Islam

Od državnog prvaka u plesu do smiraja u Islamu

Čovjek koji je nekada imao nadimak “jugoslovenski Michael Jackson”

Probudio sam se sav uplakan, jednostavno, duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Međutim, sa Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah namaz osjećao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti…

Čovjek koji je nekada imao nadimak “jugoslovenski Michael Jackson” zasigurno se vratio Islamu. Taj čovjek se zove Senad Sarac i bio je jedan od najboljih plesača u bivšoj državi, što je potvrdio i na državnom takmičenju, koje se održalo 1988. godine u Cavtatu, osvojivši prvo mjesto. Pored toga veoma uspješno se bavio gimnastikom, atletikom i skijaškim skokovima, gdje je stekao mnoga priznanja i diplome. Međutim, sva ova sjajna karijera ima i drugu stranu medalje koja i nije baš tako sjajna. Iz tog i još mnogo drugih razloga Senad Sarac je danas potpuno novi čovjek.

OD GNIJEZDA DO ZVIJEZDA

Svoju veoma intresantnu životnu priču započinje sjećajući se djetinjstva: “Od malena sam se počeo baviti plesom, još od osnovne škole, tada sam već zadobio simpatije ondašnjih učitelja i nastavnika. U školama su se tada održavale igranke i uvijek sam ja bio taj koji je te igranke počinjao i završavao, da bi se kasnije u sedmom-osmom razredu u “Trasi”, u mjesnoj zajednici Skenderija, počeo održavati tzv. “Disko matine” gdje sam uvijek prodavao karte i, naravno, plesao. Tada su se još uvijek plesali neki disko-plesovi, sve dok nije došao “break dance” 1984. godine, a ja sam taman tada upisao prvi razred srednje škole.

S obzirom da sam već tada imao neke osnove za bavljenje plesom, počeo sam sakupljati literaturu o “break dance” o tome kako je nastao, da je potekao iz Afrike i nastao od ritualnih plesova kojim su dozivali kišu itd. Od tad sam “break dance” vježbao dan i noć, stalno. Da sam toliko Kur’an učio, hafiz bih postao.

Naravno, u školi sam odmah popustio tako da sam drugi razred Srednje mašinske škole morao obnavljati. Nakon tog danonoćnog treniranja počeo sam postizati zapaženije rezultate. Prva takmičenja su bila po mjesnim zajednicama i gdje god bih došao, osvajao bih prvo mjesto. Vremenom sam učestvujući na takmičenjima stekao određeni renome i popularnost, naročito kod ljudi koji su se bavili plesom. Davao sam čak i neke intervjue. U tom periodu sam učestvovao na jačim takmičenjima, koja su se održavala u Skenderiji, da bi 1987. godine prvi put počeo raditi u plesnoj školi.”

Od tada počinje Senadov uspon u šou biznisu tadašnje države. Nakon već spomenutog takmičenja u Cavtatu slijedi period koga se on i ne sjeća baš ” sa ponosom”, kako je sam rekao, ispunjen takmičenjima, turnejama širom ex-Jugoslavije, a u to vrijeme je otvorio i svoju privatnu plesnu školu.

NA PLES SA BISMILLOM

Kakav je tada bio njegov odnos prema Islamu nije teško pretpostaviti, a Senad to pojašnjava riječima: “Ja sam, kao dijete, išao u mekteb u Bužimu kod nane, gdje sam obično provodio ljetni raspust, tako da je to ipak ostavilo nekakvog traga na meni, i kasnije, kad sam počeo plesati, uvijek sam počinjao sa bismillom, molio Allaha da ne pogriješim, sada to možda izgleda i smiješno ali ja drugačije tada nisam znao. Tad nisam znao da su muzika i ples po Islamu zabranjeni, što je i normalno, jer odvode od Allahovog puta.”

Agresiju na BiH dočekao je spremno, učestvovao je u osnivanju štaba Teritorijalne odbrane na Skenderiji, gdje je živio, a kratko vrijeme iza toga, zbog dobre fizičke spremnosti, prelazi u poznatu specijalnu jedinicu MUP-a, koju je tada vodio Dragan Vikić, gdje biva postavljen za komandira protuoklopnog odjeljenja.

“U decembru 1992., u akciji na Azićima, teško sam ranjen u obje noge i ruku. Dobro se sjećam da sam prije akcije uzeo abdest, učio šehadet i čak imao namjeru da klanjam sebi dženazu, što u to vrijeme nije bilo nimalo čudno, jer su tada svi osjećali potrebu da se na bilo kakav način vežu za vjeru. Tog dana, kada sam ranjen, ostao sam osam sati u četničkom okruženju i sam se izvlačio. Izgubio sam neke prijatelje u toj akciji, svega se nagledao i svašta preko ruku prenio. Čudno je kako život ide, od lagodnog života i uživanja jednog plesača, do rata i svega šta on sa sobom donosi. Nakon ranjavanja stvari su se promijenile nagore. Psihički sam popustio, iako sam tada, što se materijalnog stanja tiče, imao sve, kada gotovo niko drugi nije, čak mi se tada i velika želja ispunila, dobio sam vlastiti muzički studio. Na inicijativu MUP-a 1994. godine odlazim na liječenje u Njemačku, gdje se nisam baš dobro snašao, nastavio sam živjeti kao i prije agresije, pa čak i gore, jer zapad, ustvari, nije nudio ništa drugo.”

ISKRA ISLAMA

“To je sve trajalo negdje do 1996. kada sam upoznao Damira Mešica koji je došao iz Bosne, gdje je naučio dosta o Islamu i pridržavao se toga. Moj prvi susret sa njim bio je iskra koja je otvorila moje srce prema Islamu, zapanjio me svojom smirenošcu, lijepim ophođenjem, koje je bilo totalna suprotnost mom razuzdanom ponašanju. Od njega sam dobio i prve knjige o Islamu i jednostavno sam tada vidio da nema izlaza osim u Islamu, počeo sam klanjati i pridržavati se onoga što sam znao, a to nije bilo mnogo, i trajalo je osam mjeseci.

Nakon tih osam mjeseci ponovo me je džahilijet povukao i vratio na ono čega sam se već bio odrekao. To mi je bio najteži period u životu, nisam se mogao smiriti, kad god bi otišao u kafanu da pijem, uvijek bi mi u tom trenutku na um padao namaz, Kur’an, sve što sam učio, jednostavno nikako nisam imao mira, ali društvo je bilo to što me je držalo u takvom stanju još neko vrijeme. Sve do jedne noći kada se prelila čaša, stijesnilo mi se u prsima, nisam više mogo podnijeti, inače sam imao nemirne snove i nisam mogao spavati. Probudio sam se sav uplakan, jednostavno duša traži sedždu, a šejtan ne da.

Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Međutim, sa Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah-namaz, osjećao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti.”

Nakon toga, sve je krenulo svojim tokom, islamska literatura, predavanja i potpuno novo društvo utjecali su da se Senad još više učvrsti u Islamu, a ubrzo je slijedio i povratak u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi, sretno oženjen. Zasigurno, Senad više nije “jugoslovenski Michael Jackson” i vjerovatno su ga svi koji su ga kao takvog znali već zaboravili, ali nije mu žao, on je našao ono što je tražio, smirenost i sreću u Islamu i osjećaj koji, kako je sam rekao, “neće lahko ispustiti.”

Izvor: Saff

Islam

Majko, draga si mi, ali mi je Allah draži!

Početkom ramazana, jedna čestita djevojka iz mog džemata, koja je tek upisala fakultet, odlučila je pokriti se hidžabom. Naišla je na iskušenje – njena majka (babo je preselio) joj je rekla: “Ili se otkrij ili nećeš moći studirati.” Ona reče: “Mahramu ne planiram ostaviti, a studirati mogu i sa njom, bez problema.” “Ako je tako”, reče majka hladnoga srca, “onda ili budi normalna kao prije i skini mahramu ili pakuj svoje stvari…” Ona je izabrala Allahov hatar.

Već par dana ona je kod prijateljica na konaku, ali našli smo i dugoročnije rješenje. No, ono što sam htio da vam prenesem, kao nadu da u ovom ummetu ima omladine kakva mu i priliči; danas dolazi i govori mi: “Efendija, strah me je možda da je Allah srdit na mene jer sam otišla od svoje majke!” Allahu dragi, majka je izbaci na ulicu, fizički i verbalno je napada, a ona i dalje brine da li je Allah zadovoljan sa njom! “Ne brini se, kćeri Ademova, nema pokornosti nikome, pa ni majci, u nepokornosti Stvoritelju, dobro si postupila! Puno uči dovu za svoju majku i dobročinstvom joj probaj smekšati srce. Ti si moj učitelj, vjeruj mi, od tebe ja učim vjeru, a ne ti od mene.”, to sam joj na kraju poručio…

_____________________________________

NA SILU SU MI HTJELI SKINUTI HIDŽAB

Svoju priču, ispunjenu bolom i tugom, ispričat ću na sajtu profesora Amra Halida: Ja sam djevojka dvadesetih godina života. Jedinica sam, roditelji nemaju više djece. Još od djetinjstva sam živjela raskošnim životom. Studirala sam u stranim školama. Nismo prakticirali govoriti arapskim jezikom-jezikom Kur’ana. Čak ni u kući porodica nije govorila arapskim, ne znam zašto. Majka moga oca je amerikanka, i ona ga nije učila arapskom jeziku, ali mu je otac arap.

Od djetinjstva sam odbijana od našeg jezika. Ovaj okrutni zakon se sprovodio nada mnom. Djevojčica je porasla i vidjela da njeni rođaci govore jezikom koji ne razumije. Sinovi i kćeri mojih amidža su se ismijavali sa mnom, jer nisam mogla razgovarati poput njih. Rastužila sam se i zatražila ocu da me nauči arapskom. Nakon malo neprijatnosti i negodovanja, prihvatio je moj zahtjev, ali uz opasku da djed, nena i majka ne trebaju znati. I stvarno, počela sam učiti pred učiteljicom. Trudila sam se učiti na putu spoznaje vjere o kojoj me niko iz porodice nije učio.

Moja porodica je u potpunosti živjela zapadnjačkim životom. Nisu poznavali ništa o vjeri, niti interesirali na bilo čemu vezanom za vjeru. Kada bi ušao u našu kuću, osjetio bi se kao u nekom stranom domu, a sve zbog alkohola, bestidne odjeće i zabava koje srde Allaha i Poslanika, s.a.v.s.. Zašto to čine? Zato što u ovoj civilizaciji i naprednom društvu vidiš muškarce kako uzimaju žene i s njima igraju do kraja noći, kao da gledaš jedan od onih bestidnih zapadnjačkih filmova.

Sve ovo se dešavalo pred mojim očima i svi su me hrabrili da činim ono što drugi čine kako bih bila savremena. Istine islama su mi se polahko počele bistriti. Šta Allah želi od mene? Želi da ga obožavam riječima i djelima. Počela sam im predstavljati veliku opasnost. Uporno od njih tražim da ostavimo loša djela. Razni glasovi su se počeli uzdizati da, na sve načine, ušutkaju glas istine. Doživjela sam veliki neuspjeh, ali nisam pala u očaj, jer nam Uzvišeni zabranjuje očaj i gubljenej nade.

S učiteljicom arapskog jezika sam otišla na pijacu. Kupila sam hidžab i Mushaf i otišle smo njenoj kući. Podučila me je kako uzeti abdest i klanjati namaz, što moji ukućani nisu znali, jer su živjeli životom lišenim svakog dobra, namaza, posta, zekata ili hadža.

Kako odgajaju kćerku na ovako loš način? Zbog čega postoje? Samo radi posla, jela, sijela i uživanja… Jesu li zog toga stvoreni? Da, njihov je život bez ikakvih vrijednosti i morala. Ali, ja puno zahvaljujem Allahu što me je, iz Svoje blagodati i plemenitosti, uputi na Pravi put i Sebi me vratio,jer sam odbijala učestvovati u zlu. Isto tako, ne želim srditi Gospodara, jer Ga neizmjerno volim. Prakticirala sam namaz, nosila hidžab i učila Kur’an, iako sam imala problema zbog slabih izgovora arapskog jezika.

Dogodila mi se nesreća koju nisam očekivala. Porodica se žestoko protivila mom hidžabu, skinuli su mi ga silom. Rekli su: “Ako te vidimo ponovo u ovoj konzervativnoj i zaostaloj odjeći, ne očekuj dobro!“ Nisam prihvatila njihove zahtjeve, ustrajala sam u hidžabu. Otac mi je zaprijetio da će me, ukoliko nastavim nositi hidžab ,poslati u zemlju njegove majke da tamo nastavim školovanje. Tamo ću biti sama, neću imati nikoga uz sebe. Nisam prihvatila njihove zahtjeve. Prestala sam uzimati jelo i piće ne bi li se sažalili i ostavili me da radim ono s čime su zadovoljni Gospodar i Poslanik. Ali, otac nije posustao ni jednog trena, žrtvovao me je i poslao u zemlju nevjerstva, grijeha i nemorala. Tamo me je poslao ne bih li zapala u devijacije i grijehe koji su u suprotnosti sa islamom. No, uz mene je bio moj Gospodar. On me nije napustio kao što me je porodica ostavila. Bio je uz mene i pomagao mi.

Požurila sam u najbliži islamski centar u tom mjestu. Tamo sam razgovarala s nekim nadležnim osobama. Zahvalili su Allahu što sam ih se sjetila. Predala sam im zahtjev za pomoć i nikada mi je nisu uskratili. Ugostio me je čovjek koji je imao kćerku moga uzrasta. Rekao mi je da će mi ona biti kao sestra, pomagati mi i učiti vjeri.

Počelo je moje novo imansko putovanje. Srce mi je ispunjeno ljubavlju prema Allahu. Sjećam se da sam slušala Amra Halida kako priča o ashabu Zul-Bedžadejnu, koji je sve žrtvovao na Allahovom putu. Puno sam plakala, jer ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., mnogo volio, posvjedočio njegovu vjeru i ljubav prema Allahu i Poslaniku i da je puno učio Kur’an. Nadam se da ću i ja, uz Allahovu dozvolu, biti poput ovog ashaba.

Došla je i moja porodica. Kada su vidjeli da se i dalje držim vjere, poludjeli su. Uputili su mi bolne riječi. Otac je rekao: “Ako se ne vratiš na prijašnje stanje, ništa ti neću davati. Sve ću ti uskratiti!“ Rekla sam mu: “Radi šta hoćeš, ti možeš upravljati samo ovim životom. Radi šta god želiš, ja se nikada neću vratiti u džahilijet, ti dani su prošli. Sada živim najsretnije, najljepše i najdostojanstvenije dane života. To je sreća u kojoj nikada ranije nisam uživala. Nećeš mi uskratiti Allahovu blizinu ma šta uradio. Žrtvujem sve na Allahovom putu, da bi moj Gospodar bio zadovoljan i da bi me uveo u Džennet. Živim u skromnoj kući ovog starca. Molim te,oče, tebe i majku, da se vratite Allahu i pokajete Mu se istinskim pokajanjem prije nego li nastupi smrt.“

Ali, na žalost, nije me poslušao. Odbacio je moje riječi i otišao ne obazirući se. Ja i dalje živim kod ovog starca čuvajući vjeru i islamski identitet kojim se ponosim. I dalje nosim odjeću koju mi je Uzvišeni Allah naredio, klanjam postim i dajem sadaku. Borim se na Allahovom putu ne bih li stekla Njegovo zadovoljstvo i ljubav. Živim na vrhuncu sreće, jer kušam slast imana.

Num

Islam

Dova kada čovjek osjeća bol u tijelu

Ka’b b. Malik, radijallahu anhu, kazuje da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad čovjeka nešto zaboli, neka stavi ruku na bolno mjesto i sedam puta prouči sljedeću dovu:…

‘Utječem se Allahovim dostojanstvom i Njegovom svemoću od neprijatnosti boli koju osjećam!‘” (Ahmed, 6/390. Šejh el-Albani uvrstio je ovaj hadis u pouzdana predanja. Na arapskom jeziku ova dova glasi: Eu’zu bi ‘izzetillahi ve kudretihi ‘ala kulli šej’in min šerri ma edžidu.) U drugoj, također pouzdanoj, verziji kaže se da se Osman, radijallahu anhu, požalio na velike bolove te je, učeći ovu dovu, ozdravio.

Abdurrahman Kuduzović, prof.

Islam

Od pijanice, do velikog pobožnjaka, učenjaka i kadije

Ibn Kudame, rahimehullah, spominje u svome djelu et-Tewabun (Pokajnici) jedan događaj sa Malik ibn Dinarom, rahimehullah, kako je on ispravio svoju vezu sa Allahom, dželle še”nuhu. On je bio u vrijeme abasijskog carstva policajac. Radio je u službi kralja. U to vrijem je počeo da se širi fesad i nered među njima, i on se odao alkoholu. Imao je jednu malu kćerku koja mu je bila nešto najdraže u životu…

Kad dođe sa njom igra se – odmori se. On je primjetio kad dođe pijan kući, dijete neće njemu, a kad dođe trijezan, dijete hoće. I desilo se, Allah je dao da to dijete umre. To je za njega bio šok, on se praktično poslije toga nije ni trijeznio. Pijan legne, pijan ustane, sastavi dan sa noću. Kaže: “Jednu noć sam ja došao i legao, tako pijan, i sanjam ja, kao nastupio Sudnji dan. Dolazim ja, ljudi se sakupili, mene strah, a prema meni ide zmija tako velika – ogromna, od svih ljudi ona (baš) meni! Ja bježim od nje – ona meni, ja bježi, od nje – ona meni, i ne mogu joj nikako pobjeći.”

“Dođem do jednog čovjeka lijepog, finog, pitam ga: “kuda, možeš li mi ti kazati?” Odgovori: “Ja ti ne mogu pomoći, ali idi ovim putem.” Ja kren tim putem, ona zmija opet za mnom. Dođem do jedne ivice, kad ispod mene provalija, ja znam da je to džehennem. Džehenem iza (provalija), zmija ispred mene, ja se ukočim, kad pojavi se zastor. Ja čuh glas u snu, ne znam ko govori: “On nije stanovnik džehenema.” Otvori se zastor, kad moja curica izađe. Stade izmeu mene i zmije i zmija se povuče. Kaže dijete (curica): “Babo, hodi vidi!” Odgrnu se zastor, kad tamo iza zastora djece- sve mala djeca. Babo, znaš li ti, šta si vidio večeras?” Odgovorim; “Šta!” “Ona zmija – to su ustvari tvoja loša djela. (Bez obzira što je Sudnji dan pun ljudi, tvoja djela će tebe pratiti) A onaj čovjek lijepi, to su ustvari tvoja dobra djela, ali je on slab da bi se suprostavio onim tvojim lošim djelima (velikoj zmiji). A ovo su djeva koja su umrla prije punoljetsva.” Onda ga ona udari po prsima i kaže: “Babo, zar nije dosta!” “Ja se probudi, kad ezan za sabah – namaz uči. E nećeš više! Ja one posude sa alkoholom sve prospem i porazbijam. Okupam se, uzmem abdest, i odem na sabah.”

Za nekoliko godina postao je među vodećim kadijama među muslimanima!

Preuzeto od hfz. mr. Elvedin Huseinbašić -Dasa
Pripremio: Amir Duraković

Izvor: NUM

Uncategorized

Šta da uradim kako bi sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?

PITANJE: Eselamu alejkum. Moje pitanje se odnosi na Resullullaha, sallallahu alejhi ve selem. Želio bih da mi dođe u san ali mi nikako ne uspijeva, pa vas želim pitati što trebam učiniti da bih ispunio ovu svoju najveću želju.

ODGOVOR: Alejkumusselam. Ovim povodom se prenosi priča o istoj temi a čiji završetak ujedno može poslužiti kao odgovor na ovo pitanje.

Naime, došao je neki mladić jednom učenjaku rekavši mu da ima veoma jaku želju da sanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa je pitao šejha ima li neki način ili neka djela koja ako se rade uzrokuju da se sanja Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Šejh mu je potvrdno odgovorio rekavši mu da se obraduje s tim da ga treba slijediti i poslušati u načinu ostvarenja istog. Zatim mu je pojasnio šta da uradi kako bi sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao mu je da za ručak jede dobro nasoljenu ribu, s tim da ne pije vode nikako. A zatim za večeru da opet jede ribu još više zasoljenu ali da se bori opet da ne pije vodu. Posebno mu je podcrtao da ako se napije vode da neće sanjati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da treba dati sve od sebe da ne popije vode sve dok ne zaspi.

Mladić je tako i postupio s tim da je teško zaspao boreći se sa jakom žeđi koja mu nije davala mira. I nakon velikog umora i nesanice utonuo je u san. Zatim je sutradan otišao do šejha. Šejh ga prvi preduhitrio sa pitanjem da li je postupio kako ga je savjetovao i je li sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On mu odgovori da je odradio sve što mu je naložio, međutim nije sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A onda na pitanje šejha pa šta je sanjao on mu odgovori da je sanjao vodu, velike količine pitke vode, izvore, rijeke, mora, obilnu kišu i sve u tom kontekstu.

A onda mu šejh mudro prozbori rekavši da onaj ko mnogo razmišlja o vodi i ona mu nedostaje i ne može bez nje živjeti i još toga u tom kontekstu da će nesumnjivo sanjati vodu, kišu, mora i slično. Tako isto, onaj ko razmišlja o najboljem stvorenju koje je hodilo dunjalukom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano iščitava njegovu siru, razmišlja o njegovim plemenitim svojstvima i osobinama, druži se sa njegovim hadisima, neprestano donosi salavat i selam na njega, a naročito petkom, sa ljubavlju i zadovoljstvom slijedi sve što je došlo od suneta Allahovog miljenika, i tako dalje, nema sumnje da će ta osoba sanjati i usniti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I ovde se završava ova mudra hikaja.

Analiza i kritika spomenute priče:

Prvo – u knjigama, na stranicama i predavanjima gdje se spominje ova priča ne navodi se ni mjesto ni vrijeme a niti šejh kome se to desilo, tako da je po svoj prilici ovo jedna od “mudrih” sufijsko-šitskih hićaja koja nema niti seneda niti izvora.

Drugo – u ovoj “mudroj” hićaji se neprimjetno i nepažljivo pripisuje učenjaku ili šejhu da laže i da preko laži i izmišljotine navodi mladića da spozna tako veliku mudrost i dođe do velikog znanja. Naime, on mladića laže da će ako se najede dobro posoljene ribe bez pijenja vode sanjati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a u što je mladić i povjerovao. Zar priliči šejhovima i učenim ljudima da sa lažima navode ljude na hajr?

Treće – bilo je lakše šejhu da mu odmah ispriča i pojasni da onaj ko o nečemu mnogo žudi, razmišlja, voli ga i slično da će po zakonima ljudske prirode i sanjati isto, i da mu na kraju navede ono što mu i je i naveo kako bi sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Na kraju se može potvrditi završetak spomenute hićaje koji je nesumnjivo dobar način koji može uzrokovati da musliman sanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da ponovimo, onaj ko razmišlja o najboljem stvorenju koje je hodilo dunjalukom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano iščitava njegovu siru, razmišlja o njegovim plemenitim svojstvima i osobinama, druži se sa njegovim hadisima, neprestano donosi salavat i selam na njega, a naročito petkom, sa ljubavlju i zadovoljstvom slijedi sve što je došlo od suneta Allahovog miljenika, i tako dalje, nema sumnje da će ta osoba sanjati i usniti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

NUM