Zanimljivosti

Prof. dr. Edin Suljagić: Šminkom s pijace riskira se infekcija, na dezodoransu važno je čitati sastojke

Prof. dr. Edin Suljagić jedan od najcjenjenijih dermatologa u Bosni i Hercegovini, ali i van granica naše zemlje. Specijalista dermatologije postao je 1997. godine, a tokom tog perioda znanje je stjecao u najpoznatijim evropskim dermatološkim centrima. Doktorsku disertaciju, pod nazivom “Utjecaj psihičkih faktora na nastanak i tok psoriasis vulgaris”, odbranio je 1999. godine.

Učestvovao je na brojnim kongresima dermatovenerologa u Zagrebu, Ljubljani, Ženevi, Minhenu, Budimpešti, Parizu, Londonu odakle se vraćao sa nagradama za najbolje prezentacije.

Danas je profesor na Katedri za dermatovenerologiju Medicinskog fakulteta u Tuzli.

Na pitanje – gdje je danas dermatologija u Bosni i Hercegovini, odgovara da nismo bolji od susjeda, ali ni lošiji, što je puno važnije.

– Krenuo bih od madeža, jer su oni danas u fokusu interesovanja dermatologa širom svijeta. Dermatoskopija je jedna od metoda koja je veoma razvijena, jer bez nje nemoguće je identificirati pojedine tumore i madeže koji prijete da prerastu u kancerogenu tvorevinu. Sarajevo ima dermatoskop, ali i dosta doktora nauka koji redovno posjećuju kongrese i veoma su agilni, i prema mojim saznanjima, kada je riječ o dermatoskopiji i metodama identifikacije, tu smo rame uz rame sa Zagrebom i Beogradom – kaže Suljagić na početku razgovora za Faktor.

U čemu kaskamo za renomiranim svjetskim dermatološkim centrima?

– Po meni to je dermatopatologija, jer nam u toj oblasti fali još stručnjaka koji bi radili kao patolozi i koji bi uz prisustvo elektronske mikroskopije te drugih tehnoloških mogućnosti mogli raditi ono što je danas praksa savremenih centara u svijetu. Stanje bi moglo biti bolje i u domenu alergologije, alergoloških testiranja i jednog čitavog niza analiza. Kod nas nisu još stigle i neke terapije koje se rade u svijetu, kao što je fototerapija. No, kada je riječ o privatnoj praksi, stvari su drugačije. Sa sigurnošću mogu reći da se odlično nosimo sa evropskim centrima. Danas sve što možete dobiti u Beču ili u Trstu, a u domenu je laserske dermatologije, možete dobiti i u Sarajevu ili u Tuzli.

Revolucija u laserskoj tehnologiji znatno je utjecala na medicinu u cijelosti, a naročito na korektivnu dermatologiju.

– Kada je riječ o domenu interventne dermatologije, ona je pripala privatnoj praksi, jer se radi o uređajima koji na neki način prevazilaze osnovni oblik zdravstvenog osiguranja, jer se u najvećem broju slučajeva ne radi o patološkim, nego o estetskim promjenama na koži koje pacijenti traže da se uklone. U većini slučajeva, u posljednjih desetak godina, na to otpada većina mog posla. Nabavkom lasera, kao nečega što je u dermatološkoj praksi postala neminovnost, ako želite riješiti određene probleme na koži, ušli smo u sferu tzv. laserske dermatologije koja rješava probleme kapilara na licu, urođenih krvnih madeža, odnosno promjena koje su bazirane na vaskularnim smetnjama, pigmentnih promjena, uklanjanja tetovaža i bradavica, upala folikula… Jednostvano ne postoji nijedan novi laser na zapadu, a da ga mi nemamo.

Kako ste se razvijali i šta je to što se promijenilo kada je riječ o Vašem pogledu na struku?

– Ono što se promijenilo u zadnih 20-tak godina u dermatologiji definitivno je – tehnologija. Navešću jednostavan primjer. Na kraju 20. stoljeća oko 90 posto svih problema u ovoj oblasti medicine nisu se mogli riješiti. Danas se oni, zahvaljujući tehnologiji i mogućnošću intervencija na koži, rješavaju bez ikakvih problema.



Kakve promjene uočavate u estetskim trendovima u posljednjih deset godina?

– Estetski pristup korektivne i interventne deromatologije sve je dominantniji i kod nas. Dermatologija se dijeli na dva dijela – jedan je tzv. laserska ili interventna dermatologija kojom se rješavaju kapilari, promjene na koži, pigmentacije, tumori…, a druga je estetska dermatologija koja se prvenstveno bazira na punjače kože, tzv. filere te na korekciju bora, tzv. anti-aging medicinu koja je danas izrazito razvijena i koja predstavlja pravu revoluciju u poređenju sa onim što smo imali ranije.

Šta Vam je najveći izazov u poslu kojim se bavite?

– Za mene je najveći izazov da pacijenta učinim zadovoljnim. U poplavi konkurencije, koja je barem u domenu estetske medicine dostupna na svakom koraku, vjerujte – to je pravi izazov. Međutim, znanje, kvalitet, profesionalizam nešto je što ljudi na kraju prepoznaju i biraju.

Poznati ste po sveobuhvatnom pristupu koji prije svega uključuje – zdravlje kože. Možete li izdvojiti nekoliko tretmana koje biste preporučili baš svakome, a koji su ustvari osnova – zdrave kože?

– Važno je prvo razdvojiti dvije stvari, a to su zdravlje i lijep izgled i jedno bez drugog ne može. Kada je riječ o zdravlju, madeži i mogućnost nastanka malignom melanoma nešto je na šta bismo svi trebali više obraćati pažnju. To znači da bismo svaki dan trebali pogledati svoju kožu, i na uočene promjene odmah reagirati. Pregled madeža, odnosno dermatoskopija jednom godišnje trebala bi postati obaveza svih, isto kao što je postalo uobičajno da izvadite krv kako biste kontrolisali nivo šećera. Kada je riječ o anti-agingu, potreba za lijepim izgledom danas je svakim danom sve prisutnija i kod žena i kod muškaraca. S tim u vezi čišćenje lica i aplikacija maski koje ga njeguju, trebali bi biti svakodnevni rituali svake žene.

Puno je tretmana u anti-aging medicini, ali koji zaista djeluju?

– Svakog pacijenta, prije nego što se pristupi tretmanu, važno je upoznati sa njegovim mogućnostima. Primjera radi, kada je riječ o borama na čelu, oko očiju ili borama “mrgođenja” u posljednjih 20 godina botox je neprikosnovena terapija. To je toliko efikasna terapija da je danas svugdje u svijetu tretman broj jedan za gornji dio lica. Međutim, ako pacijentica ima 70 i više godina i ako njeno lice nije održavano, onda taj tretman neće dati rezultate koji se očekuju, jer je zakasnila. Fileri su fenomenalna priča za modificiranje pojedinih dijelova lica. Hijaluronska kiselina najčešća je u upotrebi, a njom se odlično ispravljaju neregularnosti koje žena primjećuje na svom licu, kao što su usne, nosno-usna brazda, jagodice, podizanje tonusa lica, struktura vrata… Tu je i terapija krvnom plazmom koja djeluje na bazi iskorištavanja sopstvenog imunološkog sistema, odnosno ćelija kože na obnavljanje. Pomenuo bih i veliki broj mezoterapija, lasera i hemijskih pilinga koji su također veoma efikasni anti-aging tretmani, a koji osobu mogu podmladiti i za deset godina.

Čemu ste više naklonjeni, invazivnim ili neinvazivnim tretmanima?

– Najinvazivniji tretman koji radim je lasersko ljuštenje lica, i on zaista zna biti agresivan. Međutim, on daje i najbolje rezultate na koži koja je narušena ožiljcima i aknama. Moram priznati da sam naklonjeniji agresivnijim načinima rješavanja problema jer se njima brže postižu željeni rezultati. Negativna strana je što je, nakon njih, period oporavka znatno duži, odnosno oparavak zahtijeva određene protokole za koje nisu spremni baš svi.

Kako ustvari njegovati kožu, koji su postulati njene pravilne njege?

– Važno je izabrati kvalitetnu kozmetiku koja će odgovarati vašoj koži, a u njoj trebaju biti: dnevna i noćna krema, tonik, mlijeko, serum. Dnevna njega, kako joj sama riječ kaže, treba se provoditi svaki dan od 30 do 45 minuta. Naravno, da sve ovo prati i zdrav životni stil u koji spada zdrava prehrana, dovoljno tjelesne aktivnosti i kontrola stresa. Nažalost, puno je naših dama koje na ovakav način ne posvećuju pažnju svojoj koži, misleći da je dovoljno ujutro nanijeti, često neodgovarajuću kremu, i dnevna rutina njege je završena.

Vaši najčešći pacijenti su žene. Na koje tretmane Bosanke i Hercegovke dolaze?

– Najčešće dolaze na klasične tretmane, čišćenje i njegu lica, manikir, pedikir, apliciranje botoxa i filera…

Sve je više i muškaraca koji Vam dolaze. Šta najčešće popravljaju?

– Dolaze na botox, ali i tretman plazmom, lasersko peglanje lica, pedikir, masaže…



Šamponi, kupke, sapuni, deterdženti puni su hemikalija, a one mogu izazvati različite alergijske reakcije na koži. Koliko nam ovi preparati, sa kojima smo svakodnevno u doticaju, zaista mogu naštetiti i koja im je alternativa?

– U cijelom nizu hemikalija koje svakodnevno koristimo mnoge od njih izazivaju neželjene efekte, naročito na koži, koje se najčešće manifestiraju crvenilom, ljuštenjem ili osipom. U takvim slučajevima važno je da ljekar utvrdi alergijsku reakciju, da se otkrije njen izvor i da osoba odmah prestane koristiti preparat. Takvim pacijentima često preporučujem da počnu koristiti dječiju kozmetiku ili neke druge alternativne preparate, koji se mogu nabaviti u apotekama, a namijenjene su osjetljivoj i koži koja je pogođena atopijskim dermatitisom.

Stalno se vode polemike – koliko je dezodorans zaista štetan!? Neki ga čak povezuju i sa pojavom karcinoma dojke.

– Važno je koristiti poznate brendove, jer naravno da više pouzdanja ulijevaju firme koje su iz Švicarske ili Francuske nego neke iz drugih zemalja, jer te države imaju veoma strog način kontrole farmaceutskih proizvoda. Preporučio bih korištenje dezororansa sa oznakom – alcohol free te one bez sadržanog parabena (konzervans) i aluminija za kojeg su istraživanja dokazala da se taloži u limnfnim žlijezdama, što može izazvati karcinom.

Postoji li neki proizvod za njegu kože koji bismo svi trebali imati?

– Krema sa zaštitnim faktorom 30 i 50 koju treba nanositi cijele godine tokom sunčanih dana, čiji je zadatak da spriječi propadanje kože i njeno brže starenje, ali i pojavu nekih oblika karcinoma kože.

Koliko šminka šteti koži lica?

– Kvalitetna šminka, koju ćete uvečer skinuti odgovarajućim tonikom, a potom umiti lice i nanijeti noćnu kremu, ne šteti koži. Koži tokom noći treba osigurati da diše, a ne da 24 sata bude pod slojem pudera i drugih makeup preparata.

Koja je razlika između jeftinog i skupog makeupa i da li žena treba kupovati šminku u apoteci ili parfimeriji?

– Nije nužno kupovati šminku u apoteci. Ono na šta treba obratiti pažnju jeste kupovati provjerene brendove. Nažalost, ne možemo reći da je i danas, kao što je to bilo nekada, skuplje sigurnije i kvalitetnije, jer se pokazalo da to u mnogim slučajevima ne važi. Ali, ono što je sigurno jeste da šminka koja se nudi na pijaci nosi daleko veći rizik da ćete dobiti osip ili infekciju od one kupljene u apoteci ili parfimeriji.

Izvor: Faktor

Zanimljivosti

Poruku u boci bacili u Rajnu, ona otputovala do Novog Zelanda

Kada je Julia Gogos iz Bonna sa svojom djecom prije osam godina u Rajnu bacila bocu s porukom, nije očekivala da će otplutati čak do Novog Zelanda.

Ali prošle sedmice, piše u subotu dpa, u poštanski sandučić obitelji Gogos stiglo je pismo obitelji Joy s Novog Zelanda, datirano 7. februara, u kojem piše da je boca s porukom pronađena u Aucklandu, prešavši 18.000 kilometara.

“Dragi Sila, Frida, Maja i Jon, pronašli smo vašu poruku u boci i šaljemo je natrag iz Aucklanda, Novog Zelanda”, stoji u pismu koje potpisuju Scott, Julia, Lea i Alice Joy.

Obitelj Gogos je saopćila da su djeca Maja i Sila sada stari 12 i 14 godina te da su jako uzbuđeni zbog pisma. Žao im je, međutim, što nalaznici nisu priložili svoju adresu te će pokušati s njima stupiti u kontakt preko Facebooka. Otac Christian Gogos je na toj društvenoj mreži objavio fotografiju pisma, ali za sada još nije primio nikakvu informaciju o kojoj novozelandskoj porodici je riječ.

“Htjeli bismo znati više o tome gdje je boca točno pronađena, u kakvom je sada stanju i jesu li je možda zadržali”, kazala je Julia. Njezina obitelj nije nikada bila na Novom Zelandu, ali vjeruju da bi pismo moglo biti znak da bi trebali posjetiti tu pacifičku državu.

Radiosarajevo.ba

Svijet

U zemljotresu u turskom Vanu poginuli otac i četvero djece

Najmanje devet osoba je poginulo u istočnom turskom gradu Vanu

U zemljotresu koji je jutros pogodio pogranično područje u Turskoj i Iranu, u istočnom turskom gradu Vanu među devet žrtava su otac i četvero djece, javlja Anadolu Agency (AA).

Najmanje devet osoba je poginulo u istočnom turskom gradu Vanu. Najviše je pogođeno naselje Ozpinar, u Baskaleu u Vanu. Ispod ruševina je ostao otac Reis Firat s četvero djece Hasret, Fatma, Defne i Muhammet.

Supruga je u trenutku zemljotresa bila vani, a još četvero djece je bilo u internatu.

Ozcan Firat, amidžić tragično preminulog Reisa, izjavio je za AA da je kuća u selu u potpunosti uništena.

I on je u trenutku zemljotresa bio u kući, ali je brzo uspio izaći iz kuće s djecom.

“Kuća je u potpunosti srušena. Iza moje kuće je kuća amidžića. I ona je srušena. Poginuo je amidžić s četvero djece. Tuga je velika”, ispričao je Firat.

Kada je vidio da je njegova porodica dobro, otišao je do kuće rođaka.

“Njegova kuća ima dva sprata. Poginuo je s četvero djece. Tijela smo mi izvukli. Došli su nam upomoć mještani drugog sela i žandarmerija”, pojasnio je Firat.

Zanimljivosti

Sead Muhić i Faruk Memić: Strah nas je jedino da nam klijent neće platiti kad završimo posao

I na samu pomisao, na koji način oni zarađuju svoj hljeb, mnogi osjećaju nelagodu, adrenalin “skoči”, srce počinje ubrzano lupati…

U očima mnogih oni su neustrašivi, odvažni, hrabri momci, Spidermani, kako im, kada ih ugledaju na nekoliko desetaka metara iznad zemlje na užetu, djeca vole dovikivati pokazujući prstom roditeljima u njihovom pravcu i govoreći kako bi i oni jednom kad porastu željeli raditi baš to.

No, oni, skromni, kakvi zaista jesu, sebe ne vide tako. Kažu kako svoj posao obavljaju kao i svi drugi ljudi, trudeći se da ga urade što bolje i u roku, kako bi klijent bio zadovoljan.

A oni su tim od pet, šest, sedam momaka različitih zanimanja, od profesora sporta, do inžinjera, iskusni planinari i aplinisti, članovi Planinarskog društva “Željezničar”, koji pomažu svom kućnom budžetu radeći poslove na visinama.

Rade sve, od pranja staklenih površina na visokim zgradama i neboderima, postavljanja velikih reklamnih panoa, kablova za struju i videonadzor, do sanacija fasada i krovova, farbanja zgrada…





Jedan od njih je i 35-godišnji Sead Muhić iz Sarajeva, profesor sporta, otac dvoje djece. Na početku razgovora otkriva kako je sve počelo spontano još davne 2005, a krenuli su od poziva komšije da mu namjeste oluk, skinu mačku sa krova, posijeku drvo…

– Većinu poslova na visini radimo ja i Faruk Memić, a ostali radnici su na zemlji koji nas opslužuju materijalom i alatom. Uglavnom, većina radova usko je u vezi s alpinizmom i vještinama koje jedan alpinist treba znati. Tehnika koju mi koristimo u izvođenju radova na visini koristili su alpinisti dok su se penjali na vrhove. To je bila naša prednost u trenutku kada se na tržištu pojavila potreba za takvim intervencijama. Jednostvano nije bilo ljudi koji su bili školovani isključivo za visinske radove, pa su alpinisti počeli popunjavati tu prazninu – objašnjava Muhić.

Metoda kojom rade priznata je u Evropskoj uniji

Danas je malo visokih zgrada u BiH na kojima Sead i njegov tim nisu bili iz nekog razloga. A koliko su dobri u onome što rade možda najbolje govori podatak da sve češće dobijaju pozive za rad i u susjednim državama.

Faruk Memić, koji je i član Gorske službe spašavanja Sarajevo, ovih dana vratio se iz Hrvatske.

Hrvatima radne snage definitivno fali, a i naše cijene usluga su povoljnije od njihovih. Često odlazim tamo na poziv, a radim sve kao i u našoj zemlji – govori Memić.

Dnevno najviše mogu oprati 250 kvadratnih metara staklene površine. No, kažu kako, ne vole, ako ne moraju, pretjerivati, pa je četiri sata rada na užetu nešto čega se pridržavaju.

Cjenovnik nemaju, pa cijenu dogovaraju na mjestu rada.

– Znali smo mi “zaglaviti” i po deset sati na užetu, ali tada od nas sutradan nema ništa jer vrijeme, položaj sunca, itekako utječu na čovjeka koji radi ovaj posao. Znao nas je usred posla “uhvatiti” takav pljusak, da smo po sat čekali da kiša prestane, a onda onako mokri do kože nastavili bi raditi – dodaje Memić.

Za razliku od firmi, čiji radnici ovaj posao rade uz pomoć lifta, Sead i Faruk niz zgradu se spuštaju zahvaljujući užetu na kojem je instalirana mala klupica za sjedenje.

Metoda kojom obavljaju posao nije improvizacija. Naziv joj je “pristup užetom” i zvanično je priznata u Evropskoj uniji.



– Prednost ovakvog načina rada je što možete ići beskonačno visoko, a dizalica su ograničene. Imamo obični pojas koji se navuče na kukove i dvije kopče na koje se vežemo. Naravno, tu su i sprave koje služe za spuštanje po užetu. Kad dođemo do željene visine postoji uređaj koji se blokira i možemo početi sa poslom – objašnjava Muhić.

Otkrivaju kako je najveća visina, na kojoj su do sada radili, 110 metara visoki dimnjak Termoelektrane u Kaknju.

– Što smo visočije, to je bolje jer je tada manje štrikova za veš, kablova, antena, a to su sve stvari koje nas ometaju dok radimo – ističe Faruk.

Prvi ozbiljan posao, kada su prije 15-ak godina počinjali raditi, imali su u Crnoj Gori, a završio je, kaže Sead, njihovim hapšenjem na granici sa BiH.

– Sjećam se, bilo je to u vrijeme kada je T-Mobile kupio crnogorsku operativnu mrežu. U to vrijeme po Crnoj Gori provodila se kampanja, vrijeme kada je trebalo postaviti veliki broj reklama na zgrade po čitavoj zemlji. U tom trenutku dolje to niko nije radio, pa smo se mi, na poziv jedne zagrebačke firme, koja je preuzela taj posao, odazvali. Sve smo završili u najboljem redu, a onda smo na izlasku iz Crne Gore u Šćepan Polju uhapšeni jer je bio problem preko granice prenijeli alat sa kojim smo radili, a nismo imali papire. U pritvoru smo bili 12 sati. Na svu sreću, na kraju se sve dobro završilo – prisjeća se Muhić.



Iako prije odlaska na zadatak prolaze kroz ozbiljne pripreme, kažu kako je bilo situacija kada su im životi bili ugroženi. No, strah je, uvjeravaju nas, emocija koju ne osjećaju.

– Jedini strah koji osjećam je onaj da nam klijent neće platiti nakon što uradimo posao. Naše je pravilo kad krenemo sa spuštanjem, u tom trenutku sve što nam je potrebno moramo imati sa sobom. Dešavalo se naravno, i da nešto zaboravimo, a onda reaguje kolega koji nas opslužuje. Držimo se radnog sistema, ali pored njega imamo i BackUp sigurnosni sistem, koji nas, u slučaju da prvi zakaže, potpuno preuzima. Do sada nismo bili u takvoj situaciji – govori Sead.

Na 17. spratu “dočekala ih” oskudno odjevena žena

U moru poslova koje su radili, neke “simpatične situacije”, kaže Faruk, dugo će pamtiti. Među njima je i trenutak kada su greškom završili u zgradi Ambasade Albanije u BiH jer su ih neki, misleći da su električari, poslali tamo da “završe posao”.

– Nismo električari, ali često na visinama povlačimo kablove za videonadzor i alarme. Možemo doći sa vanjske strane hangara i zašarafiti kanalicu kroz koju će ići instalacija. Tako smo jednom, jer su neki mislili da smo električari, završili u Albanskoj ambasadi na Baščaršiji da im ruter formatiramo i premjestimo televizor sa jednog zida na drugi. Jednom smo na 17. spratu stambene zgrade, dok smo nešto radili, ugledali prelijepu ženu oskudno odjevenu kako se fenira. Bila nam je okrenuta leđima. Žena jednostavno nije očekivala da se na toj visini može pojaviti neko sa druge strane prozora i vidjeti je. Pokucali smo na prozor, mahnuli joj, malo se prepala, ali se na kraju sve dobro završilo… – prisjeća se uz osmijeh Faruk.



Često im se, kažu, dešava da kad rade na visokoj zgradi, ljudi otvaraju prozore i mole za “fotografiju sa Batmanom”.

– Dugo ću pamtiti doživljaj jednog našeg kolege, koji je po struci inžinjer mašinstva, a koji se “potrefio” jednom na zgradi. Žena ga je ugledala, otvorila prozor i kazala mu: “Moj sine, što si izabrao opasan posao, mogao si barem pravo završiti”. Toga se često sjetim i uvijek plačem od smijeha – kaže Muhić.

Posla, otkrivaju, najviše imaju s proljeća, a najmanje u zimskom periodu. Kad prođe sezona, kreću sa onim u ono u čemu najviše uživaju, a to su bh. planine, osvajanje evropskih i svjetskih vrhova, vožnja bicikla i motora.



– Već imamo dogovorene poslove za potečak marta, ali se radujemo ljetu i jeseni do kada ćemo skupiti malo novaca, a onda krenuti put Maroka da napunimo duše – rekoše na kraju razgovora Sead i Faruk.

Izvor: Faktor

Region

Troje djece poginulo u eksploziji plina u Sjevernoj Makedoniji

Troje djece je poginulo, a sedam osoba povrijeđeno u eksploziji plina u selu Romanovce u Kumanovu, potvrdio je ministar zdravlja Sjeverne Makedonije Venko Filipče.

Stradala djeca bila su uzrasta od šest, osam i devet godina, a među povrijeđenima su još jedno dijete i trudnica.

Hospitalizovano je sedam pacijenata s opekotinama.
“Četiri osobe su smještena u Kliničkom centru, a tri u staroj Gradskoj bolnici. Od četiri smještena ovdje, dvoje je na klinici za plastičnu hirurgiju, dva muškarca u šezdesetima, a dvije žene na odjelu intenzivne njege”, rekao je ministar Filipče.

Prema njegovim riječima, među tri pacijenta u staroj Gradskoj bolnici u Skoplju jedna je 40-godišnja žena na Odjelu intenzivne njege, jedna mlađa žena u dvadesetima, koja je trudna, i dijete koje ima mali procenat opekotina.

“Od sedam pacijenata, četvoro je bilo s opekotinama i bilo je u životnoj opasnosti. Nažalost, imamo informacije da je troje djece poginulo na licu mjesta”, rekao je ministar Filipče.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Sjeverne Makedonije navelo je da je jutros izbio požar u kumanovskom selu Romanovce, gdje su na mjestu nesreće poginula tri maloljetnika, starosti osam, devet i 11 godina, a šest je odvedeno u Opštu bolnicu u Kumanovu, gdje su konstatovane ozbiljne tjelesne povrede i zbog težine povreda prebačeni su na Klinički kompleks Majke Tereze u Skoplju.