispoljavaju ravnodušnost i prividnu nezainteresovanost za događaje koji su u toku. Navedene manifestacije ponašanja je moguće registrovati i u populaciji predškolaca i pripadnika školskog uzrasta, ali još češće u populaciji tinejdžera. U tom uzrastu, tugovanje je intenzivnije i često je povezano sa osjećanjem krivice, samooptuživanjem i bijesom, jer bliske osobe više nema, te podsjeća na bunt protiv svega i svih koji su prisutni.

Preporučuje se razgovor i prisjećanje na umrlu osobu, kroz zajedničke uspomene i iskustva, prelistavanje slika i albuma, prisjećanje na rituale, porodične običaje, okupljanja i druženja… Oživljavanje sjećanja pomaže dijetetu da se na trenutak poveže i obnovi prekinuti kontinuitet, sa osobom koja nedostaje, kao i sa sopstvenim iskustvom, što olakšava proces tugovanja.

Proces tugovanja je prirodni proces, koji ne treba spriječavati, ometati, na bilo koji način, zbog vlastitih strahova („nemoj da plačeš, dječaci ne plaču, nisi slabić, moraš biti jak, mama bi sada voljela da budeš raspoložen, tata bi se sada razočarao kada bi vidio kako si tužan“, i slični primjeri pogrešnih instrukcija i nesnalaženja odraslih). Naprotiv, trebalo bi pomoći dijetetu da tuguje, na zdrav način, jer je to prirodno i autentično. Proces tugovanja smanjuje bol i prazninu za osobom koja je smrću istrgnuta iz porodičnog konteksta. Dijete školskog uzrasta može zajedno sa roditeljem da napravi album sa slikama, da se u vidu crteža oprosti sa dragom osobom koja je preminula, da nacrta nešto po sopstvenoj želji. Starijem dijetetu ili mladoj osobi se može ponuditi da napiše pismo u kojem će se obratiti voljenoj osobi, kako bi na taj način saopštili sve što nisu uspeli ili stigli da urade. Također, prisustvovanje ritualima koji se odnose na opraštanje, se preporučuje, uz podršku odraslih, a odlazak na groblje i posjete groblju bi trebalo prilagoditi individualnom reagovanju, potrebama, željama i senzibilitetu dijeteta, tj. mlade osobe, uz prethodni dogovor i kontinuiranu podršku za sve predložene opcije.

Rutina, da ili ne…

Prvih dana dijetetu bi trebalo omogućiti da vrijeme provodi sa svojom porodicom, da bude pošteđeno redovnih obaveza, kao što je slučaj sa ostalim članovima porodice. Čim okolnosti dozvole, dijetetu bi trebalo pomoći da se što brže vrati redovnim obavezama i svakodnevnoj rutini, po ustaljenoj i poznatoj dinamici, jer rutina i svakodnevna dinamika vraćaju osjećaj sigurnosti. Poznati uslovi i okolnosti funkcionisanja pomažu da se uspostavi stabilnost i kontrola nad svakodnevicom, i pored promjena koje su nastupile odlaskom drage, bliske osobe iz našeg okruženja.

„Zašto baš meni?“

Objasniti dijetetu šta je realno, objektivno, i zašto takav način razmišljanja nije dobar, ni za dijecu, ni za odrasle, kuda vodi, na koji način nam odmaže ovakvo razmišljanje…opet, objašnjenja prilagoditi uzrastu. Pratiti dijete, ukoliko se ne snalazite, obratite se stručnjaku!

Da li gubitak roditelja može izazvati patološke posljedice po dalji razvoj dijeteta ili mlade osobe?

Nema pravila, mogućnost uvek postoji, ukoliko postoji i predispozicija za dalju patološku strukturaciju mlade ličnosti, gdje govorimo o događaju kao okidaču za pojavu patološkog procesa. Uz adekvatnu podršku porodice, adekvatno praćenje i zbrinjavanje tokom procesa tugovanja, i nakon toga, uz podršku i konsultaciju stručnih službi, ukoliko se za tako nešto pojavi potreba, mlada osoba može da se razvija neometano u sredini koju su ostali članovi porodice obezbjedili i učinili zdravom za njen dalji razvoj.

Savjet za blisku rodbinu, prijatelje i osobe bliske dijetetu, u takvoj situaciji, je da osluškujući i prateći, i dijete, i sebe, pruže maksimalnu podršku i zaštitu, obezbjede što zdravije uslove za dalji razvoj dijeteta, u svakom smislu, koliko god je to realno i u njihovoj moći, a ukoliko naiđu na poteškoće i ne budu mogli da riješe problem samostalno, uvijek ih ohrabrujemo i pozivamo da se obrate stručnom licu i stručnim službama, za pomoć.

Piše: Kisić Tatjana, specijalista medicinske psihologije

Tekst napisan u saradnji sa Razvojnim centrom za djecu i odrasle “Faktor”

Foto: Pixabay

Izvor: Detinjarije.com

Islam

Živjeti sretnije – je li moguće?

Istina je ustvari da žene najčešće muče i slome unutrašnji neprijatelji. Čuvajte se unutrašnjih neprijatelja. Kada se oni pobijede, sve ide nabolje.

Za sreću vam je potrebna vjera koja ruši svaku prepreku, svaki strah, svaku tugu i gradi snagu, pouzdanje, smirenost i sreću. Izvor svakog dobra sreće i prosperiteta je vjera, izvor svake nesreće je sumnja. Vjera će probuditi sve dobro u vama, vjera će probuditi samilost i ljubav, sumnja će probuditi strah a strah će vas učiniti nesretnima i uništiti.

Robertson kaže:“Vjerovati znači biti sretan. Sumnjati znači biti žalostan. Vjerovati znači biti jak. Sumnja susteže energiju. Vjerovanje je snaga. Samo ako čovjek snažno vjeruje, može da bude veseo.”

Ako želite sreću, probudite jednu u sebi. S vama sve ima drugačije značenje. Ono koje mu vi date. Postoji samo jedan razlog zašto si tu gdje jesi – to si ti. Postoji samo jedan razlog zašto se tako osjećaš – to si ti. Postoji samo jedan razlog zašto – uvijek si to ti. Potraži razloge u sebi i popravi ih. Sve dolazi kroz tebe i prolazi kroz tebe dobijajući interpretacije koje ti izabereš.

Kako živjeti sretnije?

Nemoj čekati da ti sve bude potaman, pa da budeš sretna.

Ne povlači se pred izazovima.

Nemoj čekati da te prepoznaju i uvaže tvoj trud i tvoju dobrotu, pa da budeš sretna.

Ne daji svoju sreću u tuđe ruke.

Ne traži odobravanja i pohvalu od drugih.

Nemoj čekati ostvarenje sna, pa da budeš sretna, uživaj u svakom koraku dok ostvaruješ san.

Nemoj čekati drugi dan, drugo vrijeme, pa da budeš sretna. Sad budi sretna.

Istina je ustvari da žene najčešće muče i slome unutrašnji neprijatelji. Čuvajte se unutrašnjih neprijatelja. Kada se oni pobijede, sve ide nabolje.

Možeš da budeš sretnija nego što si trenutno i možeš da se osjećaš bolje. Kako?

Pomjeri fokus. Budi zahvalna. Odbaci svaku misao straha, odbaci svako analiziranje zašto se nešto desilo, šta je ko rekao i zašto je nešto rekao. Odbaci sve suvišno što te rastužuje. Broji blagodati. Želiš li sreću? Želiš da ti se povećaju blagodati i da dobiješ ono što nemaš? Budi zahvalna. Zahvalnost tjera tugu.

Ako kažete da ćete biti sretne kad… vi sreću čekate, umjesto da je živite sada. Ako kažete da ćete biti sretne kad dobijete posao, kad budete imale ovo ili ono, kad upoznate ljubav svog života, kad… i tako unedogled.

Čuvajte se tog kad. Kad, ako ne sad? Ako budete čekale da okolnosti budu potaman, da vi nešto poduzmete – načekat ćete se. Ne čekajte na svoje čudo, radite da to čudo dovedete u svoj život. Ne čekajte ništa. Svemu idite u susret. Nema tamo nikoga vani ko će vam dati uspjeh. Nema tamo nikoga vani ko će vam dati nešto, ako ne znate šta je to tačno što vi želite, ako niste spremne da radite na tome i ako će vas i najmanja prepreka odvratiti od cilja i učiniti da odustanete. Probudite se i probudite snagu u sebi. Ni od koga ne očekujte ništa, osim od sebe. Sve se daje prema vašem traženju, radu i vjeri.

Žene se uglavnom sapliću o vlastita, samonametnuta ograničenja i nije ni čudno što tako malo njih ostvaruje svoje ciljeve kada je osnovno na tom putu – pobijediti sebe, pobijediti vanjske prepreke, vanjske kritičare i sve one osobe i dobronamjerne i nedobronamjerne koje sputavaju njihov duh i nastoje ga umanjiti i strpati u kalup koji njima odgovara. Vi ste rođene slobodne i imate pravo na slobodu duha i izbore, posebno ako ćete tim izborima činiti dobro sebi i drugima, ako ćete poboljšati sebi život. Hrabro stanite iza onoga što želite. “Raspravljajte se za mogućnosti, ne za ograničenja.” (Alan K.)

Prestanite da razmišljate na stari način i osjećate na stari način. Prestanite da pričate na stari način o sebi i drugima. Odustanite od starog načina razmišljanja ili reagovanja, djelovanja, a onda svjesno izaberite nove misli, emocije i reakcije. Tad se sve mijenja. Tad ćete živjeti sretnije.

Naviknite oči da gledaju dobro i dobru ćete svjedočiti. Naviknite um da traži dobro i dobru ćete svjedočiti. Naviknite jezik i ruke na dobro i dobro će vam biti drug. Kad su vam misli, emocije i djela dobri, život će vam biti dobar. Želite promjenu? Prvo se vi promijenite. Korak po korak, u sebi. Vi to možete. Ovo je vaš život i nikome ne dozvolite da vam uskraćuje sreću. Pa ni sebi.

Tehnika: Uradimo sada. Uradite ono što želite bez odugovlačenja. Recite samoj sebi: Hajde da to uradimo! Ne čekajte potvrdu misli, jer ako počnete razmišljati, počet ćete se kolebati. Samo uradite! Najbolji dan da se nešto uradi je danas, najbolji trenutak – sada. Ne čekajte da se osjećate dobro da biste nešto odradile. Osjećat ćete se dobro i produktivnije. Oklijevanje je štap šejtanov. “Dokle god neki ljudi budu oklijevali, sve dotle ih Allah unazađuje.” (Muslim) Ne oklijevajte, budite odlučne i nepokolebljive. Vaša hrabrost, vaša vjera i upornost će biti nagrađene.

Afirmacija: Ja sam sposobna, vrijedna i mogu ja to. Ja ću proći kroz ovo sa vjerom i pobijedit ću. Bog je Moja snaga i sa Bogom sve mogu. U vjeri je moja sreća. Vjera mijenja stvari. Vjerujem da ću uskoro vidjeti izlaz i idem prema njemu. Sve je uredu. Bog mi otvara i zatvorena vrata. Bog je moj Zaštitnik i moj Pomagač. Bog je izvor moje sreće. Sa Njim sam sretna i sa Njim moja tuga nestaje, moji strahovi nestaju i Bog je moja snaga i moja sreća.

Piše: Alma Taletović

Odlomak iz knjige Sretna žena

akos.ba

Islam

Zaista je stid dio vjere

Zaista je stid dio vjere”. (1-516)

Porijeklo hadisa

Ovaj hadis prenose Šejhan, Buhari i Muslim, te Tirmizi od Ibn Omera. Sujutija ga ubraja među mutevatir predaje.

Povod nastanka

U djelu “El-Džamiul-Kebir” bilježi se predaja od Hasana Basrije i Ebu Bekra kako je Poslanik čuo nekog čovjeka da prekorava svog brata zbog toga što je previše stidan. Poslanik mu je prišao i rekao prednji hadis.

Komentar

O stidu kao vrlini a nikako kao negativnosti bilo je govora u hadisu broj 90. Ono što je najbitnije ovdje spomenuti, jeste činjenica, da islamsko učenje posebno nauka o odgoju, njeguje stid kao lijepu osobinu koja pomaže u odgajanju mladih. Jer, da nije stida šta bi neki ljudi ili djeca radili. Koliko je Poslanik vodio računa o ovome vidjet ćemo iz nekoliko predaja koje ćemo samo navesti, a čitaocu ostavljamo da o njima razmisli.

“Stid je sav od dobra (Muslim).
“Stid donosi samo dobro” (Buharija).
“Stid je dio vjere” (Buharija).
“Svako ima svoju etiku, etika islama je stid”
(Ibn Madže). “Stid je nakit onoga ko ga ima” (Tirmizi).
“Da ne bi stida savladala bi me laž” (Buharija).
“Četiri stvari su sunnet svih pejgambera: stid, miris, misvak i ženidba” (Tirmizi).
“Imaju dvije osobine koje Allah posebno voli: stid i blagost” (Ibn Madže).
Izvor: Povodi nastanka nekih hadisa

Autor: Mirsad Mahmutović

Za Akos.ba izdvojila i priredila: Elmedina R.

Region

BOKSER MIRSAD ČEBO POKREĆE HUMANITARNU AKCIJU ZA LIJEČENJE DJEVOJČICE NEJLE

Bosanskohercegovački bokser Mirsad Čebo u narednom periodu pokrenut će veliku akciju za liječenje osmogodišnje djevojčice Nejle Alibašić.

Naime, kada je u 2017. godini kroz razne humanitarne akcije javnost saznala o slučaju djevojčice Nejle Alibašić, kojoj je dijagnosticiran neuroblastom, agresivni maligni tumor s veoma čestim metastazama koji se najčešće pojavljuje kod djece, mnogobrojni mediji, javne ličnosti i humanitarne akcije pokrenuli su se kako bi se osigurala sredstva potrebna za izmještanje Nejle u veće medicinske centre u Evropi.

Zbog veoma teškog stanja (stadij 4, infiltracijom koštane srži) i progresa bolesti tada je hitno podvrgnuta hemoterapijama i osiguran je novac za Nejlino liječenje u inozemstvu.

Nakon dvogodišnje hrabre borbe i raznih tretmana, konstatirano je da u Nejlinom tijelu nema više aktivnih kancerogenih ćelija, što dalje omogućava pristup transplantaciji matičnih ćelija.

Nejla se ove godine vratila kući u BiH, ali sreća nije bila na njenoj strani. Nakon relapsa bolesti ona je podvrgnuta prvoj operaciji u maju ove godine, a rezultati nisu bili ohrabrujući. Druga operacija u julu ove godine ipak je rezultirala pozitivnim ishodom. Njen oporavak protiče uredno.

Od prošlog mjeseca su u toku nove zaštitne terapije kombinirane s imunoterapijama, uz RIST-protokol koji traje 24 mjeseca.

Kako prvi i drugi ciklus traju šest mjeseci s cijenom od 41.650 eura, Nejli će opet biti potrebna pomoć dobrih ljudi ove zemlje, a uzimajući u obzir da je Nejlina mama učiteljica u osnovnoj školi u Velešićima, u sarajevskoj općini Novo Sarajevo, novu veliku humanitarnu akciju u narednom periodu pokrenut će Mirsad Čebo, profesionalni bh. bokseri i trener bh. juniorske boks reprezentacije, koji, također, dolazi iz Velešića u Novom Sarajevu.

Njegova bokserska akademija “Mirsad Čebo”, koja je samo u pola godine postojanja iznjedrila dva državna prvaka u olimpijskom boksu, uz veliku podršku prijatelja udruženja, između ostalog dopredsjedavajućeg Općinskog vijeća Novo Sarajevo Edina Rovčanina, u narednom periodu organizirat će brojne aktivnosti koje će imati za svrhu da se što više ljudi i institucija uključi u ovu akciju te da se prikupe sredstva koja su potrebna za plaćanje aktuelnih tretmana djevojčice Nejle, koja je u posljednje dvije godine pokazala veliku upornost i borbenost.

– Jedan od članova kluba mi se obratio, dijete Velešića, mog naselja, i rekao da je dijete njegove nastavnice veoma bolesno i da je potrebna pomoć za liječenje. Tako sam odlučio da ću pokrenuti jednu veću humanitarnu akciju i to će mi biti prioritet i glavni cilj u narednom periodu – istakao je bh. bokser Mirsad Čebo.

U servisiranju navedenih troškova možete pomoći kroz donacije na račune koje su otvorili Nejlini roditelji:

Za BiH:

Banka: BBI Sarajevo

Korisnik: Mirnes Alibašić

Adresa: Omladinska 3, 71320 Vogošća Sarajevo, BiH

Svrha: Pomoć Nejli Alibašić

Br. Računa: 141 306 131 148 40 02

INO uplate:

Banka: BBI Sarajevo

IBAN: BA39 141 306 132 063 3527

SWIFT: BBIBBA22XXX

Uplate iz Austrije i EU mogu se vršiti i na račun otvoren u Austriji:

Konto: Spendenkonto fùr Nejla

Bank: HYPO NOE Landesbank

Svrha: Spende fùr Nejla

IBAN: AT98 5300 0025 5400 2938

BIC: HYPNATWW

Paypal account: alimirnes2015@gmail.com